Vrtuljci na izdisaju

Na Boriku, tik iznad Ekonomske, nalazi se maleni, opustjeli lunapark. Prije godinu, dvije, pokušao sam napisati reportažu o njemu, ali vlasnik me otpravio riječima: “Ne želim u novine. Nas su ionako svi zaboravili. Nema smisla da ti išta govorim jer mi ti nećeš pomoći”. Čovjek je djelovao nepopustljivo pa ga nisam htio dalje uvjeravati u to da bi reportaža o lunaparku mnoge zanimala.
Zabavni parkovi, kao nekadašnji simboli djetinjstva, igre i nevine zabave, odavno su na zalasku, a njihovi vlasnici na rubu egzistencije. Kao što upravo sada izrasta generacija koja nikada nije bila u kinu koje nije multipleks, tako je i lunapark praktički nestao, nadjačan novim vrstama industrijske zabave, posebno one kućne. U lepezi proizvoda od satelitske antene i računalnih igrica do interneta i multimedije, lunapark kakav većina nas pamti, s fliperima, igricama, biljarom, autićima i vrtuljkom gotovo da nije ni imao nikakve šanse. Takva vrsta zabave i takvo obilježje djetinjstva stvar je prošlosti, nove virtualne atrakcije za djecu otjerale su šarene sajamske priredbe, zajedno s ružičastom šećernom vunom, ravno u spomenar. Da zabava nije zbog ekonomije postala kućna i zbog tehnologije virtualna, lunapark bi još uvijek bio na cijeni. Ovako, lunapark danas naprosto nije dovoljno tehnički moćan da privuče novu generacija djece koja traži tehnološki sofisticiraniji i adrenalinski jači doživljaj nego naše generacije prošlog stoljeća. Tako je nestankom klasičnog lunaparka jedna tradicija pučke zabave otišla u nostalgiju. Njegovu ulogu pojela je virtualna stvarnost.
Što je s onim mališanima koji ipak još uvijek vole odlaske u lunapark? Da bi se takvu djecu zadržalo potrebno je uvođenje novih atrakcija u lunaparkove što je u ovom trenutku nemoguća misija. Dok država nijednom mjerom ne pomaže poslovanje lunaparka kao turističke atrakcije, veliki troškovi i slabi prihodi vlasnike onemogućuju u osuvremenjivanju sadržaja zabavnih centara. Država odbija kategorizirati poslovanje zabavnih parkova pa tako oni trenutačno nisu pod ingerencijom nijednog ministarstva.
Zatim, nameće visoka davanja vlasnicima lunaparkova, koje druge zemlje svode na minimum, misleći pritom na lunapark i kao na turističku ponudu. Problem su i gradovi koji lunaparkovima najčešće daju lokacije na periferiji koje pritom masno naplaćuju, iako se radi o neuređenim i infrastrukturno neopremljenim zemljištima. Da ne spominjem nelogičan zakonski propis po kojem vlasnici lunaparkova na kamione kojima prevoze svoje prikolice, atrakcije i strojeve plaćaju trošarine poput onih koje godišnje državi daju kamionski prijevoznici, što je najblaže rečeno suludo znajući da prijevoznici mjesečno prođu kilometara koliko vlasnici lunaparkova nekada ne naprave u cijeloj godini. Gdje je još struja, troškovi poslovanja, plaće djelatnika…sve to je nemoguće pokriti iz prihoda današnjih lunaparkova.
Sve su to razlozi zbog kojih bi Hrvatska uskoro mogla dočekati prvu generaciju djece u čijem djetinjstvu neće postojati zabava u lunaparku, kao kasnija vječna uspomena na veselje ranih dana. Ako mene pitate, bila bi to golema šteta.