Zbogom socijalnoj državi

Hrvatsko radništvo, kao i zaposlenici iz većine ostalih preuzetih, istočnih zemalja, uglavnom još šute, suočavajući se iz mjeseca u mjesec sa sve mršavijim plaćama, mirovinama i poslovima, dok njihovi sindikati nemaju snagu da postave znatno više ciljeve, od teško održive zaštite donedavnih socijalnih prava
Od Amerike do Europske unije, od Islanda do Hrvatske, i od Kine i Indije do Južne Afrike, novi državni intervencionizam spašava ekstra-profite
Zamagljivanje najšire, svjetske javnosti iz dana u dan poprima sve dinamičniji zamah: jer, nasuprot sve agresivnijim zahtjevima (MMF-a, Svjetske banke, OECD-a, EU i niza s njima umreženih revizorskih i bankarskih megaadresa) vladama većine zemalja da značajno smanjuju državnu potrošnju, na djelu je u povijesti još nezabilježen masivni, državni intervencionizam radi spašavanja bankrotiranih, velikih investicijskih i hipotekarnih banaka, multinacionalnih kompanija (od automobilske industrije do graditeljstva i trgovine) i cijelih država (od Islanda do Grčke i tko zna gdje sve još).
U dugoj sjeni najnovije grčke financijske tragedije, europske gospodarske krize i američkih ratnih agresija, svjetska se ekonomija već treću godinu zaredom suočava s najtežom krizom nakon Velike depresije iz predratnih 1930-ih. U to ime, do paradoksalne karikature, s najviših ekonomskih i političkih adresa u svijet financija stižu te naizgled konfuzne i dijametralno suprotne poruke: jedne, koje snažno i djelotvorno pritišću vlade većine zemalja da doista značajno smanjuju svoju državnu potrošnju, i druge, koje te iste vlade upućuju da još snažnije i djelotvornije spašavaju ekstra-profite svojih multinacionalnih kompanija i financijskih mreža, a osobito nacionalnih financija, na račun mase poreznih obveznika kao novih robova. Kao kolateralne žrtve tog novog, ali svjetskog new deala (nove podjele karata), slavna “država blagostanja” na Zapadu i ostatci socijalizma na Istoku kao da zauvijek i nepovratno odlaze u prah i pepeo.
S rada na kapital
Na djelu je, naime, nova velika, globalna preraspodjela dohotka i prava s rada na kapital, koja poprima razmjere radikalnog new deala, jer radna i socijalna prava u svjetskim razmjerima svodi na nesigurni minimum, a vlasnička i menedžerska prava na prenapuhani maksimum. Klatno raspodjele prava i dohotka u globalnim se razmjerima iz jedne krajnosti (države blagostaja i socijalizma, koji su previše sigurnosti davali radu, na štetu kapitala) ponovno otklatilo u drugu krajnost (neoliberalizam, koji previše štiti kapital na štetu rada). Riječ je, stoga, o stvaranju novoga, krajnje nestabilnog odnosa snaga u međunarodnim i nacionalnim razmjerima, prepunog ratnih i investicijskih rizika.
Taj zakon jačega u ekonomiji je vladao od Adama i Eve do 1880-ih, kada je Bismarckova Njemačka prva uvela socijalno osiguranje za najsiromašnije i najugroženije kategorije radnika te prve mirovine. Na tom su tragu i na prostoru današnje Hrvatske prve mirovine u povijesti imali malobrojni sretnici, rudari i željezničari te činovnici Austro-Ugarske, a zatim i podjednako mali broj sličnih sretnika iz vremena Karađorđevićeve Jugoslavije. No najširi sustav mirovinske socijale ovdašnji su građani ostvarivali za Titove Jugoslavije, s repovima koji sežu i do današnjih dana.
Robovska radna snaga
Država blagostanja, koja je svoje zlatne godine doživjela nakon Drugoga svjetskog rata, širom Europe, kao model u kojem je – što na kapitalističkom Zapadu, što na socijalističkom Istoku, a osobito u samoupravnoj Jugoslaviji – besplatno bilo i školovanje i zdravstvo, a mirovine sigurne, kao i radno mjesto, s neoliberalnom revolucijom unazad 30 godina odlazi uništa. No, istodobno, bujaju i državni deficiti i vanjski dugovi, kao i državni intervencionizam. Ali, kome u korist?
Najnovija, prva velika svjetska kriza u 21. stoljeću, pokazala je da je veći dio globusa u raljama multinacionalnoga, krupnog kapitala, koji nemilosrdno gazi sva radnička prava pretvarajući tu radnu masu u nove robove, podatne za sve vrste manipulacija. Liberalizacija svjetske trgovine i nove tehnologije u komunikaciji i biznisu stvorile su uvjete za dosad nezabilježenu ekspanziju izvoza robe i kapitala sa Zapada na Istok, da bi – u sklopu globaliziranog biznisa – u 21. stoljeću uslijedila dosad nezabilježena ekspanzija jeftinije izvozne ponude s Istoka na Zapad. U tako premreženim okolnostima, i Zapadu i Istoku u interesu je dalje stvaranje ekstra-profita na račun što jeftinije radne snage, uime čega je Zapad najprije sam sebi, a onda i cijelom svijetu, nametnuo dogmu o prednostima privatizacije (gotovo kao rasprodaje ili predaje).
Toj novoj podjeli karata u svjetskim razmjerima – do paradoksa – najbolje su se prilagodili Kina i Indija, dvije najmnogoljudnije i donedavno najzaostalije velike zemlje, koje su prerasle u vodeće motore novoga svjetskog razvoja. Ali, dok na Zapadu radnici misle da zaslužuju plaće od najmanje 1000 dolara mjesečno, u Kini su spremni na plaće od prosječnih 100 dolara, za istu vrstu proizvoda. Dok na Zapadu radnici rade 40-ak sati tjedno, u Kini i Indiji rade i do 70 sati. Krajnja posljedica tog nesklada prevaljuje se ovih dana i u rastrošnu, nedovoljno radišnu, gotovo rasprodanu i prezaduženu Hrvatsku, u kojoj i Vlada i poslodavci traže da se radnicima oduzme većina sadašnjih socijalna prava, kako bi mogli ne samo na inozemnom, nego prije svega na domaćem tržištu konkurirati znatno radišnijim i jeftinijim konkurentima sa Zapada i osobito sa Istoka.
“Istočnjaci” uglavnom šute
Novi državni intervencionizam i u imperijalnim i u preuzetim zemljama usmjerava se od početka 21. stoljeća u sprečavanje bankrotstava velikih globaliziranih kompanija i banaka, te bankrotirajućih zapadnih država, ali i u osvajanja izvora nafte, pitke vode, ostalih strateških sirovina i kovina te naftovodnih i plinovodnih koridora. Tim istim novim državnim intervencionizmom, kroz deindustrijalizaciju osvojenih zemalja, i najkvalitetniji ljudski kapital seli u Ameriku, staru Europu, Japan i u najrazvijenije kineske adrese. Čak i kada na tlu osvojenih zemalja nastupa uime zaštite okoliša, imperijalni državni intervencionizam štiti samo adrese za koje je zainteresirana nova globalna elita (bilo kao za odredišta njihove elitne zabave, bilo kao za odredišta njihova drugog ili trećega doma, čemu je hrvatski Jadran savršeni svjedok, od ZERP-a do niza prodanih elitnih nekretnina).
Hrvatsko radništvo, kao i zaposlenici iz većine ostalih preuzetih, istočnih zemalja, uglavnom još šute, suočavajući se iz mjeseca u mjesec sa sve mršavijim plaćama, mirovinama i poslovima, dok njihovi sindikati nemaju snagu da postave znatno više ciljeve, od teško održive zaštite donedavnih socijalnih prava. Iako je i u Hrvatskoj, zbog urušavanja svih naslijeđenih socijalnih prava, stanje predrevolucionarno, ni ovdje još nitko ne spominje riječi poput nacionalizacije ili konfiskacije, jer su one potrošene u jednom drugom, manje sretnom vremenu. Zato je visoka vjerojatnost da će u idućih godinu dana i ostatci socijalnih prava u Hrvatskoj, u sklopu izmjena Zakona o radu i daljeg ubrzavanja (iluzornog) hrvatskog puta u Europsku uniju, otići u prah i pepeo, iz kojih su svojedobno i uzeti.

