Brace nema već 16 godina

Slika korisnika admin
ivcic
Kalelarga će uvijek biti njegova - Tomislav Ivčić

Punih šesnaest godina je prošlo otkako nas je prerano napustio jedan od najznačajnih zadarskih, ali i hrvatskih glazbenika, Tomislav Ivčić. Ono što je u glazbi Braco napravio do tragično okončanog života u 41. ljetu, većina glazbenika ne bi stigla napraviti ni da imaju dva života. Mnogi kažu da nas je napustio u naponu karijere, iako je iza sebe ostavio zavidnu diskografiju od 24 albuma i kazete, 22 zlatne te nekoliko platinastih ploča. Brojke inače ne znače nužno i kvalitetu, no u slučaju Tomislava Ivčića je upravo fascinantno da je većina od 250 vlastitih pjesama, kojima je bio autor teksta i glazbe, bila hitovi. Danas se rijetko može izdvojiti neko glazbeno ime sa hrvatske glazbene scene, sa toliko vječnih hitova kao što su Ivčićeve "Zapivajmo noćas u konobi", "Bepo Bagulin", zatim najprepoznatljivija pjesma Zadrana, ali i šire prihvaćena "Kalelarga", "Večeras je naša fešta", "Sine vrati se" i mnoge druge.

No, osim iznimnog glazbenog talenta, malo je i poznato Ivčićevo poznavanje triju stranih jezika - njemačkog, talijanskog i engleskog, te da je bio osnivač i vlasnik medijske i diskografske kuće "Zlatna palma". U privatnom životu, kao i javnom, bio je izuzetno omiljen, što su i posvjedočili neki od njegovih najboljih prijatelja te glazbenih suradnika, koji su se u povodu obljetnice njegove smrti za naš list prisjetili nekih od anegdota i ljepih trenutaka provedenih sa Tomislavom.

- Prijatelji smo bili od malih nogu, i gotovo nerazdvojni. Bilo je to jedno od onih prijateljstava koje traju dok si živ. Kad smo ušli u malo ozbiljnije godine, životni putevi su nas pomalo razdvojili, on se uhvatio glazbe a ja posla. Kako je on stalno negdje izbivao, rijetko smo uspijevali uhvatiti vremena za druženje i pokoju ćakulu, ali kad bi se našli, bilo je kao da se vidimo svaki dan. Taman mjesec dana prije njegove smrti smo se dogovarali da zajedno odemo na skijanje i odmorimo se u krugu svojih obitelji. Međutim razdvojila nas je kobna sudbina. Kad se sjetim tog tragičnog dana uvijek mi dođe teško, pogotovo kad se sjetim pogreba. Kao što mu je i bila želja, ja sam bio jedan od pojedinaca njemu dragih koji su nosili lijes na posljednjem ispraćaju, što je za mene bila iznimna čast, i smatram da je, osim nas koji smo ga poznavali najbolje, njegovom smrću puno izgubio i sam grad Zadar te hrvatska glazbena scena općenito, govori Erik Pavin.

- Jedna od mnogih anegdota sa Bracom koje se trenutno mogu prisjetiti, je ona koja se zbila za vrijeme mog boravka u vojsci 1976. godine. U to vrijeme Tomislav je bio na turneji po cijeloj bivšoj Jugi, a ja sam zbog kazne prebačen u vojarnu u Danilovgradu, kroz kojeg su Braco i njegov bend taman prolazili jer su putovali prema Dubrovniku. Momci iz njegovog pratećeg benda su imali prijatelja iz Sarajeva, koji je bio samnom u satniji, i odlučili su ga izvući da pobjegne s njima u Dubrovnik. Tomislav ih je pitao ima li u vojarni nekog iz Zadra, na što su mu oni odgovorili da ima jedan po imenu Erik. On nije 'registrirao' da sam to ja jer je bio uvjeren da sam ja u drugoj vojarni, u kojoj sam prije dodijeljene kazne i bio. Nakon što su došli po mog prijatelja Sarajliju, Tomislav me ugledao u šoku, nije mogao vjerovati kolika je slučajnost da sam taj Zadranin upravo ja. Nakon što smo se pribrali, brže bolje smo odmaglili prema Dubrovniku, i sjećam se da mi je on dao svoju odjeću da me netko ne bi skužio u uniformi. Nakon toga, cijelu noć smo proveli uz pjesmu i gitare, za što je upravo Tomislav bio najzaslužniji, prisjeća se Pavin.

Jedan od svako značajnijih Tomislavovih prijatelja je bio i popularni zadarski pjevač Mladen Grdović, s kojim je svirao u "Duo pegli", grupi koja je svoj album prvijenac "Mi imamos mnogos problemos" prodala u čak četristo tisuća primjeraka. No, kako kaže Grdović, više su bili vezani prijateljski nego muzički.

