Jestiva biljka koja je pobijedila Minotaura

 
Grčka mitologija, moje omiljene priče iz djetinjstva. Jedna od njih priča o labirintu. Dosta je jednostavna, upravo obrnuto kompliciranosti samog labirinta.
Imamo palaču na Knososu, u kojoj je osim klasičnog dvora na gornjim katovima, sagrađen i ogroman labirint u podrumu. Nešto što baš i nije dio uobičajenog domaćinstva. Morali su ga napraviti jer su u njega morali strpati strašno čudovište, za koje baš nije bilo poželjno da slobodno baulja okolo. Minotaur, pola čovjek, pola bik, vrlo nasilan. Nije nam dano na znanje zašto je bio nasilan, je li zbog onog dijela bika u sebi ili ponekad me obuzme sumnja – zbog dijela čovjeka u sebi.
Da ne bi brisnuo iz labirinta, morali su ga nečim hraniti. Naravno da je izbor jelovnika očekivano bio – strašan. 7 mladića i 7 djevojaka svake godine je trebalo biti žrtvovano Minotauru.
A onda se treće godine hrabri mladi Tezej, sin kralja Egeja, javio da će riješiti taj sitni problem unutrašnje politike.
Usprkos odgovoranju svog oca, Tezej nije bio sramežljiv u količini tvrdoglavosti pa je kao i svi mladi, hrabri i nadobudni ipak krenuo. Kada je došao u palaču na Knososu, naravno da je prvo naletio na prekrasnu djevojku imenom Arijadna. Njoj milo, njemu milo i eto njih – zaljube se. Arijadna da zaštiti svog zgodnog komada Tezeja, dade mu otrovni bodež i klupko vune. Tezej uđe u labirint, odmotava Arijadnino klupko, svijetlo u mraku i zavjet povratka voljenima. Naiđe na Minotaura, krkne ga otrovnim bodežom, sretno se vrati van sljedeći nit koja ga je povezivala sa njegovom dragom. Zagrljaji, poljupci, kraj priče.
Ne baš. Tezej je bio ljudsko biće. Ljudska bića moraju jesti, jer kako se kaže – prazna vreća ne stoji uspravno. I to nije mogao baš jesti bilo što! Za okršaj sa jednim nježnim momčićem kao što je Minotaur, morao je jesti nešto moćno, što bi mu dalo snage toliko puno, da bi vjerojatno na bilo kojem doping testu upalilo sve alarme uzbune.
Legenda kaže da je jeo nešto što ne bismo baš očekivali.
Kostriž. Poljski korov koji smo svi vidjeli tisuće puta. Nema gdje ne raste. Na koliko mjesta raste toliko narodnih imena ima. Zeljasti ostak, masni kostriš, kostrič, kostriječ, zečija salata, gorčika, mliječac, mljič, zeljasti ostak, čepčežac, krlić, mlečac, ripilica, kuk, blišnjakin… Ima ih još, no eto da ne bude zabune koja je to biljka, jer sigurno ju bar pod jednim od ovih imena poznajete. No da se pojednostavim, latinski naziv je Sonchus oleraceus. A taj naziv, osim što osigurava da ukoliko ju potražite na internetu, će vam pokazati par stvari. Prvo, koliko god bila velika nevjerica da ta biljka navodno toliko hrani i daje snage, čak dovoljno da se čovjek obračuna sa Minotaurom, ujedno kada se prevede latinski naziv Sonchus dolazi od grčke riječi za – mekano, a odnosi se na protuupalna svojstva, oleraceus, znači jednostavno povrće. Da ne bude nikakve sumnje. To je jestivo, nema otrovnih parnjaka, u Dalmaciji se bere skoro cijelu godinu, osim ljeti kada zvizdan i kamen osuši a kamoli ne – povrće!
Obavezan je dio takozvane mišancije ili svakobera, tj. jestivog samoniklog zdravog bilja, koje naše bakice u gumenim čizmama upravo beru po svim poljima…
Koristi se u mišanci da ublaži okus, jer kostriž je sladak, za razliku od većine ostalih biljaka kao maslačak (žutanica) cikorija i sl..
No on se jako dobro može i sam pripremati. Kao salata, sirov, kada su najnježniji mladi listići, kuhan sa krumpirom kao blitva, mrvicu maslinovog ulja i mljac – dobar tek. Kuhan sa jajima. Lisnato tijesto punjeno kostrišom i sirom, omlet sa kostrišom, rižot, juha sa krumpirom kostrišom i vrhnjem za kuhanje…
Ono što nudi našem zdravlju i organizmu su: velika količina vitamina C, inulin, octeni eter, sluzi, smole, željezo, kalcij, fosfor, vlakna i povišenu količinu omega 3 kiselina…
Ova zeljasta biljka ima više terapeutskih svojstava: suzbija slobodne radikale; pročišćava tijelo potiče diurezu; suprotstavlja se stvaranju celulita; štiti jetru, potiče stvaranje žuči. Također je i izvrsna remineralizacija jer pruža sve mineralne soli (makro i mikroelemente) neophodne za rast i vrlo korisne za regulaciju bioloških aktivnosti ljudskog tijela.
U narodnoj medicini se koristio kao prilog za liječenje i zacjeljivanje manjih rana.
Sjemenke su neobične, mogu izdržati bez da prokliju čak 8 godina. Medo se hibernacijom može pohvaliti samo preko jedne zime.
I iako se smatra da je obična korovčina- štetočina, u simbolizmu biljaka se smatra srećonošom, koji vas može spasiti iz nevolja i nesreća. U nekim se zemljama i danas objesi na ulazna vrata u posebnim prilikama.
Eto, hrana koja daje snage za suprotstaviti se čudovištu u legendi. U stvarnom svijetu diuretički, hipoglikemijski, za probavni sustavi, laksativ, pročišćava jetru, protuupalno. Na tanjuru je izuzetno ukusno POVRĆE likom i djelom. A u džepu, za one koji vjeruju štiti od nevolja.