Kako preživjeti korizmu

Volim korizmu, mučos. Iz više razloga. Prvo zato što je to vrijeme kad su završile monade od maškara i muškarci su se prestali imati dobru skužu oblačiti u žene a da ih netko krivo gleda. Volim ju i zato što svaki put takozvani selebriti pričaju o tome čega su se i koliko toga odrekli, a njihovoj gluposti zaista nema kraja. A volim korizmu i zbog toga što me svi pitaju čega sam se odrekla, a ja se ne odreknem nikad ničega. Tipa nemam pa patim od kroničnog neseksa, love više nemam pa se nemam odreći ni trošenja jer – sve i da hoću, ja ne mogu…
U studentskim danima, punima kruva i paštete, odricala sam se u vrijeme korizme učenja. Onaj osjećaj i sjećanje na studentski jadni standard kad odmah prvog u mjesecu platiš stanarinu i režije za pretprošli mjesec, ostalo skucaš za cipele i/ili novu torbu, a onda gledaš da do kraja živiš pod motom: kruva i cigara… Pa čega bi se u takvoj situaciji mogao još odreći? Nikad nisam razumjela one koji su se na to sve još odricala mesa, čokolade, seksa, kave… Od cimerice prijateljica je uza sve to uspila u tih 40 dana ostati trudna, a dan-danas nikome nije jasno kako joj je to uspjelo. Jer zadnji put kad se nešto takvo dogidilo, na nebu je bila zvijezda repatica.
Volim korizmu od kada sam ušla u tridesete i zbog toga što znam da me u tih mjesec i pol dana nitko od rodbine neće zvati na pir, pa mi je odmah lakše. Od prošle do ove sam bogme odradila 4 važna obiteljska vjenčanja, a tenks gad ni jedan važniji sprovod. Ne volem ta vjenčanja, pogotovo kad su obiteljska jer nikako ne mogu izbjeći pitanja:
– Onda Mare, kad ćeš ti?
Jebala vas Mare, pustite Maru više na miru. Potajno priznajem sama sebi, ali ne bi javno ni da me peku na ražnju, da bi možda Mare, ali nema s kime. Nisam došla baš do faze ka očajna Rozga da vapim Gospeeeeee mojaaaaa, obuci mi bilooo… Dobro ajde, i boja šampanjca bi bila ok, mislim da bi mi bolje stajala. Ali da bi kad bi se našao neki lijep, pametan i zgodan, samo da ne liči na Bred Pita.
Veće traume i od pitanja ‘kad ćeš ti Mare’ su mi tjeranja da hvatam buket. A što to ne volim…. To me stvarno ne zanima, uvijek pustim mjesto mladim i nadobudnima kojima je priprlo udat se više nego meni. Nek se mala veseli, a već je lutrija tko se od svih njih usreći. Al obavezno me natjeraju da bar formalno moram stati u tu glupu kolonu očajnica koje misle da će im ta kita promijeniti život. Je klinac. I obavezno me svaki put te ždrebice u žaru borbe koja će uhvatiti de kitu šine laktom ili u glavu, pod rebra, jednom čak i u nos… Da sam nepristojna, ko što nisam, dođe mi da joj zalepatim jednu preko zuba i kažem:
– Jebi se i ti i ta kita, i konj na kojega ćeš s tom kitom naletjeti. Ovo bi trebalo biti vjenčanje, a ne boksački ring.
Obično, kad predosjetim da će priča s kitom uzeti maha, pa odem u vece. Ali ne možeš glumiti ni da imaš proljev i da puštaš Amazonu da teče iz tebe.
Korizma…. Napokon ću odahnuti od svega. Osim što baba bodulica i vlajina svaki petak zovu postim li.
– Postim baba, postim…
Mare ([email protected])