Važan prinos hrvatskoj književnosti o Domovinskom ratu

Ratna proza Ivice Đovanija Matešića Jeremije, nov je važan prinos hrvatskoj književnosti o Domovinskom ratu. S dokumentarnog motrišta iznova je potvrđena autentična vrijednost Matešićeva ratnog pisma, s književnog stajališta mnogi tekstovi vrijedni su i uvjerljivi iskazi pripovjedačeva literarnog talenta, uostalom o njemu će najbolju potvrdu dati najstroži sudac – vrijeme
Prvi put sam za Ivicu Matešića Jeremiju čuo u Domovinskom ratu. Okolnosti u kojima se to dogodilo bile su za mene nadasve uzbudljive, i ne bi pretjerano bilo reći, gotovo dramatične, prepune brojnih i snažnih dojmova, jasno određene njihovom sukobljenom dvojnošću. Za Matešića sam naime čuo u listopadu 1994., za vrijeme jednog važnog kulturnog događanja čiju sam organizaciju predvodio, a ostvareno je u ratnim prilikama u Zadru, gradu koji je tih godina stalno bio izložen četničkom granatiranju i u kojem je živjeti bilo iznimno opasno. Nizom prigodnih svečanosti te je godine obilježena 150. obljetnica prvog preporodnog časopisa u Dalmaciji Zore dalmatinske. Riječ je o časopisu u kojem je veliki hrvatski pjesnik Petar Predović objavio svoje prve pjesme na hrvatskom jeziku, ali i časopisu u kojem je njegov urednik, ugledni hrvatski preporoditelj Ante Kuzmanić, suprostavši se Gajevoj koncepciji južnoslavenskog povezivanja, artikulirao svoje kroatističko viđenje preporoditeljskih zadaća na način kako ih je dvije godine ranije u prvom hrvatskom književnom časopisu Kolo vidio Ljudevit Vukotinović, zorno ih izloživši u svom nezaobilaznom eseju Ilirizam i kroatizam.
Na malom otočiću Školjiću ispred Preka, na kojemu je pokopan Ante Kuzmanić, na svečanosti otkrivanja njegova spomenika, netko mi je tutnuo u ruke pisamce s riječima, ovo vam šalje Jeremija, pripadnik hrvatske Garde. Taj smo dan sa Školjića na obzoru mogli vidjeti kako u lomačama gore hrvatske kuće u Ravnim Kotarima u zaleđu Zadra kojeg su još držale neprijateljske snage. Istodobno na glagoljskoj misi pred crkvicom Sv. Pavla pustinjaka, tog stoljećima neugaslog hrama hrvatskoga glagoljaštva, prisjećali smo se uz Kuzmanića, političara i publiciste don Ive Prodana, glagoljskog pisca Šimuna Klimantovića, jezikoslovca Ivana Brčića i mnogih drugih čija su imena uklesana u panteon hrvatskih značajeva.
Pisamce što mi ga je poslao Jeremija bilo je napisano negdje na bojišnici i pisano je kao zahvala meni i svima onima koji su u ratnim okolnostima odlučili doći u Zadar kako bi znanstveno i kulturno valorizirali važne činjenice hrvatske kulturne povijesti. Ta epistola što ju je napisao meni tada nepoznat autor uvjerila me da to što činimo nipošto nije nezamjećeno izvan kruga kulturnih djelatnika, tim više jer je dolazilo od hrvatskog branitelja, jednog od onih koji svoju domovinu doživljavahu kao sudbinu i nezaobilazno mjesto potvrde ponajboljih ćudorednih vrijednosti svakog čovjeka.
I piše Jeremija s bojišnice: „Ta pojava Zore dalmatinske bijaše proročanska, smisao ljudska u vremenu besmisla. Vremenu kad riječ hrvatska bijaše zategnuta kao omča oko vrata čovjeka kojeg objesiše. Glasno odzvanjaše, nadasve jasno i jedino hrvatski. Taj događaj, ta Novina zadarske Kalelarge, taj glas što ga Preradović u Zadru pusti, kriknu u noći, probudi naciju u trenutku probuđena mađarskog feudalnog nacionalizma, što prijetio je zatiranjem Doma. Upravo o tom vremenu trebalo bi pisati danas. I biti budnica. Biti preporoditelj jezičnog, kulturnog života svehrvatskog puka.”(Uskrs duše Gardijske, 329-331.)
Za dom perom i mačem
Uistinu dojmilo me to pismo što je stiglo s bojišnice, poslano tamo iz rova, u predahu bitke, iz okružja prepunog ratnih strahota, stiglo je otamo gdje se branio naš dom, naš Zadar, naša Hrvatska. Kada sam donositelja pisma upitao na koju adresu da pošaljem odgovor, on mi je lakonski odgovorio: pa adresa je posve jednostavna, dovoljno je napisati Ivica Matešeć Jeremija, Hrvatska vojska, Zadar. Raspitujući se dalje za autora pisma doznao sam da Ivica Matešić Jeremija objavljuje svaki tjedan u zadarskom Narodnom listu zapise s bojišnice u stalnoj kolumni. Uskoro sam ga upoznao. Darovao mi je svoju prvu knjigu Križ moje braće. Sljedećoj njegovoj knjizi Uskrs duše Gardijske, objavljenoj 1996., napisao sam predgovor. A predgovorom sam popratio i treću Jeremijinu knjigu S nama su! objavljenu 1999. Slijedile su: Mir tebi Gardo, 2001., Takvo zar bilo je lice tvoje? 2004., Naresla je trava, 2006., i napokon, pred nama je i sedma knjiga Matešićevih ratnih i poratnih zapisa pod naslovom Mi smo Zadar., objavljena 2009., koja je 27. travnja 2010. predstavljena u Zbirci knjiga o Domovinskom ratu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Sabrana u sedam knjiga, ratna proza Ivice Đovanija Matešića Jeremije potresno je literarno štivo o Domovinskom ratu na zadarskom području. Pisac i hrvatski ratnik Matešić, u sudbonosnim danima borbe za slobodu i stvaranje hrvatske države, gotovo istodobno uzima pero i pušku, znajući vrijednost i jednoga i drugoga u obrani slobode hrvatskoga praga rodnog mu Doma. Poput svoga davnog sugrađanina Brne Karnarutića, autora Vazetja Sigeta grada, prvog vojničkog epa u hrvatskoj književnosti, pridružuje se onim vrlim hrvatskim muževima što svojom čašću i odlučnošću pokazaše spremnost da se bude svjedokom vremena, ali ne tek kao puki promatrač, već kao bojovnik, i perom i mačem, za dobro svoga naroda. Kao i pred stotinu pedeset godina Ante Kuzmanić i Matešić je prihvatio štokavski ikavicu kao svoj jezični izraz, kao iskonski hrvatski govor, naprosto izabrao je govor srca.
Matešić iznosi žive slike iz Domovinskog rata s prve crte bojišnice, te kazuje o sudbini hrvatskih ratnika nakon što se (ratna) bojišnica umirila, a pobjednici odložili oružje očekujući ostvarenje svojih nadanja, jer uz toliko željenu slobodu, sanjali su i o drugačijem, boljem i ljepšem svijetu za koji su uostalom bili spremni položiti i svoj život. Prozno tkivo Matešićevog teksta višeslojno je, jer pisac o konkretnim povijesnim događajima vezanim uz Domovinski rat i poraće najprije progovara dokumentarno, faktografski precizno i korektno u oslikavanju stvarnih ljudskih sudbina i zbiljskih događaja, potom o njima progovara duboko humano i nadasve ćudoredno, ne zaboravivši nikada da mržnja znači uništenje Čovjeka u sebi samome, te je se stoga valja svagda i bez izuzetka kloniti, te napokon posve čuvstveno, toplo i zaneseno; domoljubno. Isprepletanjem svih spomenutih slojeva pripovjedač želi iskazati svoju istinu o vremenu, prostoru i ljudima. Ponekad se ona iskazuje u obliku memoarskih zabilješki s bojišnice, ponekad kao esej što zvuči kao dobronamjerna, katkad blaga a katkad opora propovijed, načas kao krik očajnika koji u krvi mrtve braće želi naći svjetlo spasenja za sav svoj puk, a ponekad kao pjesma, kao glas sreće zbog ostvarenja sna o uskrsloj domovini.
Hrvatskoj vojsci, koju Matešić zove Gardom hrvatskom, određuje ono mitsko njezino poslanje što ga mogu imati samo oni koji su spremni za ideale svoje, a to je prije svega sloboda Doma, platiti i najvišu moguću cijenu: život. Vjera u Boga. Kršćanstvo. Ljubav. To je duhovna hrana ratnika što im omogućila pobjedu i dala smisao životu. Za nj je ta mladost hrvatska, koja od Domovine ništa nije tražila a sve joj je bila spremna dati, bila “bajka koja je imala odgovor na svako pitanje, jer zvala se Garda. Stijena. Puk hrvatski. Ne politička uvjerenja. Ne uvjerenost u Hrvatsku. Ne pogled na Hrvatsku. Nego tvorenje Hrvatske. Tvorenje mita. Ponovnog stvaranja hrvatske države” (S nama su).
Svi putevi vode u Zadar
Zadar je Matešićeva inačica za Dom, za Domovinu, za Hrvatsku. Sam kaže: „Zadar nema što raditi na periferiji vidljivosti. On je u centru. On je sam centar. Zadar nema što tražiti po putevima. On zna da će putevi doći k njemu. Da će ih dovesti – k sebi”. (Mi smo Zadar, str. 133.) Sudbina Grada u ratu slika je ranjene Domovine: „Bile su godine one i moj Zadar. Cijela moja ulica je umrla. Nestalo je dječaka onih. Matere u crnini. A ta crnina je i moja, naša zajednička. Ostali su gore na Dračevcu ispred bunkera. Ubio ih tenk. One na cesti kod Polikema ubio je bestrzajac. Prvo je ubio kamion. Pa osobni automobil, pa auto s crvenim križem. U željeznim bunkerima na Bokanjcu gorjeli su branitelji. Zrak je davao na izgoreno meso. Tog dana na bokanjačkom groblju u kapeli na odru ubili su mrtvaca. Onda su zaklali Škabrnju. Opet se pregovaralo za mrtve, za tijela u najlonskim vrećama, crnim. Traže ljudi svoje: brata, sestru, mati sina, osamdeset i tko zna. Ubijali su zaostale starce po selima u Kotarima. Umirali su mladići na crti. I sada vidim tamo u mrtvačnici prepolovljeno tijelo na polici hladnjaka. A do prije sat vremena razgovarao je sa mnom o banalnim stvarima. Što ću mu materi kazati? Otupiš i govoriš o tome, ne znam, kao o dobrom danu i o onima u Kašiću dvadeset osmorici. Opet Škabrnja. Prvo petorici, pa sedmorici. „Barba, molim vas, recite da ne idete mojoj kući”, reče dijete časniku. Časnik ga privi sebi na prsa i zajeca suho, bez suza. Ubili su mu oca. A koliko je bilo takvih u gradu? Bile su godine one i moj Zadar.” (str. 33)
Ratna proza Ivice Matešića ponovno potvrđuje svu opravdanost tvrdnje o kontinuiranoj vertikali hrvatske književnosti što duhovnosti hrvatske kulture, teško kušanoj poviješću, prinosi književna djela koja svoje inspiracijske odrednice nalazi u snazi i plemenitoj veličini domoljublja. Matešićeve priče odišu toplinom i živošću kojom pisac slika sve one brojne, obične “male” ljude koji su zajedničkim ratnim naporima i nastojanjima u Gardi hrvatskoj, uz sve svoje strahove, čežnje i želje, “nosili svoj križ, i s njime sve muke, trpljenja, sve nedaće života, uspeli se na svoju Golgotu i uskrsli”, ispisavši tim svojim činom najblistavije stranice novije hrvatske povijesti.
Literarno ruho Matešićevih proznih medaljona krase brojni lirski pasaži, naročit pripovjedačev smisao za dijaloge i osobit dramaturški intoniran naboj fabularnog tijeka, kao i vrsno izgrađena narativna osnovica utemeljena na realnosti, premda kadikad svoje literarne uzlete ima u bajkovitost, ili pak u transcendentalne pripovjedačeve dispute o konačnim stvarima Čovjeka i njegova svijeta.
“Uzalud vam rađa i taliri, jadni, kukavni žbiri!”
Osobitost i ljepota proznog iskaza ponekad je efektno ojačana pokojom Matešićevom satiričkom žaokom, što je redovito uspješniji vid njegova književnog kazivanja od kadikad didaktičko moralizatorskog propovijedanja koje razvodnjava literarnu razinu ponekih tekstova u knjizi, ali opet ne toliko da bi umanjila nedvojbenu vrijednost većine tekstova. Matešićevo je perio osobito ironično kada govori o nama današnjima, o svemu onom što zamračuje sjaj pobjede hrvatskih bojovnika u Domovinskom ratu, sjaj nastanka slobodne Hrvatske. “Laž ne može preživjeti. Inače bi umrla istina. A nama je sudbina boriti se s lažima. (…) Naš gospodin u novinama našim, hrvatskim, tvrdi kako je Hrvatska vojska u Oluji ispalila šest puta više granata nego je to standard bio u jugoslavenskoj vojsci, a sedam puta više od standarda NATO-a. (…) Mili Bože što papir otrpjeti može! To nikad nitko nije izričito propisao. Tog recepta ne postoji u vojnom jeziku. Nema toga ni kod Juge ni u Savezu. To nikad nitko odredio nije. Ali naš je novinar tako čuo. Jer Sud tako tvrdi. On to tako kaže. Jer gospodin tužitelj tvrdi da je to tako. Šest puta više od standarda jugoslavenskog i sedam od standarda NATO-a. A što su to standardi Juge bili? Opet iznova pitam koji to pravilnik propisuje koliko u metar kvadratni mora pasti granata. U odnosu na što? Na jakost neprijatelja, jačinu otpora. Gdje to piše? Gdje to stoji? U jugoslavenske vojske standardima i postupcima. Možda tamo piše: “Po metru kvadratnome potrošiti se treba toliko i toliko streljiva”. Ogledni primjer Vukovar. Ono je sigurno bio Jugoslavenski standard glede broja ispaljenih projektila… Piše u pravilniku: “Tući do posljednje cigle, do posljednjeg bloka”. Standard u pustošenju. Rušenju. U totalnom uništenju urbane sredine. Po metru kvadratnom. Crni grad boli. Sjene ljudske što u pauzama izlaze iz podruma onih, bolnice, u školi. Mjesecima standardno utučeni. Postrojeni, odvedeni, pobijeni. A onda iz bolnice ranjenici izvučeni. Mučeni. Do jame odvučeni. Zatučeni. Po standardu jugoslavenskom. Ajme meni! U jamu bačeni. Da, to je bio standard jugoslavenski. One silne kolone tenkova, haubica, VBR-ova, svih vrsta bacača što po istom su standardu oglednome tukle Zadar, Osijek, Gospić, Karlovac, Šibenik. Udri, loži naše gradove i sela.
Možda je standard bio jugoslavenski. Možda je to bila Škabrnja najprije. Koja branila se tek puščicom kakvom. Da, najprije su je topničkom vatrom spalili, a onda tenkovima pregazili. “Raketiraj. Mrtve gazili tenkovima”, tako piše u pravilniku. Vješali žicom po standardu vojske Jugoslavije. Jednako Kijevo, Drniš jednako Kruševo, Novigrad jednako, Paljuv, Islam, Podgradinu isto. Po standardu. Jednako Tovarnik, Nadin, Lovas, Brušku, jednako Medviđu. Jednako Murvicu. Crno jednako pocrniti je trebalo. Sela lička isto. Tuci kolone izbjegle što se Velebitom veru, po standardu jugoslavenskom. Pali, gađaj bolnice, jer to je standard jugoslavenski bio. Tražio osječku, zadarsku, karlovačku, gospićku bolnicu. Direktnim ciljanjem. Tuci dubrovačku, vinkovačku, vukovarsku. Ubij ranjene ljude. Crkve pali. Raketiraj. U svetinje se diraj, Vlaha, Stošiju, katedralu šibensku. Buši i ruši sve kapele, male i velike. Tuci groblja. Kosti vadi. Nad mrtvima top. Tako standard jugoslavenske vojske dirigira. Tako konvencionalnim oružjem, tako nekonvencionalnim, zabranjenim. Šalji kasetne bombe na Zagreb, na Osijek, na Karlovac, opet na Zadar, na Poličnik, Zemunik. Ubijaj. Na otoke zadarske šalji bombe kasetne. Koprcaju se ljudi u krvi na preškoj rivi. Šalji vagon slobodnim padom niz Nadin. Pun eksploziva i metala. Neka vide što je standard jugoslavenski. Srećom nije završio u Gradu. Pored željenog standarda jugoslavenskog eksplodirao je u debeljačkom tunelu otvorivši krater mimo svakog standarda. Deset sa dvadeset. Lune lansiraj po standardu. A onda to sve ponovi po selima bosanskim. Gradovima. Standard, nešto izmijeni. Primijeni. Srebrenica, primjer čiste primjene i promjene jugoslavenskog standarda. Tučena, spaljena, pregažena. A onda masakrirana. Ko Bijeljina. Ko Sarajevo ubijena. Pa onda opet scenariji isti, standard jugoslavenski koristi po Kosovu. Dok sva okna prozorska nisu bila mrtva. Sve dok nije postala strašna crna masa, od ovog standarda nije bilo spasa.
Reći da su hrvatske postrojbe u Oluji učinile isto i još šest puta više, to samo kreten može govoriti, i piše „Kad ćete prestati više? Kada!? Pa dosta je više tog smrada. Sedam puta više od NATO standarda?” U NATO pravilniku stoji isto što i u američkom. Tretirati, držati pod topničkom vatrom snage neprijatelja sve dok neprijatelj ne izgubi volju za otporom ili napadom, a onda ga dotući. Ne znam je li Hrvatska vojska u Oluji potrošila stotisućiti dio od količine streljiva utrošenog ne na Irak, nego na Faludžu. Ili je napravila onoliko kolateralne štete koja se gotovo svakodnevno ponavlja u Afganistanu. A reći da je utrošila sedam puta više od toga, čista je shizofrenija.
Jednog će dana iz Haaga doći gardist hrvatski da ga od laži opere narod njegov. Da mu obriše popljuvane oči. Doći će, doći. Uzalud vam rađa i taliri, jadni, kukavni žbiri. (Str. 280-282)I da zaključim. Ratna proza Ivice Đovanija Matešića Jeremije, nov je važan prinos hrvatskoj književnosti o Domovinskom ratu. S dokumentarnog motrišta iznova je potvrđena autentična vrijednost Matešićeva ratnog pisma, s književnog stajališta mnogi tekstovi vrijedni su i uvjerljivi iskazi pripovjedačeva literarnog talenta, uostalom o njemu će najbolju potvrdu dati najstroži sudac – vrijeme.