Jandroković: Kad osvojimo desnicu, onda ćemo skrenuti prema centru

Nevjerojatno mi je da joj netko u Hrvatskoj osporava pravo govora i javnog nastupanja. Tko su ti ljudi koji smatraju da je njihovo pravo da određuju tko smije, a tko ne smije govoriti?
Nije jasno koju je poruku Klub zastupnika HDZ-a htio poslati pozivajući u Sabor ultrakonzervativnu Amerikanku Judith Reisman. Član predsjedništva HDZ-a Gordan Jandroković tvrdi da im je isključiva želja bila pridonijeti raspravi o tome kakav bi trebao biti spolni odgoj u hrvatskim školama.
– Naša namjera nije bila pokazati da se slažemo sa svime što ona zastupa nego smo htjeli čuti njezino mišljenje i tako dati svoj doprinos aktualnoj raspravi. No, njezin dolazak zapravo je otvorio temu stanja političke kulture, toleriranja različitosti, pa i slobode govora u Hrvatskoj i zato je posjet doktorice Reisman Saboru postao još i važniji.
Na koji se način otvorila ta tema?
– Sama najava njezinog dolaska izazvala je toliku nervozu u određenim krugovima da su tražili čak da joj se zabrane nastupi ne samo u Saboru nego i na nekim fakultetima. Proglašavali su je homofobom, pseudoznanstvenicom i mrziteljicom Židova, a sve su se te optužbe pokazale promašenima.
Judith Reisman sigurno nije nikakva znanstvenica svjetskog glasa pred kojom bismo morali mirno stajati.
– Nismo je niti tretirali kao nadnaravno biće nego kao osobu koja dobro poznaje temu spolnog odgoja u školama i vjerujem da je njezinim boravkom u Hrvatskoj učinjen kvalitativni pomak u raspravi o tome, ali i o svjetonazorskim pitanjima. No, zanimljivo je da su njene poruke najbolje primljene u najmjerodavnijoj instituciji – na Medicinskom fakultetu.
Vi ste nju zvali kako bi podržala vaš negativan stav o spolnom odgoju.
– U Hrvatsku su je pozvale nevladine udruge. Oni su iskazali interes za susret u Saboru i mi smo to prihvatili i u tome ne vidim ništa sporno. Sporna je jedino bila reakcija naših kolega iz SDP-a i HNS-a koji su negirali pravo jednoj osobi da u našem parlamentu iznese svoje mišljenje. Ta žena je govorila i u američkom Kongresu i predaje na prestižnim američkim i izraelskim sveučilištima. Nevjerojatno mi je da joj netko u Hrvatskoj osporava pravo govora i javnog nastupanja. Tko su ti ljudi koji smatraju da je njihovo pravo da određuju tko smije, a tko ne smije govoriti?
Sloboda govora
Tko su ti ljudi?
– Klub zastupnika HNS-a, a bilo je i zastupnika SDP-a koji su na taj način istupali. Zato je predavanje Judith Reisman u Saboru pobjeda onih koji su željeli da se čuje i drugačiji glas i poraz svih koji su se borili da do toga ne dođe.
HDZ je, dakle, stranka koja danas u Hrvatskoj brani slobodu govora?
– Očito da je tako.
Da je vi niste pozvali u Sabor, sugerirajući tako da se glavna oporbena stranka u zemlji identificira s njezinim izrazito konzervativnim vrijednostima, Judith Reisman bi prošla nezapaženo u Hrvatskoj, u medijima bi dobila vrlo mali prostor. HDZ joj je dao na važnosti.
– Ponavljam, ovdje se ne radi o tome da su naši stavovi identični s njezinima. Uostalom, s njom je u Saboru bio gospodin Tate koji je, prema vlastitom priznanju, socijalist.
Kad je riječ o spolnom odgoju, vaši stavovi identični su s onima koje je prezentirala Judith Reisman.
– Mi smo protiv ovakvog modela, ali nismo protiv zdravstvenog i spolnog odgoja u školama. Upozoravamo da se on pokušava uvesti na improvizatorski način, da je snažno ideološki obojen i da nije napravljena prethodna javna rasprava.
Govorimo o svega tri sata spolnog odgoja tijekom školske godine.
– Da, ali nameće se jedan svjetonazor. To je neprihvatljivo.
Kakav se to svjetonazor nameće?
– Rodna ideologija kao službena državna ideologija. Zašto bi naša djeca učila nešto što je suprotno onome kako ih mi roditelji odgajamo? Odgoj djece je pravo roditelja, a ne države.
To znači da roditelji mogu doma odgajati rasiste i antisemite i da država nema ništa s tim.
– To je protuzakonito.
Totalitarno mišljenje
Država kroz školski odgoj promiče određene poželjne društvene vrijednosti, to je civilizacijsko dostignuće.
– Država može učiti djecu o slobodama, demokraciji, pravima manjina, tržišnom gospodarstvu… To nitko ne dovodi u pitanje, oko toga postoji konsenzus.
Konsenzus? Postoje sigurno roditelji koji se ne slažu niti s demokracijom niti s, primjerice, pravima manjina.
– Vi iznosite jedno totalitarno mišljenje da bi država trebala odgajati djecu i kad se radi o intimnim stvarima. To se tako radilo u nekadašnjim komunističkim zemljama. Ja svoju djecu učim da je brak zajednica između muškarca i žene, i ne može im država nametati drugačiji svjetonazor. Osim toga, u samom Ustavu se propisuje da je odgoj djece primarno pravo roditelja, a ne države. Stoga, oni koji to negiraju idu protiv Ustava.
Neki roditelji možda uče djecu da su Srbi ili Židovi zli, a država ih u školama ne bi smjela učiti drugačije?
– To nisu iste teme.
To jesu iste teme, pa sami govorite da je i spolni odgoj pitanje svjetonazora.
– Ako netko uči djecu da mrze druge ljude, to predstavlja kršenje zakona. Ne mogu roditelji odgajati djecu niti kao kriminalce, to je nedopustivo. Druga je stvar kad država ulazi u obitelj i nameće neki svjetonazor koji se tiče ljudske intime.
Svjetonazor je i stav – mi smo Hrvati, oni su Srbi, nemoj se s njima miješati.
– Banalizirate raspravu i smatrate da bi država trebala odgajati djecu suprotno onome što ih o intimnim stvarima uče njihovi roditelji. To se događa samo u totalitarnim sustavima.
Uvodimo nešto loše
Dakle, ovo što se namjerava uvesti u hrvatske škole je bez presedana u svijetu, mi smo avangarda. Kao Hrvat, ja sam ponosan što je naša mala nacija u svjetskim razmjerima prva po nečemu, što smo se prvi nečeg sjetili.
– Ne znam dovoljno o svjetskim iskustvima sa spolnim odgojem, ali nisam ponosan kad uvodimo nešto loše. Ako ste u nečem prvi, ne znači nužno da je to dobro. Nije bilo niti kvalitetne javne rasprave. Kroz spolni odgoj, na jedan ne previše suptilan način, žele se mijenjati temeljne vrijednosti na kojima počiva moderna hrvatska država, ali i hrvatsko društvo u cjelini.
To ova vlada želi?
– Apsolutno. Oni su jedino konzistentni u ideologiji.
Koja je to ideologija?
– To je mješavina jugokomunističke nostalgije, žala za prošlim socijalističkim vremenima i radikalnog liberalizma.
Hm, komunizam i liberalizam uvijek su bili neprijatelji, a danas su se u Hrvatskoj spojili.
– Ta sinteza postoji, a poveznica je što su komunizam i radikalni liberalizam u biti materijalističke ideologije.
Kako se manifestira komunistička nostalgija?
– Ne samo kroz politiku nego i određeni društveni fenomeni pokazuju da Hrvatska ima velikih problema sa završetkom tranzicije u moderno pluralno društvo temeljeno na vladavini prava, demokraciji i tržišnom gospodarstvu. Možda to nije ni čudno jer smo imali burnu tranziciju, rat, probleme s korupcijom i zloupotrebama položaja i to je utjecalo na krizu morala u Hrvatskoj. Neke političke snage koriste to kako bi tvrdile da je prije bilo bolje i da je 20 godina hrvatske države izgubljeno vrijeme, nešto loše. Uostalom, veliki broj protagonista na političkoj sceni vezan je za komunističko razdoblje.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU