Zbirkom »Kanat Božji« hoda se kalama Prvić Šepurine

Upravo je iz tiska izašla osma zbirka poezije Vesne Štulić naziva »Kanat Božji«, u izdanju nakladničke kuće Diligo liber iz Zagreba. Autor fotografije za naslovnicu, na kojoj je zvonik crkve sv. Jelene u Prvić Šepurini, je fotografkinja Danijela Bolanča, a predgovor za zbirku napisala je priznata pjesnikinja Daniela Bobinski. Zbirka sadrži 122 pjesme koje su podijeljene u pet cjelina: Zapisničar svjetlosti, Vitriol otoka ili Čekajući Laru, Kadenca, Prvićko cviće te Gospe od cukra. Pjesme su većinom pisane na štokavici, osim nekoliko koje su na šepurinskom idiomu.

Zavičajna tematika
– Tematika ove zbirke je zavičajna, premda se kroz pjesme provlači ta duhovna nit. Razlog je to što sam, kako volim napomenuti, čitavo vrijeme pisanja zbirke imala taj neki osjećaj kao da netko drugi, volim reći »onaj gore«, kao da riječi kanalizira kroz mene. U zbirci dotičem i ljubavnu tematiku, onu nježnu, toplu, koja opet ne odmiče od »mjesta radnje«. Iako se zna da toga nema u poeziji, kod mene je specifično to što kada slažem pjesme za zbirku, onda one moraju zajedno s naslovom činiti jednu kompaktnu cjelinu pa tako tko čita od početka zaista će na kraju imati taj dojam da je pročitao jednu priču, otkriva Štulić posebnosti lirskog subjekta i vlastiti odnos u pisanju prema naraciji.
Inspiraciju pronalazi, kako kaže, u svemu što oko vidi, uho osluhne jer, uz maštu koja je presudna, iz svega može nastati pjesma.
– Kanat Božji je zapravo nastavak moje predzadnje zbirke poezije i proze »Burtiž«. I jednu i drugu zbirku smjestila sam na taj divni mali otočić šibenskog arhipelaga, Prvić Šepurinu, odakle je bila moja majka. »Burtižom« sam opasala ili, bolje reći otplovila, oko otoka i ispisala pjesme kojima opjevavam otok onako kako ga vidim recimo s broda. S druge strane, »Kanatom Božjim« sam zakoračila na otok, šetala njegovim kalama, okom snimala sve ono što me zapravo i veže za njega, oćutila sam taj »vitriol otoka«. Na trenutke mi se činilo kao da hodočastim od jedne do druge crkve u kojoj sam krštena, ispred koje je prekrasna »gusterna« koja kao da mi je dala da zavirim u njene dubine i spoznam svijet nekim drugim očima, da se zapitam baš na tom mjestu o smislu ovog moga puta i je li je Faust Vrančić nešto slično doživljavao boraveći na otoku, opisuje Štulić proces nastanka i tumači unutarnja previranja.

Melodioznost zbirke
Odgovornost za pisanje bila joj je ogromna iz genetskih razloga, a još više i iz poštovanja prema stanovnicima toga otoka.
– Zvonik crkve sv. Jelene čini ipak glavninu zbirke, on je tu da svojom zvonjavom uveliča moj svečani dolazak pa su te pjesme zvonkije, kao što je pjesma »Gospe od cukra«, isto tako čekajući brod Laru za odlazak, zbirkom se čuje taj tužniji zvon. Za pjesme su mnogi rekli da bi se mogle otpjevati što nije čudno jer su još u »Burtižu« mnoge pjesme dobile svoje akorde, kazuje o melodioznosti i tematskoj povezanosti ritma i polazišta pisanja.
Zbirke obično posvećuju, no nešto drukčije nego je to uobičajeno kod ostalih pjesnika.
– Ne imenujem onog kome posvećujem, no u pozadini je to ipak moja majka i naravno uvijek mislim na svoju djecu i njihovu djecu jednog dana. Pišem za svoj gušt, ali želim ostaviti pisani trag za njih. No, iskreno, Kanat Božji sam posvetila sebi, saznajemo od Štulić.
Kaže kako ne voli planirati, posebice tijekom ovih neizvjesnih vremena kad su onemogućena gostovanja i promocije.
– Pišem, pišem i pišem. Gotova je još jedna zbirka poezije pisana u muškom licu, jednu pišem, povijesno-mistični roman je još davnih godina napisan i zaista bi bilo vrijeme da se uhvatim ukoštac s njegovim unosom u Word. Pišem i zbirku poezije za djecu, još jedan roman, ali o tom neki drugi put, govori neumorna Štulić.
Nema ciljanu skupinu čitatelja, a presretna je zbog svake pjesme, makar jedne, koja dođe do nekoga. Njena se poezija čita svaku nedjelju u jednoj radijskoj emisiji i zahvalna je njenom uredniku i voditelju.
– Volim ući u srca i duše čitatelja jer se zna da mi autori ogoljevamo sebe pišući poeziju. Stoga, kada se čitatelju knjiga svidi i kad dobijem tu povratnu informaciju, a često je da moju knjigu drže uvijek na noćnom ormariću pokraj kreveta nakon što su je ne samo jednom pročitali, nema većeg zadovoljstva, objašnjava Štulić svoje ciljeve.
Ovom prilikom odsrca zahvaljuje Turističkoj zajednici grada Nina koja joj je financijski pomogla pri izdavanju ove zbirke te se nada povoljnijoj epidemiološkoj situaciji kada bi napravila primjerenu promociju. (D. BABIĆ)

Iz recenzije

To je riječ protekla kroz čovjeka, točnije ženu koja otvorena oka, srca i duše promatra sve oko sebe, pa nam riječju kao kistom slika: mjesta, stanja duha, spoznaje, zanose. Tako si čas na obali mora, čas na pramcu broda, pa pod kamenim svodom, na litici, u kući, u ljubavi, u čežnji, čas meka, čas snažna, pa moćna, pa slaba. Nije li doista baš sve to Čovjek?
Daniela Bobinski