- Braco je bio jedan izniman čovijek, što prijatelj što glazbenik. Svake godine na obljetnicu njegove smrti mu posjetim grob, ostavim cvijeće, zapalim svijeću te se pomolim dragom Bogu da ga tamo negdje, na ljepšem mjestu, čuva. Volio bih da obljetnica njegove smrti bude i ujedno trenutak kad se svi Zadrani prisjećaju tog velikana, te da se svake godine, njemu u čast održi koncert koji bi nosio njegovo ime, govori Grdović.

- Nas dvojica smo bili istinski prijatelji, nikad se ozbiljno nismo posvađali, osim kad bi zaigrali na karte. Proputovali smo i vidjeli svijeta, od Australije do Amerike, sve zajedno. Nema situacije u kojoj se ja i Braco nismo našli, a i dijelili smo istu strast prema brzini i autima. Upravo to me i podsjetilo na jednu anegdotu s autom. Bilo je to ako se dobro sjećam 1982. ili 1983. godine kad je Braco taman kupio novog Mercedesa. Kako smo voljeli brzinu, često smo se znali utrkivati, tako je bilo i taj put kad smo se "ribali", mi u jednom, a Italo Surać u drugom autu. I tako smo se naguravali neko vrijeme sve dok nas Italo nije uspio preteći taman prije jednog semafora. Kako smo se približavali semaforu uočili smo da se pali žuto svijetlo, no mislili smo da će ovaj produžiti, što se zapravo nije dogodilo. Kako je on stao na crveno tako smo mi svom snagom njega udarili odozada, i ode novi Mercedes u papar. No to nam nije prvi zajednički sudar, bezbroj puta puta smo bili u opasnosti, a njega je eto jedna od takvih situacija nažalost stajala i života.

- Postoji još jedna zanimljiva priča, sa zaboravljenom gitarom. Naime, nakon jedne gaže u Istri, igrom slučaja, Braco je zbog žurbe zaboravio gitaru u klubu u kojem smo nastupali. Nikako ju nije mogao prežaliti, jer je to, u ono vrijeme, bila skupocjena "Martin" gitara. I nakon godina i godina, gospodin koji ju je tada pronašao se sjetio gledajući na televiziji Tomislavov spot, da je upravo njemu te večeri ostala gitara. Odmah nakon te konstatacije je pokušao kontaktirati Tomislava, no nažalost, to je bilo taman mjesec dana nakon njegove smrti. Gitara je vraćena njegovoj obitelji, sjeća se Grdović.

- Po tekstovima se vidi kakav je čovik bija! Prve su to riječi Zorana Kasapa, jednog od bliskijih Tomislavovih prijatelja. - Ne znam kako da vam opišem koliko mi je Braco u životu značio, mogu to jedino usporediti s time koda sam izgubio ruku ili nogu. Bio je izuzetan glazbenik, vrlo emotivan, što se u svakoj njegovoj pjesmi i osjeti. Karijera mu je nažalost rano okončana, reklo bi se 'kao da je došao u Rim a nije vidio Papu'. Postoji još dosta njegovih pjesama koje nisu objavljene, te se nas par zauzima da ih posthumno objavimo i time obogatimo već iznimnu diskografiju dragog nam prijatelja. Radi se, naime, o cijelom albumu na engleskom jeziku i još jednom albumu za "Duo Pegla". Na spomenutom albumu otpjevanom na engleskom jeziku nalazi se i pjesma napravljena u čast Majke Tereze, te pjesma imena "The World is Blind", inspirirana tadašnjim ratnim stanjem u Hrvatskoj početkom devedesetih. Velike emocije me spopadnu kad čujem bilo koju od njegovih pjesama, jer točno znam o čemu pjeva, budući sam i ja sudjelovao sam u većini od tih situacija koje su ga inspirirale. Pred sam kraj, kao da je osjećao da će mu se nešto loše dogoditi. Znao bi pomalo kroz šalu reći da u slučaju da ga više ne bude, dobro pripazimo što ćemo napraviti s njegovim pjesmama, jer će nas inače 'gori' s pinjuricama dočekati. Bio je 'čovik od naroda', slava ga nije pokvarila niti ga otuđila od njemu dragih ljudi. Ti ljudi i njihove situacije su mu bili inspiracija. Dokaz i toga je njegova želja da ga se ni u kom slučaju ne pokopa blizu velikana ili hrvatskih vojnika poginulih za domovinu, jer se nije smatrao ni posebnim ni nekakvom zvijezdom, kaže Kasap.

Tako je i bilo. Pokopan je na Mirogoju, daleko od svih velikana i heroja, kao što je i htio. Njegovoj obitelji, supruzi Slavici, kćerima Izabeli i Kristini te sinu Ivanu je najbitnije da je blizu njih, u Zagrebu. Nadajmo se da Kalelarga neće zaboraviti svog pjesnika, koji je tu proveo 'najlipše dane svoje mladosti'.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno