Velimir Čubrić Vele

Slika korisnika valentinam
40 godina Jazina
Moskva 1966. - Jere Troskot, Krešimir Ćosić, Enzo Sovitti, Vele Čubrić, Đuro Stipčević, Gašpar Kaloper, Mile Marcelić

Vozim lagano prema Petrčanima, na kavu i razgovor s Velom Čubrićem. Osmijeh mi dolazi sam od sebe, unaprijed, jer znam biti sa Velom 10 do 15 minuta i moraš se nasmijati, a biti s njim dva do tri sata, nasmijat će vas do suza. Jer, Vele je, možda, najveći "zafrkant" u povijesti KK Zadra. Nisam ga gledao kao igrača, zakasnio sam jednu godinu.

Ali, gledao sam ga na dasci za jedrenje, ispred Pinije i shvatio iz prve. Snažno, sportsko tijelo, pokretljivost, gipkost i elastičnost, nevjerovatna spretnost kod promjene pravca jedrenja. Ovaj je mogao sve, pomislih, a igrao je odlično košarku, nogomet i rukomet.

Dolazi na Vespi i pitam ga: "A di ćeš, Vele? Đir do Nina ili Zadra?" "Ma, ne", odgovara Vele, "Idem đir do Malte" i smije se, ne šali se, a ima 80....

U vojsku umjesto u reprezentaciju

Košarku igra od 1953., i bio je važna karika u momčadi koja će osigurati povratak u Prvu ligu, 1957. godine. Paolo Tičina, Feručo Jurišić, Pino Gjergja, Mario Perica, Đorđe Zdrilić, Franko Jurišić, Franko Kresoja, Cico Troskot, Gabrielle Mannarelli, Duško Kužet su suigrači, a trener Enzo Sovitti. Prvu sezonu u elitnom rangu 1958., igra odlično, među vodećim je strijelcima te je u vrhu u kategoriji izvođenja slobodnih bacanja.

Predolimpijsku godinu, 1959., također igra odlično, a u Zadru, na odsluženju vojnog roka je Boris Kristijančić, koji Velu uvjerava da za njega ima mjesta u reprezentaciji. Ali u ožujku '60., dobiva poziv za vojsku i "umjesto u Rim, završava u Bihaću". Vele kaže, da misli kako je to "igra" smišljena u klubu, jer ni on nije miljenik politike. Razlog tomu vidi u "imidžu" kojeg nosi, a to je: "oca su mi ubili partizani u zaleđu Pirovca, optuživši ga za suradnju sa neprijateljima – Talijanima". Iako je bio samo trgovac koji je svojim brodom prevozio robu iz Zadra u Pirovac, govorio talijanski jezik, ali to je u tim teškim vremenima bilo dovoljno.

Najbolju sezonu, odigrat će 1963., kada je Pino u vojsci, a on će imati prigodu pokazati svu raskoš svog talenta, i Zadar će na kraju sezone, dijeliti drugo mjesto. Nakon toga, Vele će igrati sve manje i manje i bit će mu teško kao odličnom igraču gledati sa klupe svoje suigrače. Zašto? Ne znam, ali siguran sam da bih kao trener uvijek želio imati u momčadi takvog igrača, jer taj njegov "zarazni" smijeh, nakon teških treninga ili dugih priprema te dugih putovanja, taj vedri "duh" i ozračje koje će stvarati je suho zlato za momčad.

Veline "batude"

Evo nekih Velinih "batuda", kojima je do suza nasmijavao svih.

Zimske pripreme u Poljskoj. Vele i Čoćo (Ante Dlačić) u šetnji. Odjednom neka "frka", za čas je sve puno policije. Zaustavljaju ih i pitaju: "Gdje ste odsjeli?" Vele diže pogled, preko Čoće, vidi natpis na hotelu i kaže: "Hotel Europejski". "Vaša imena?", a Vele će: "Borislav Stanković (generalni sekretar FIBA-e) i Aleksandar Nikolić (trener reprezentacije Jugoslavije)". Policija odlazi, a Čoćo će: "Ma zašto si im reka da smo Bora i Aco?". Vele odgovara: "A što ću im reći, da smo Vele Čubrić i Ante Dlačić?!"

Zadar putuje za Sarajevo. Autobusna redovna linija, naravno. Imaju "privilegiju", pa dobiju prve redove. U Splitu pauza. Vraćaju se, a jedan visoki oficir JNA sjedi na njihovom mjestu i ne želi se pomaknuti. Kako mu doskočiti? Počinje pjesma – talijanska! Nakon četvrte, pita oficir: "Pa, dobro momci, može li jedna jugoslovenska?" "Može... Marjane, Marjane" i tako do Bugojna. U Bugojnu, oficir će: "Vozač, otvaraj vrata da iskočim iz ovog autobusa, ne mogu više ovo slušati...!"

I na kraju, najjača....Kup prvaka '66. g. u Moskvi. Posjet veleposlanstvu Jugoslavije. Veleposlanik je Borivoje Vidić. Na kraju posjeta, pravi se špalir, prvi je Vidić, drugi je njegov zamjenik, treći je ataše za kulturu i sport, četvrti u redu je Vele! Vođa puta, Gašpar Kaloper (sekretar Komiteta), pozdravlja veleposlanika, pa ostale, pruža ruku Veli i kaže: "Nikada neću zaboraviti ovaj dan..." i tada ugleda i shvati, da je ispred njega Vele i da se s njime rukuje. Ostali, samo što ne popadaju po podu od smijeha, a Vidić će Veli: "A jesi vragić"!

Vele će završiti karijeru u Zadru i '67. g. otići "trbuhom za kruhom" u Luksemburg.

Košarku će igrati do svoje 43. godine. Biti će najbolji strijelac lige, a najbolju utakmicu odigrat će protiv reprezentacije SSSR-a kojoj će zabiti 32 poena. Čuveni trener Gomeljski će ga poslije, na banketu, upitati: "Kako to da nikad niste igrali za reprezentaciju Jugoslavije?"

Nakon pečalbe, vraća se u Zadar. Izabrao je lijepe Petrčane, gdje živi sa svojom suprugom. Uživa, aktivan je u društvenoj zajednici i kaže da voli Zadar, Luxeur i Petrčane.

I posljednja njegova "batuda".

Šeta Kalelargom s dr. Zvonimirom Vrančićem, pričaju, a politika i sport su teme. Dolaze im u susret Pino Gjergja i Dražen Žura. Pino ga grli, padnu i prijateljski poljupci, a Žura će, diplomatski: "Vidi kako te Pino lipo pozdravlja!" "A odakle je doša Pino?", pita Vele. "Kako odakle? Pa, iz Prištine". "E, a da se vratija iz Barcelone, dilija bi čvrge i "kacote", ne bi grlija!"... tako će Vele, neponovljiv lik iz plejade sjajnih košarkaša Zadra.

Sljedeći nastavak: Franko Jurišić Zuba i izgradnja Jazina

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.8 (5 glasova)