RADNIČKA PRAVA U HRVATSKOJ OD 1975. DO 1990.

1. Suvlasništvo zaposlenih u društvenoj imovini
2. Suodlučivanje o raspodjeli dohotka i o plaćama
3. Potpuna sigurnost radnog odnosa
4. Pravo na društveni stan ili na vrlo povoljan kredit
5. Pravo na doškolovanje uz rad na trošak poduzeća
6. Pravo na besplatno školovanje djece
7. Pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu
8. Pravo na punu mirovinu sa 35/40 godina staža
9. Plaćeni dopusti (za rodilje, za studij itd.)
Izvor: Zakon o udruženom radu, 1975.

RADNIČKA PRAVA U HRVATSKOJ POSLIJE 2010.

1. Bezuvjetno služenje pretežno stranom kapitalu
2. Najamni odnos i rad na određeno vrijeme
3. Potpuna nesigurnost svakog posla
4. Do stana samo vlastitim novcem ili na kredit
5. Doškolovanje ili prekvalifikacije na vlastiti trošak
6. Do kvalitetnijeg školovanja djece vlastitim novcem
7. Do sve više zdravstvenih usluga vlastitim novcem
8. Umjesto mirovina – police mirovinskog osiguranja
9. Trudnoća – kao jednostrani raskid radnog odnosa
Izvor: Aktualno stanje i najavljene Vladine mjere, 2010.