Petrić: SDP se profilirao u zagovornika neoliberalne ekonomije

SDP se, kao uostalom i socijaldemokratske stranke na Zapadu, profilirao u efektivnog zagovornika neoliberalnih ekonomskih postavki. Eksplicitna verbalna podrška radnicima teško se može očekivati od ove stranke i zbog „hipoteke” koju nosi iz socijalističkog razdoblja. Lesarovi laburisti ili sindikati ne posjeduju razinu ideološke artikuliranosti potrebnu za ravnopravan ulazak u političku arenu, navodi Petrić

Nakon marševa „fejsbukovaca” vođenih Ivanom Pernarom i prosvjeda dijela branitelja na čelu sa Željkom Sačićem i Brankom Borkovićem, u prosvjedne aktivnosti na zagrebačkim ulicama odlučili su se uključiti i saborski zastupnik Dragutin Lesar, predsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada te studenti i profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu, što je najavio profesor na Filozofskom fakultetu Mate Kapović koji je pritom napomenuo kako ne podupire Ivana Pernara niti „njegove nesuvisle izjave”. Pernar se, inače, deklarirao kao libertarijanac, a zbog preciznosti valja napomenuti kako ga njegovi stavovi, poput onog da se zalaže „za domaći kapitalizam, a ne strani kapitalizam” svrstavaju na stranu naglašeno desne libertarijanske opcije kakvoj je pripadao i pokojni koruški guverner Haider, a koja u SAD-u podržava „Tea party” pokret čija je pripadnica i bivša republikanska guvernerka Aljaske Sarah Palin.
Usputno “desničarenje”
Na pitanje znači li izlazak Lesarovih laburista i studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta na zagrebačke ulice kako će antivladini prosvjedi izgubiti dominantna obilježja desnice, u svom komentaru za Zadarski list mr.sc. Mirko Petrić, viši predavač na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, odgovara kako smatra da „prosvjedi kojima svjedočimo od samoga početka ne nose desna ili lijeva obilježja, u smislu političke pozicije s koje se iznose”.
– Pokrenule su ih skupine koje su najizrazitije nezadovoljne svojim aktualnim društvenim položajem; mladi i branitelji. Sada im se pridružuju političke stranke; Lesarovi laburisti i Klarićev ASH na čelu umirovljenika, koje zapravo više nalikuju interesnim grupama za pritisak nego klasičnim političkim strankama. Političke stranke trebale bi se, naime, baviti cijelim rasponom društveno i politički relevantnih tema, a navedene dvije stranke u ovom slučaju zagovaraju konkretne i neposredne interese populacije koju predvode. Ove dvije stranke jesu načelno „lijevo” opredijeljene, ali ne čini mi se da je način na koji u ovom slučaju dobivaju podršku ideološki lijevo profiliran. Više je riječ o gotovo “predpolitičkom”, interesnom, a nikako kompleksno ideološki artikuliranom prosvjedu. Slično je bilo i s braniteljima, koji su prvenstveno iskazivali svoje ogorčenje načinom na koji se Vlada prema njima odnosi. U tom su procesu, naravno, izlazile na vidjelo svjetonazorske odrednice i stilska obilježja koja se nedvosmisleno mogu kvalificirati kao „desna”, ali to se događalo „usput”. Ukratko, čini mi se da su aktualni prosvjedi izraz opće ogorčenosti prosvjednika radom Vlade i stanjem u zemlji, a da kompleksnije poruke i ideološko profiliranje pojedinih programa možemo očekivati tek u predizbornoj kampanji, ocijenio je Petrić.
Petrić smatra kako odgovor na pitanje zbog čega u situaciji ekonomske krize, velike nezaposlenosti i kršenja radničkih prava, umjesto bunta na političkoj ljevici imamo bunt na desnici, treba tražiti sagledavajući posljedice globalnih kretanja, ali i u specifičnosti hrvatskog društva.
“Obezglašeni” i „pod hipotekom”
– Tradicionalna ljevica u razvijenom je svijetu nestala s nestankom ili preobrazbom načina organizacije društva tipičnog za industrijsko razdoblje. Stranke koje su zastupale interese radništva ne mogu više računati na stabilnu glasačku niti financijsku potporu svog nekadašnjeg biračkog tijela. Uostalom, industrijsko radništvo u nekim je zemljama praktički „nestalo”, jer je proizvodnja preseljena na udaljene lokacije, najčešće u Aziji. Iako eksploatacija u tim zemljama i dalje postoji, zaposleni u uslužnim djelatnostima ne posjeduju klasnu svijest nekadašnjeg organiziranog radništva, a često su i potpuno isključeni iz političkog života, primjerice zbog neposjedovanja dozvole boravka ili radne dozvole. Lijeva misao i politička praksa u tim su se zemljama premjestile u krugove koji su izrazito intelektualno profilirani. Ti krugovi zastupaju interese ili govore u prilog poštivanja prava onih koji u aktualnoj političkoj situaciji „nemaju glasa”, ističe Petrić i dodaje kako je u Hrvatskoj situacija ponešto drukčija, „zbog specifičnosti puta kojeg je zemlja prošla u posljednjih 20 godina, ali i onoga što je brojnim promjenama kojima svjedočimo prethodilo u socijalističkom razdoblju”.
– Kada je riječ o strankama, može se reći da u ovom trenutku nema niti jedne koja bi mogla zastupati interese radništva na način primjeren kompleksnosti sadašnjeg trenutka. SDP se, kao uostalom i socijaldemokratske stranke na Zapadu, profilirao u efektivnog zagovornika neoliberalnih ekonomskih postavki. U hrvatskom kontekstu, eksplicitna verbalna podrška radnicima teško se može očekivati od ove stranke i zbog „hipoteke” koju nosi iz socijalističkog razdoblja, odnosno straha da ne izgubi podršku dijela biračkog tijela zbog optužbi o djelovanju na način „komunjara”. To nije presudno za današnju orijentaciju SDP-a, ali mislim da ipak jest u dalekoj pozadini nekih odluka i izjava. S druge strane, snage koje pretendiraju na zaštitu radničkih prava, poput Lesarovih laburista ili sindikata, po mojoj procjeni ne posjeduju razinu ideološke artikuliranosti pa ni stručne kompetentnosti za ravnopravan ulazak u suvremenu političku arenu. Oni koji rade u interesu zaštite prava građana općenito, pa tako i radnika, nalaze se u udrugama civilnog društva, no njihova je djelatnost nedovoljno prepoznata u širim slojevima stanovništva. Osim toga, takve udruge najčešće niti ne žele djelovati na način političkih stranaka. U takvoj situaciji, interese radnika, nezaposlenih, svih onih čija su prava ugrožena, zapravo najizravnije zastupaju oni sami. Zbog toga se njihovo djelovanje i zahtjevi u velikom broju slučajeva čine „predpolitičkima”, odnosno često ne posjeduju razinu političke pismenosti koja se očekuje pri djelovanju na javnoj sceni, zaključuje Petrić.+