Tonči Valčić zaključio veliku rukometnu karijeru

Tonči Valčić (9. lipnja 1978.) može se smatrati najboljim zadarskim rukometašem svih vremena. Dovoljno je reći da je jedini Zadranin koji je u rukometu uspio osvojiti zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu. Prošli petak Tonči se u dresu Zagreba s mlađim bratom Josipom oprostio od aktivnog igranja. Velika Tončijeva karijera počela je u Zadru. U klub iz Mocira došao je 1992. s 14 godina. Odmah je ubačen u juniorsku momčad koju je vodio Zoran Zubak. Kada je tadašnji Zadar Gortan nakon godinu dana ušao u Prvu ligu Tonči je sve ozbiljnije kandidirao za mjesto u prvoj momčadi. Isticao se odličnom igrom u obrani gdje je unatoč svojoj mladosti imao veliko povjerenje trenera. Da nije bilo problema s treninzima zbog neposredne ratne opasnosti u Zadru Valčić bi ionako brz napredak sigurno još ubrzao. Najbolja sezona u zadarskom dresu bila mu je 1996./97. u kojoj je Zadar i ispao iz Prve lige. Nakon Zadra odlazi dvije godine u Medveščak, potom godinu dana u Zagreb. Tri je godine proveo u njemačkom Grosswallstadtu, četiri u španjolskoj Torreviji, jednu u Ademar Leonu, a u ljeto 2008. potpisao je za Croatia osiguranje Zagreb za koji je igrao cijelo sljedeće desetljeće. Prirodna pozicija mu je lijevi vanjski, a po potrebi može igrati i na srednjem. Najveći uspjeh u reprezentaciji mu je zlato na Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003., a ima i srebro sa SP-a u Hrvatskoj 2009. te s europskih prvenstava u Norveškoj 2008. i Austriji 2010. Evo što je Tonči izjavio u razgovorima za Zadarski list, 2008. i 2009. godine kada je „secirao“ svoju dotadašnju karijeru. Inače, vrlo malo ga je bilo u medijima i za njega se definitivno može reći da je više volio „govoriti na terenu“. Na upit o klubovima u kojima je igrao podvukao je: Najbolje sam se osjećao u momčadima u kojima sam se mogao podrediti kolektivu.

Mediji
– Ono što zovemo medijska pompa nikad me nije posebno privlačilo. Osoba sam koja ne voli nikakvo tako ni medijsko isticanje. Druga je stvar što sam tada, a tako i danas razmišljam, polazio od toga da javnosti i nemam što posebno reći. Bila je to borba sa samim sobom i traženje svoga puta, ali iznad svega unutarnjeg mira, a ta borba traje i danas. Ono što želim napomenuti je to da s novinarima nikad nisam ni u kakvom konfliktu. Shvatio sam da tako dalje ne mogu, da posao kojim se bavim zahtjeva i to da bude na raspolaganju medijima. Činilo mi se da je moja medijska šutnja krajnost zbog koje se baš i ne mogu pohvaliti.

Karijera
– Otac Davor je rekreativno trenirao u Mocirama i čuo je da tamo postoji rukometni klub. Budući da smo mi sportska obitelj odlučio sam i ja pokušati u sportu i to rukometu. Bilo je dosta problema s treniranjem jer je to bilo vrijeme Domovinskog rata. Bez obzira na to vidio sam da mi ide i odlučio sam u potpunosti se posvetiti rukometu. Sve se odvijalo vrlo brzo. Iako sam dosta kasno počeo s rukometom, brzo sam došao u prvu momčad Zadra, napredak je išao ubrzanim ritmom da bi se kulminacija dogodila na Svjetskom prvenstvu u Egiptu 1999. godine gdje sam odigrao jako dobro. Činilo mi se da me ništa ne može zaustaviti, a da su mi granice tko zna gdje. Rukomet je u tim prvim godinama za mene bio igra u kojoj sam bio jako dobar. Kad su stvari krenule ozbiljnijim tijekom nastali su problemi i moja razočaranja. Trebao sam se tome suprotstaviti i nastaviti dalje, ali to nisam učinio.

Lino Červar
Nakon što ste odbili Atenu 2004. Tunis 2005. i Švicarsku 2006. izbornik Lino Červar je bio toliko uporan da vas je pozvao na Svjetsko prvenstvo u Njemačku 2007.
– Červar se prema meni uvijek razumno postavljao. Smatrao je da bez obzira na moje probleme i lutanja još uvijek mogu pomoći reprezentaciji. Ono što je u svemu tome loš primjer koji sam poslao jest taj da sam se ne odazivajući se u reprezentaciju odvojio od svega i da nikoga ni u čemu nisam htio poslušati. Trebao sam se ozbiljno suočiti s mojim postupcima, a ne tvrdoglavo se zatvoriti prema svakom savjetu koji su mi neki ljudi slali u tom trenutku. Međutim, ni tada kod mene želje za igranjem u reprezentaciji nije prestala. Igrati za Hrvatsku uvijek mi je uvijek bila velika čast i ponos.

Atena 2004.
– Jako mi je žao što nisam sudjelovao u osvajanju olimpijskog zlata 2004. Na to danas gledam kao na razdoblje u kojem nisam imao visoko mišljenje o sebi, mislio sam da u onakvoj formi u kakvoj sam tada bio reprezentaciji ne mogu pomoći u Ateni.

SP u Hrvatskoj 2009.
– Nadali smo se medalji prije SP-a i prije da me netko pitao o srebrnoj medalji odmah bih prihvatio srebro. Drugo mjesto je odličan rezultat i nemamo razloga biti nezadovoljni. Opet, uvijek će nas pratiti taj poraz od Francuske. Bilo bi sjajno da smo u svojoj domovini postali svjetski prvaci. To se nije dogodilo, ali naš je narod pokazao da cijeni i drugo mjesto tako da smo i mi kao igrači odmah zadovoljniji. Možda smo u natjecanje krenuli malo bojažljivo, nismo imali dovoljno samopouzdanja i nismo zapravo znali koja je naša stvarna vrijednost. Bilo je i još nekih manjih problema s ozljedama poput one s kojom se mučio Ivano Balić i sve je to utjecalo na tijek priprema. Kad su počele utakmice vidjeli smo da možemo, igrali smo sve bolje i zato ostaje mala tuga što medalja na kraju nije bila zlatna.

Što je osvojim sinovima Tončiju i Josipu izjavio njihov otac Davor?
– Kad smo Tončija, a kasnije i Josipa upisali u Rukometni klub Zadar nikad nisam razmišljao o tome da će zaigrati u reprezentaciji i osvojiti svjetsku medalju. Moja je želja bila da se bave rekreacijom, a sve ostalo je Božje djelo. Bog je tako htio i njegova je zasluga za sve što su Tonči i Josip postigli.