Arapska nafta – Arapima, a ne korumpiranoj eliti

Hoće li islamski Bliski istok svoje nove strateške saveznike potražiti u Kini, Indiji i Rusiji, ili će uskoro izazvati američko-izraelski ratni odgovor? Odgovori na ta krunska pitanja već se nalaze u uličnom kaosu Kaira, Aleksandrije i Sane.

Stvara li se islamistička gospodarska i politička zona od  Atlantika i Maroka do Bliskog  istoka i Pakistana (kao što ocjenjuje iranski ajatolah Khatami), ili osiromašene arapske  mase, čiji se mlađi slojevi oslanjaju na internet kao ključnu  komunikacijsku i revolucionarnu polugu, ovih dana ruše  samo svoje diktatore i gramzljivu, korumpiranu elitu (kako to prikazuju tv-snimke iz  prozapadnih mreža)?
Nakon prvih desetak dana  masovnih prosvjeda, što se  prelijevaju iz Tunisa i Egipta  na Maroko, Alžir, Jemen, Jordan i Siriju, pouzdana odgovora još nema i neće ga biti sve  dok nove vlasti, što će se uzdizati od sjeverne Afrike do  Arapsko-perzijskog zaljeva, ne  otvore sve svoje gospodarske i  sigurnosne karte. Zasad je  očito bar jedno: masovni su  prosvjedi širom arapskog svijeta do temelja uzdrmali američke energetske i sigurnosne  interese u cjelokupnom arapskom svijetu, iako mase prosvjednika svojim borbenim pokličima udaraju samo na vlastite, korumpirane političke elite, ali još ne i na Izrael, Saudijsku Arabiju ili Ameriku.
Turski ili iranski model
Iz te činjenice zapadni analitičari izvlače zaključak, koji je  mio američkim interesima na  naftonosnom Srednjem istoku, da tobože mase mladih  Arapa zagovaraju turski demokratski model, a ne teokratski, islamistički radikalizam iz  Irana. Zato su se jučer zapadni  analitičari tješili izjavom jednog od čelnih ljudi Muslimanskog bratstva iz Egipta, Esama  al-Erianija, koji je rekao da “mi  zahtijevamo svrgavanje ovog  režima i uspostavu vlade nacionalnog jedinstva”.
Pobuna u Tunisu i Egiptu  posljedica je sustava, koji je  kombinirao divlju otvorenost  tržišta sa srednjevjekovnim  despotizmom, ocijenio je  Bourhane Ghalioune, direktor  Centra za arapske studije na  Sorboni u Parizu. Ghassan Salame, profesor političkih znanosti u Parizu, podsjeća da su  nekadašnji alžirski predsjednik, Houari Boumediene ili tuniski Habib Bourghiba bili vrlo  štedljive vođe, koji su vodili  politiku nesvrstanosti. Ali, od  kraja 1970-ih širom arapskog  svijeta, uz presudnu američku  vojnu i novčanu pomoć, mnogi  su arapski režimi prihvatili neoliberalističku dogmu, gomilajući bogatstvo elite, oslonjene na korupcijske veze sa Zapadom.
Dosad je “islamističko proljeće” zahvatilo Tunis, Egipat,  Jemen, Jordan…, ali je sve vjerojatniji scenarij, u sklopu kojeg se protukorupcijska i protuamerička pobuna masa širi i  na Bahrein, Džibuti, Kuvajt,  Libanon, Oman, Katar, Sudan  i Ujedinjene Arapske Emirate.  Iran i Libija mogu biti samo na  udaru nezadovoljnih masa  vlastitim islamističkim režimima, dok Irak ili Afganistan već  sudjeluju u totalnom ratu Zapada i islamističkih oružanih  skupina, koji se u konačnici  zove novi svjetski rat za arapsku naftu. Najnovije buđenje  arapskih masa još nije izazvalo  izraelski ratni odgovor niti  ugrozilo promet nafte tankerima i naftovodima kroz Sueski kanal, preko kojeg se dnevno sa Srednjeg istoka na Zapad prevoze po dva milijuna  barela nafte dnevno.
Ključna meta:  Saudijska Arabija
Za Ameriku kao globalnu  velesilu, islamistički bi Egipat  prerastao u – stratešku katastrofu! Tu je paničnu procjenu,  prije pet dana objavio utjecajni  američki geopolitičar, George  Friedman, razmatrajući učinke najradikalnijeg scenarija  nove egipatske revolucije. U  prijevodu, islamistički bi Egipat ubrzo prerastao u novi veliki rat, u koji bi se izravno  uključili i Izrael i Amerika, a s  različitim intenzitetom i smjerovima, i Sirija, Saudijska Arabija, Iran, pa najvjerojatnije i  Turska, iako je članica NATO-a!
U tom kontekstu cjelokupna  američka geopolitička arhitektura Bliskog istoka sada ovisi o  otpornosti vodeće naftne velesile, Saudijske Arabije, koja  je i najvažniji američki saveznik u svijetu, da izbjegne i  masovne prosvjede svojih  građana, ali i sve izvjesnije terorističke napade Al-Kaide ili  manje poznatih islamističkih  skupina iz Jemena, što se zauzimaju da arapska nafta pripadne samo Arapima, i da od  nje što veću korist imaju osiromašene arapske mase.
Novo preslagivanje strateških karata na Srednjem istoku znači okretanje leđa  Americi, koja je dosad bila  glavni korisnik arapske nafte,  ali i pomagač svih arapskih,  proameričkih režima. Hoće li  islamski Bliski istok svoje nove  strateške saveznike (kao velike  investitore i sigurnosne oslonce) potražiti u Kini, Indiji ili  Rusiji? Hoće li sve to izazvati  američko-izraelski ratni odgovor? Odgovori na ta krunska  pitanja trenutno se već nalaze  u uličnom kaosu Kaira, Aleksandrije i Sane.