Grad košarke na nogama

Dugo nije bila takva atmosfera u Krešinom domu. Zapravo, ne samo u dvorani, nego u cijelom gradu. Zadar je u utorak ponovno zaživio s košarkom. Od ranoga jutra jedina, ili da ne pretjerujemo, najvažnija tema svih razgovora bila je košarka. Zadar i Cibona. Veliki derbi. Finale. Na svakom kantunu listao se dnevni tisak, čitale najave, izjave trenera, igrača… Padale su svakojake prognoze. Logično, jer u ovakvim utakmicama je zaista sve moguće, što se na kraju i vidjelo.
Naravno, najveći dio navijača zračio je optimizmom, euforijom, no bila je prisutna i jedna ogromna doza opreza. Možda i straha. Kako se bližio trenutak početka utakmice, gužva oko dvorane postajala je sve veća. Već nekoliko sati prije utakmice, počela su okupljanja navijača, a dakako, bilo je i onih koji su malo skratili radno vrijeme ili odgodili neke obveze, kako bi stigli na utakmicu. Ova se jednostavno nije smjela propustiti. Nekima će možda malo zasmetati činjenica da toliko ljudi odjednom dolazi, čim je neka važnija utakmica, a kroz čitavo prvenstvo Hrvatske se jedva skupila koja tisuća u dvorani. Katkada ni toliko. No i to je specifičnost Zadra. Dovoljna je bila jedna pobjeda, samo ona jedna na prvoj utakmici u Zagrebu za stvaranje košarkaške euforije. Da se napuni Krešin dom, možda ne baš do posljednjeg mjesta, ali sigurno je bilo oko osam tisuća ljudi. Lijepo je bilo vidjeti rijeke ljudi kako idu prema dvorani i to nije samo fraza. Doista su ulice koje vode prema Višnjiku bile krcate.
A tek krug oko dvorane. U Jazinama je bilo drugačije. Svi su nastojali doći u dvoranu čim prije, jer tko bi na ovakvu utakmicu došao u zadnji čas, mogao je imati i deset karata, ali ne bi mogao ući. Jednostavno, nije imao kuda. Sada su ljudi navikli na komfor nove dvorane pa je ona još dvadesetak minuta prije utakmice bila poluprazna. Ali vrlo brzo se napunila. Tornado nikad brojniji ove sezone, došli su navijači i iz ostalih krajeva Hrvatske. Svi s jednim ciljem. Podržati voljeni klub i nositi ga prema pobjedi i vodstvu 2-0 u finalnoj seriji.
Tako je i bilo. Pjesma se orila svih četrdeset minuta, zvižduci i pritisak kada je loptu imao protivnik. Naravno, najvažniji dio posla odradili su igrači na parketu, ali, priznali su to kasnije i oni sami i trener Jusup, bilo bi mnogo, mnogo teže bez takve podrške s tribina. Često smo ove sezone mogli čuti ružne povike prema vlastitim igračima, kada ne bi igrali dobro. Ovoga puta ne. Kada je Cibona, nakon -16, povela +4, čulo se samo: „Ajmo, ajmo, nećemo valjda sada stati”. I onda opet red pjesme svojima, red zvižduka protivniku. A nakon utakmice – fešta. Svjesni su i navijači da posao još nije dovršen i da za naslov prvaka treba dobiti još jednu, ali barem se tu večer po mnogim kafićima slavilo u čast zadarskim košarkašima. Odmah počele su i pripreme za put u Zagreb. Već prije se znalo da će, ako Zadar povede 2-0, uslijediti invazija Zadrana u glavni grad. Nećemo se baviti prognozama, ali nema sumnje da će se sutra pod tornjem oriti zadarska pjesma. A onda…