SVETOZAR SVETO IKAČ Bilo je sasvim normalno sve učiniti za obranu mojega grada

Svetozar Sveto Ikač jedan je od najpoznatijih hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti koji je u obranu Hrvatske stupio još u  srpnju 1991.  godine. Skupa sa svojim prijateljima Hrvatima, ali i nekolicinom Srba sa zadarskog Poluotoka, stupio je u redove tadašnjeg Zbora narodne garde. No na našu tvrdnju da je po nacionalnosti Srbin,  Sveto Ikač je odmah uzvratio ispravkom.
– Ja sam Hrvat pravoslavne vjeroispovijesti. Rođen sam na Silbi gdje mi  je otac službovao kao milicajac. Kasnije smo se preselili u staru Splitsku  ulicu u Gradu. Bilo je sasvim normalno da u gradu u kojem živiš učiniš  sve za njegovu obranu. Znali smo da će doći do sukoba i napada na Zadar jer je sve išlo na taj mlin. Čim su vojna lica pobjegla iz grada, ja sam  odmah obukao uniformu hrvatskog branitelja, rekao je  Ikač.

Krenuo s obranom Nadina
Ovaj ratni veteran naglašava kako nikad nije imao problema zbog svog  sudjelovanja u obrani Hrvatske. Prijatelji i sa srpske i s hrvatske strane  ostali su mu  isti. Štoviše, svi  njegovi prijatelji Srbi i danas žive u Zadru, a  neki su i aktivno sudjelovali u obrani grada. Ikačev ratni put počinje  obranom Nadina, a kasnije se nastavlja u Zemuniku. Početkom listopada 1991. doživljava veliki napad JNA na Donji Zemunik.
– Bio sam zapovjednik bestrzajnog topa. Bila je to moja, recimo, specijalnost. Mojih 15 suboraca i ja bili smo vrlo uspješni i uspjeli smo uništiti  čak tri neprijateljska tenka. Prvog smo uništili kod “špine” ispod Gradine  u Zemuniku, a zadnjeg smo  u Bibinjskom polju. Kasnije sam s dečkima  iz Gradskog bataljuna držao položaje kod 'Piramide' na Bilom brigu.  Nažalost, dva su mi topa u Zemuniku pogodili pa smo ostali samo na  dva topa. No, ipak smo, skupa s momcima iz Bokanjca i Gradskog bataljuna, natjerali neprijatelja na povlačenje prema Musapstanu, sjeća se  Ikač.

Privremena demobilizacija
Bio je pripadnik 112., 159 i 134. brigade. Nakon što je sa 134. brigadom  završio smjenu na Južnom bojištu, vraća se u Zadar gdje nakon kratke  pauze pristupa 7. domobranskoj pukovniji. Razlog privremenoj demobilizaciji je bio vrlo neugodan.
– Dok smo mi bili na Južnom bojištu, netko je provalio u naše skladište  u Crvenoj luci i ukrao snajperske puške i drugo oružje. Meni je to teško  palo jer sam bio zapovjednik izviđača od Maslenice do Bile Vlake. Da  moji suborci, kojima sutra trebam povjeriti život, ukradu oružje koje  nam je itekako potrebno, nisam mogao podnijeti. Zbog toga sam otišao  iz 134. brigade, rekao je ovaj Zadranin.
Do Oluje Ikač je na crti od Zemunika do Viterinaca. Tu je dočekao i  Oluju, a kasnije i angažman pukovnije u Bosni. U činu pričuvnog satnika  Sveto Ikač je demobiliziran u listopadu 1995. No na pitanje kad mu je bilo najteže, Sveto se zamislio i rekao:

Civilni, a ne vojni umirovljenik
– Najteže mi je bilo kad sam čuo da mi je sin otišao u rat. Imao je tada  svega 17 godina, a mi nismo znali gdje je. Pronašao sam ga u 112. brigadi  u Slivnici. Nije bilo šanse da ga nagovorim da se vrati kući. Mlađi sin kasnije mi je otišao u 9. gardijsku brigadu, 'Vukove', gdje je služio kao profesionalni vojnik, tenkist. No nije sve bilo tužno. Često se nađem s mojim  ratnim prijateljima i najviše se sjetimo smiješnih događaja. Najčešće  prepričavamo događaj kad su nas u Viterincima neprijatelji gađali protuoklopnim raketama, 'maljutkama'. Jedna takva uletjela je kroz mali  prozor WC-a u kojem je tada bio moj suborac. Možete li zamisliti scenu  u kojoj on sav prašnjav 'u pola posla' izleće vani i viče:” Jesam li živ?”.  Srećom, gađali su nas pancirnim, a ne protuoklopnim raketama pa je jedna takva  probila zid i završila u drugoj prostoriji, nasmijao se Sveto  Ikač.
Iako je rat završio kao satnik Hrvatske vojske, iz tog istog rata nije pokupio nikakve beneficije. Mirovinu od 2.200 kuna je zaslužio kao brusač  u alatnici nekadašnjeg Bagata.
– Nisam bio ranjen i nisam ostvarivao neke posebne privilegije. Nedavno sam podnio zahtjev za ratni dodatak, ali mi ga nisu usvojili baš  zbog toga što je, kad sam odlazio u mirovinu, civilna bila veća od vojne.  Tada nitko nije ni govorio o tom ratnom dodatku. Međutim, ne žalim se.  Žao mi je samo što nije malo bolje u ovoj našoj Hrvatskoj. Za nas je lako,  mi smo svoje napravili, zaključio je  hrvatski branitelj Svetozar Sveto Ikač  dodajući kako  mu je žao naše djece i unučadi jer su se oni borili za Hrvatsku u kojoj će svima biti dobro.