Zadar (ni)je grad košarke

Po čemu mi to zaslužujemo da nam u grad dolaze Real, Barca, CSKA ili Olympiacos. Zašto i bi. Pa moramo biti super zadovoljni što smo gledali Arisa i Hapoel. I oni su predobri za nas
Zadar (ni)je grad košarke. A zašto bi to i bio? Tradicija je lijepa stvar, ali što nam je ostalo osim nje. Apsolutno ništa. Iako je Grad Zadar uzeo KK Zadar pod svoje okrilje, iako je to tzv. “brand grada”, što u prijevodu znači da će se” pljunuti” novaca koliko bude trebalo, u klubu se već godinama događaju stvari koji nemaju veze sa smislom. Nikakvim. Tko je to ubio košarku u Zadru? Sigurno nisu niti Aco Petrović, Zmago Sagadin, Danijel Jusup, Denis Pleslić. Još manje krivice imaju Rok Stipčević, Hrvoje Perić, Micah Downs, Toni Prostran ili Romel Beck. Riba smrdi od glave, a u KK Zadar nešto gadno “zaudara” već dugo vremena. Stariji mi kažu kako Zadar nikada nije imao predobru upravu. Ne znam. Ne sjećam se. Ali prije 90-ih se nešto još i stvaralo. Između 90. i novog milenija, nešto manje.
Izgubljeni Zadar
Sada? Ni za lijek. Košarka se u Zadru krenula gubiti onog trenutka kada se više nije mogla pratiti tržišna utakmica s ostatkom Europe. Košarka, kao i ostali sportovi, je evoluirala “sve u 16”, a klub je dugo vremena zaostao u vremenu i prostoru, a svaki i najmanji pokušaj da se stvari pokrenu s mjesta bio je ugušen. Euroliga? Ma dajte, budite ozbiljni. Po čemu mi to zaslužujemo da nam u grad dolaze Real, Barca, CSKA ili Olympiacos. Zašto i bi. Pa moramo biti super zadovoljni što smo gledali Arisa i Hapoel. I oni su predobri za nas. Jednostavno je ne zaslužujemo. Zaslužuje ju Partizan, koji je u posljednjih 20-ak godina drugi klub na svijetu (prvi je sveučilište North Carolina) po broju igrača koje je dao u NBA. Klub koji je prošle sezone prodao tri ključna igrača (Tripković, Tepić, Veličković) u najelitnije europske klubove, a sada je ponovno u TOP 16.
Prelivena čaša
Takvi klubovi zaslužuju. Mi ne. Ovo što se događa ovih dana u klubu nije tu stiglo preko noći. Nisu to prouzročili Mičić i Perović. Oni su samo nastavili politiku potpune bezidejnosti i (super) kratkog gledanja u budućnost. Prije njih je iste “gluposti” izvodila bivša uprava, prije njih netko drugi. Tko je nešto pametno napravio? Nitko. Već dugo vremena. Jasno je kao dan da KK Zadar nikada neće biti financijski moćan kao Barcelona. Ma neće biti niti kao Cibona i Union Olimpija. Moći će se kupiti Downs, Dixon, Johnson pa i nekada imati sreće pa ispod cijene dovesti igrača poput Englisha. Ali još dugo vremena (a možda i nikada) više neće u Zadru igrati deset tako skupih igrača, kada se ima novaca za jednog ili možda dva. I što onda preostaje. Stvarati. Ali ne zadovoljavati se činjenicom da je zadarski klub stostruki prvak Hrvatske u kategoriji beba, pedeseterostruki kod mlađih kadeta i kadeta i da tu i tamo postane juniorski prvak. Svatko tko imalo razumije sport može zaključiti da titule u mlađim kategorijama ne znače nešto specijalno. Pa dovoljno je da se jedan igrač sa 17 godina biološki razvije bolje od drugog i bit će bolji. Trenutačno. Dovoljno je da šestogodišnjaku date loptu da dva puta pukne u koš češće od drugog vršnjaka i rasturit će ga na utakmici. Ne želim nikoga uvrijediti, ali više znači jedan kvalitetan mladi igrač koji sustavnim radom sa 17, 18 ili 19 godina je spreman, ali zaista spreman igrati u prvoj postavi, nego 100 titula u mlađim kategorijama.
Seniori i bebe
Željeli mi to priznati ili ne i Prostran i Batur su samo talenti. Takvih je u Zadru i Hrvatskoj bilo na tisuće. Malo ih je zaista postalo dobar senior. Jako malo. Priča o “zadarskoj dici” je već odavno postala bajka. A takvih igrača već dugo nije bilo. Tko je kriv? A tko nije?
Osmijeh nam se vratio na lica kada se osvojilo dva prvenstva Hrvatske. Ponovno. Ali iskreno, što nam je dobrog to donijelo. Osim nekakve trenutačne satisfakcije. Niti se iskoristio taj uzlet. Niti se poboljšao rad s mlađim kategorijama. Niti se dohvatila Euroliga. Niti se išta pametno promijenilo u klubu. Samo se kupilo malo vremena da se zamaže nam oči. Onako; kruha i igara.
Ali ono što je najtragičnije u cijeloj situaciji je činjenica da nitko nema nikakvu ideju razvoja kluba. Već dugo vremena. Ako ima novaca kupit će se nešto bolji igrači. Kad ih ne bude bilo, kao što je situacija sada, kupit će se lošiji i otpuštat će ih se usred sezone i tako u beskonačnost. Ali gdje je tu vizija. Gdje je tu odlučnost da se nešto napravi. Mijenjalo se igrače, trenere. Mijenja se krov, ali temelj ne valja. Treba to ponovno iskopati. K vragu, ako treba i istrpiti jednu, dvije, tri ili pet godina bez trofeja, bez rezultata, samo da se stvori čvrst, zdrav temelj. I to napraviti bez obzira na “glas ulice”. Jer ovo što se trenutačno događa u klubu nije “stvoreno” sada. Sada se prelilo. A čaša se dugo punila. Samo je bilo pitanje trenutka kada će se preliti.
Danijel Jusup je trener Zadra. Možda to i nije tako loše. Sigurno da se ne radi o savršenom treneru. To nije bio niti Zmago niti Aco. Na kraju krajeva nitko i nije savršen. Ali radi se o treneru koji ima nekakvu viziju i već je kroz povijest dokazao da ima sluha za mlade igrače. No, ako će uskoro i Jusupu početi visiti mač nad vratom, onda će se samo krenuti padati u još veći besmisao. Ako je Uprava dala povjerenje treneru. Ako su rekli da idu na duže staze. Onda se valja pustiti čovjeka da radi. I stati iza njega. I preuzeti odgovornost. Nova Uprava me nije oduševila. Vrlo brzo su pustili da netko drugi donosi odluke umjesto njih. KK Zadar se neće ugasiti, nestati. Iako je sada u teškoj situaciji. A Dino Perović, Zdenko Mičić i ekipa i dalje imaju priliku okrenuti novi list. Hoće li?