I zadarskim tvrtkama trebat će državna pomoć!

Slika korisnika admin
Adam VIDAS
Ugroženost Adrije postavlja pitanje i cijelog lanca ribarstva

Gradonačelnik Zadra dr. Zvonimir Vrančić, kao i predsjednik HGK-Gospodarske komore Zadar Dario Jurin, na susretima s predsjednikom Josipovićem, a potom i ministrom Gordanom Marasom, dali su naslutiti traženje državne pomoći za spas dijela zadarskih tvrtki. Ne spominjući imena detekcijom nevolja došli smo do potencijalnih kandidata na čelu s Adrijom, SAS-om, Gortanom i Tankerkomercom, .. s pozivom na model "spašavanja" Diokija.

Prisjećanje na "Škegrina vremena"

Podsjetilo je to sve koji gospodarstvo prate i rade nešto duže na već davni kraj 90-ih godina prošlog stoljeća recimo iz "Škregrinog vremena". Naravno, bitna je razlika što se sada ako model bude išao vlasnici automatski brišu.

 Tada je država i donijela Zakon kojim je određena lista poduzeća za koja je tražen spas kroz specifične modele. Zadarska županija nije u tom zakonu dobila niti jednu tvrtku. Bila su tada u njemu i brodogradilišta i dijelovi vinilnog i kemijskog lanca, željezare i mnogi drugi koji su i danas aktualni. Naprosto Zadar nije imao za Hrvatsku toliko značajnih tvrtki da bi se netko "gore" zabrinuo. Dario Jurin i tada je kao predsjednik Komore bio u sličnoj situaciji sada, na žalost, opterećen i osobnim angažmanom u jednoj od tvrtki koja bi možda trebala potporu. Tada je Jurin uz sveopću potporu izračunao da propast Bagata, TIZ-a, Plodina i Zadranke u cjelini predstavlja za Zadarsku županiji, daleko teži udarac nego propast nekih giganata drugdje. Na kraju se na taj model, koji su Zadrani morali sami osmišljavati na tragu državnog, a sve je bilo i dragovoljno, nadovezalo 10-ak zadarskih tvrtki, a prvi put i tvrtke iz privatnog sektora /bio je to Filijaplast, pa potom i Tvornica duhana Zadar. Nažalost, osim rijetkih iznimki tadašnja pomoć većini nje pomogla, barem ne na dužu stazu. Nadajmo se da su sada svi sudionici pametniji i s puno manje sentimenta, socijalističkih trgova u mislima pa i ratno-poratne solidarnosti (kada smo je već u svemu ostalom napustili).

Ključan igrač - banke

Gospodarska komora i Grad Zadar, svi ovdašnji subjekti gospodarskog i javnog života trebat će tražit svoje mjesto u ovom procesu, no prije svih vlasnici koji će u startu morati prihvatiti da to više nisu ili nisu u bitnoj mjeri, a da se spašava djelatnost i tvrtka.

Pitanje je hoće li traženja naići na plodno tlo. Uz eventualnu volju države da se u proces uključi postoji puno veći problem odnosno " faktor" od nje, a to su - banke.

Naime, riječ je o tome da se pokuša dugove tvrtki pretvoriti u vlasničke udjele za što najprije treba privoliti državu, odnosno Ministarstvo financija. No, veći je problem, kada bi Ministarstvo postalo, na isti korak privoliti - poslovne banke. One su, a ne država, u principu najveći vjerovnik. Hoće li banke biti sklone ulazu u vlasništvo, s nadom da će u dobrom vremenu iste tvrtke donositi novac ili da će ih moći prodati, ili prisilnoj naplati kroz stečaj, pa što se naplati? Dakle, dva su ogromna pitanja neodgovorena.

 Zašto je model aktivan i o njemu vrijedi razgovarati? Mimo spomena Zadra jasno je da je Badel 1862. u jednoj specifičnoj situaciji preuzet u većinsko vlasništvo države jer je impresivan resurs prozvodnje i kvalitete i da će u boljem vremenu donijeti novac. I da su u stečaju Peveca i upravitelj i vjerovnici pokazali da firma ne mora propasti i završiti na "bubnju", već obnovom poslovanja postupno vraćati dugove sada ne tek vjerovnicima, već i vlasnicima. Jasno je da Jadrankamen nevezano niti za sadašnje radnike niti vlasnika radi kamen od vremena Rima, a da su mu "reference" i u Ujedinjenim narodima. Da kamena ima, i ljudi koji ga znaju raditi kao i onih kojima treba. Jasno je nevezano za sve "javašluke" da Dalmacijavino ima i proizvode i sirovinsku bazu ogromnog broja trsova da može poslovati. Za Dioki je to manje više rečeno (na žalost, puno kasnije nego je trebalo spašavati zadarske dijelove vinilnog lanca).

Sve dotične firme, kao i zadarske, dužne su "i bogu i vragu", a nema nade da će iz tekućeg poslovanja uspjeti vratiti nagomilane dugove.

Nažalost, država na takve modele ne može ići s cijelim gospodarstvom. Banke posebno niti mogu niti hoće, a nemojmo ipak zaboraviti da su u konačnici strane. Pitanje je i zaoštrenih provjera poslovanja i ponašanja banaka u kojima su im mnoge stvari pod lupom. I uvijek pitanje kakav je interes strane banke da spašava neko tamo hrvatsko gospodarstvo. Interes bi trebao postojati ako iz stečaja nema mogućnosti naplatiti ni približno iznose koje banke potražuju. Dakle, puno toga ovisi o tome ima li se što prodati od dotičnih tvrtki, kako stoje stvari s razlučnim vjerovnicima, založnim pravima i sl

 Dakle, ovog trenutka možemo govoriti o ugrozi oko 1.000 radnih mjesta u realnom sektoru gospodarstva što bi za ionako dezindustrijalizirani i uvelike posrnuli gospodarski Zadar bio koban udarac.

 ZADARSKA KRIZNA FORMULA

Zadarsko gospodarstvo smanjuje prihode, uvećava gubitke iznad dobiti, smanjuje produktivnost, efikasnost, i sve druge ekonomski mjerljive parametre. No, istovremeno se na smanjuje broj zaposlenih, niti raste broj nezaposlenih!

Znači tvrtke su nastojale i ponašale se moguće i - neekonomski, odnosno socijalno? Ili je problem optimalizacije kapaciteta presložen (postoji donji prag zaposlenosti koji je tu nekim djelatnostima teško snižavati, jer bi kada bi i dobili posao i narudžbe s tako smanjenim pogonom ne bi bili u stanju raditi).

Gornja formula govori da do "pucanja" mora doći, odnosno da će dio tvrtki u Zadru u najskorije vrijeme propasti i završiti u stečaju (ili ako bude sreće nađu kupca), a radnici na ulici odnosno "Birou".

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno