San i java

Utakmica samo što nije počela, a ja sam još uvijek čekala red u ženskom veceu. Napokon sam izašla, prošla pokraj press centra i ušla u dvoranu. Bilo je mračno, no ipak se odnekud probijala svjetlost. Bila sam u pomoćnoj dvorani. Izgleda da Zadar večeras u njoj igra, ali ja o tome pojma nisam imala… Još nas je nekolicina u polumraku tražila svoje mjesto, a svi ostali mirno su sjedili na svojim mjestima. Parket se jedva vidio, vijorili su se neki tamni plaštevi. Nisam se mogla sjetiti protiv koga igramo. I onda je počelo. Prva petorka je izašla na teren, baš kao i protivnička. Zapisivala sam zadnje ime i shvatila da nešto nije u redu. Podigla sam glavu. Sekunde su krenule, utakmica je počela, ali… Bez zvuka, samo škripa tenisica po parketu. Nitko nije navijao, baš nitko… I onda sam se probudila, debelo prije zvonjave mobitela. Protrljala sam oči i nalaktila se na jastuk. Vani je padala kiša. Nije namjeravala prestati.
Bilo je to u utorak. Cijeli taj dan prošao mi je kao u usporenom filmu. Napravila sam što sam planirala, ali san iz prijašnje noći mi nije izlazio iz glave. Navečer sam se spremila i otišla do Dvorane, na utakmicu. Na parkiralištu je bila gužva, a u dvorani puno praznih mjesta. Barem je bilo svjetla. I barem se navijalo. No, nikakve pjesme i povici momčadi te večeri nisu pomogli. Talijani su igrali kao da protivnik ne postoji. Naši su igrali kao da je protivnik duplo brojniji. Poveli bi tu i tamo, jedva. I opet potonuli. Dogodilo se u par navrata da dvojica skaču po loptu i dok je otimaju jedan drugom ona im ispadne. Dvojica shvate da se odnekud znaju – pa da! Igraju skupa, za Zadar! Za to vrijeme lopta je već u tuđim rukama, a uskoro i u našem košu.
Zadar je prvi put izgubio utakmicu u novoj dvorani. Bolje sad nego kasnije, tješim se u maniri diplomiranog optimista. Tornado je vikao “Uprava odlazi!”. Čudna je bila ta utakmica. Nešto ne štima. S dvoranom je, kažu inspektori, sve u redu. Uprava je dala otkaz Aci, pa trenerom imenovala Pleslića. I on je u redu. Onda je uprava dala otkaz Garnettu, pa Dixonu, a još prije Becku. Momčad je sad, kažu, sasvim u redu. Što onda nije u redu? Teško je reći, uistinu teško…