Kad srce kaže ljeto...

Slika korisnika admin

Svi vole ljeto? Ja ne da ga na volim, nego ga ne mogu smisliti. Čim na kalendaru prevalim stranicu na lipanj stisne mi se gućak u grlu, a za to mi uopće ne treba Kerumova asistencija.

Još kad čujem onu reklamu: kad srce kaže ljeto..., kosa mi se digne na glavi. Jebeš mu sve, jesam patriota, ali nisam mazohista. Em mi srce nikad ne vapi za ljetom, em u tom trenutku poželim odseliti iz Hrvatske. Negdje gdje nema turista ili gdje ću ja biti turist. Po mogućnosti negdje u hladnije krajeve, da mi vene i venice ne pate, a zglobovi budu tanašni na relativno pristojnoj temperaturi.

I čim kalendar pokaže prvi šesti, ja odmah padam u komu. Em mi je radno vrijeme dulje, em počinje najezda turista koje, svi to moji bližnji već znaju, prezirem iz dna duše. Jer je to u stanju prevrnuti cijelu butigu naopako i ne kupiti ništa, pa se ti moja Mare smiješi osmijehom od uha do uha, a u sebi proživljavaš dramu. Što zbog niže, što zbog neisplaćene plaće. Kaže mi mater da budem sretna da igdje radim. A ja njoj da je i onaj jadnik Godota čekao, čakao i čekao... I da mi se nekad čini da mi se više isplati ne raditi nego raditi. Kad ne radiš bar znaš zašto ne radiš, a kad radiš ionako ne znaš za što radiš.

A među svim turistima, zamijetila sam kad odem iza ugla zapaliti duvan, najfascinantnije su mi Kamikaze. Dolaze gotovo u pravilu čoporativno, s ful ratnom i ljetnom spremom i presmiješnim šeširićima na glavi. A svakome oko vrata fotoaparat od par tisuća eura. Pa škljocaju do besvijesti, svaki put gledam hoće li tko od njih opizdit nosom o pod jer to ne gleda ni kud ide, ni gdje staje... Važno je samo slikivati.

Kamikaze, pretpostavljam, u godišnjem uživaju tek kad dođu doma. Kad svih onih petsto gigabajta slika stave na komp, pa onda cijelu godinu, do sljedećeg putovanja, razgledaju Zadar, Hrvatsku, Europu, Svijet. Lagano, sliku po sliku. Detalj po detalj.

Da to moj dida vidi, posla bi ih k vragu. A sve mi se čini da je pravu. Jer njegova je teorija, a to su oni stari pomorci kojih ni po dvije godine nije bilo doma: Ako si doša u stranu zemlju, a nisi proba lokalnu spizu, piće i žensku - zavraga si hodi odoma! Bolje ti je da si se onda drža motike i masline neobrane.

Fascinantni su mi i Česi, Čehinje i mali Čehići. Njima treba stvarno dignut spomenik i učiti od njih kako se izboriti ne za život nego opstanak u ovoj lijepoj ispaćenoj Našoj. Ne znam kako, ali koliko vidim, oni stvarno imaju umijeće od jednog pica kata nahraniti cilu familiju. Hm, sve mi nešto vuče na teoriju da je Isus bio Čeh...

Ne volem ni one nabildane i istetovirane. To su Australci, možeš ih na kilometre prepoznati. Imam osjećaj da su na teškim drogama i steroidima, a da su se došli samo zajebavat. I pit od jutra do mraka i tako u nedogled. Što je dobro da haer turizam, ali kad mi navečer ulete u šoping, nikad ne znam hoće li me prebit ko mačku, silovati, ili pokrasti sve što se pokrasti da. Ma simpatični su dečki, ali imam averziju prema napuhanima, domaćima i stranima.

Od domaćih su se, za sada, izredali samo klinci. Ekskurzije uglavnom. Upoznavaju se sa zaslugama naših ministara u gradu, a kulturnu baštinu će im objasniti netko drugi - valjda, drugom prilikom. Jer kako sad stvari stoje domaći će na ljetovanja na peci bokune: ove godine mala, dogodine mali, a tata i mama će jednom, ako dožive da primaju mirovinu.

Mare (mare-zd@net.hr)

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno