SLAVONAC SVJETIONIČAR Svjetionik bez čovjeka ne bi imao dušu...

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Zvonimir Škvorčević dva desetljeća na Velom Ratu
Da se mene pita, na sve bih svjetionike vratio svjetioničare, radi turističke atrakcije, ali i zbog brže reakcije uklanjanja problema. Jer kad, recimo, zapuše olujno jugo, tada osim svjetioničara koji živi na svjetioniku, nitko ne može pristupiti, ni brod ni helikopter i da nema svjetioničara, svjetlo bi bilo ugašeno od 5 pa i do 20 dana, priča Zvonimr Škvorčević
Nikolina MOJIĆ
Pogled na plavetnilo

Da je Zvonimir Škvorčević rođen na moru, ili da je barem na moru odrastao, možda bi ova priča o njemu kao svjetioničaru, bila tek jedna u nizu. Ali, kada panonski mornar, koji uvijek u srcu nosi svoju Slavoniju dođe ni manje ni više nego na svjetionik i život posveti ljepoti morskog plavetnila i odvojenosti od urbane sredine, onda zasigurno u tom čovjeku živi nešto iskonsko, što ga je vratilo prirodi i svemu onome što priroda pruža. Danas, Zvonimir nakon 30 godina svjetioničarskog života koji dijeli sa svojom suprugom i troje djece, kaže da ovaj posao koji nije uvijek jednostavan, ne bi mijenjao ni za što na svijetu. Jer, kaže, oduvijek je bio predodređen za posao koji ga veže za prirodu, te se nije mogao zadržati ni na jednom drugom poslu koji ga ograničava i sputava mu slobodu.

Protivnik zatvaranja svjetionika

Nije Zvonimir odmah došao na Veli Rat. Njegov životni put je bio turbulentan, jer nakon što je shvatio da mu nije mjesto u tvornici u Novoj Gradiški, gdje je stalno bio u zatvorenom prostoru i radio u serijskoj proizvodnji, bilo mu je jasno kako se mora vratiti prirodi, i tako dolazi na svoj prvi svjetionik Tajer na otok Sestrice na Kornatima, gdje ostaje punih 10 godina.
- S obzirom da je u Slavoniji već između 1989. i 1990. godine počelo sve propadati, znao sam da moram nešto poduzeti, a kako sam uvijek volio raditi i biti u prirodi, posao svjetioničara mi se učinio jako zanimljivim i privlačnim, tako da sam došao na svoj prvi svjetionik na Kornatima, gdje sam ostao punih 10 godina, priča svjetioničar.
Zvonimir, koji kroz razgovor rado podsjeća kako svjetionici imaju dušu i kako su nužni za razvoj turizma, oštri je protivnik modernizacije svjetionika, jer smatra ukoliko bi se svjetionici potpuno automatizirali da bi tada izgubili ono nešto što daje čar našoj obali, ali da bi i sigurnost plovidbe bila upitna.
- Kad sam došao na svjetionik, rekli su da će se sve brzo automatizirati i da nema potrebe za svjetioničarima, a ja sam protivnik zatvaranja svjetionika. Iako se ide prema tome da se sve automatizira, kako bi se svjetionici eventualno dali nekome u najam, ja se tome protivim, jer sam bio na svjetionicima gdje nema šanse da će svjetionik opstati ako nema živog čovjeka na njemu, govori nam Zvonimir.

Kako je nekad bilo...

Naime, kako nam dalje priča u hladu smokve ispod svjetionika na Velom Ratu koji je visok 36 metara od kopna do vrha, odnosno 42 metra od mora, ovaj prekaljeni svjetioničar volio bi prije nego ode u mirovinu provesti barem 20 dana na svjetioniku na Palagruži. Danas je, kaže, mladim ljudima teško preporučiti posao svjetioničara, jer postoji opasnost da ne bi stigli steći dovoljno radnog staža.
- Da se mene pita, na sve bih svjetionike vratio svjetioničare, radi turističke atrakcije, ali i zbog brže reakcije uklanjanja problema. Jer kad, recimo, zapuše olujno jugo, tada osim svjetioničara koji živi na svjetioniku, nitko ne može pristupiti, ni brod ni helikopter i da nema svjetioničara, svjetlo bi bilo ugašeno od 5 pa i do 20 dana, priča Zvonimir.
U odnosu na prijašnji život i radne obaveze svjetioničara, dosta se toga promijenilo, prisjeća se Zvonimir, koji je prije 30 godina prošao obuku za svjetioničara, u vremenu kada su uvjeti bili da je svjetioničar oženjen, da ima svoj namještaj, te da je psihofizički stabilan i da se ne boji visine.
- Iako je rad svjetionika automatiziran, on se mora održavati. Danas je to puno jednostavnije, ali svejedno, svaku večer pored svih poslova na svjetioniku i pored njega, moram otići na vrh i prekontrolirati elektronske uređaje, objašnjava Zvonimir, te dodaje kako su nekada svjetionici radili na ulje pa kasnije na petrolej, što je bilo puno teže nego što je to danas.
Ne fali mu stari način održavanja svjetionika, jer je to bio jako težak život, te se noću dežuralo i nije se spavalo.

Djeca odrasla uz svjetionik

- Prije nego što su se automatizirali svjetionici, bila su po tri svjetioničara na njima. Dva su svjetioničara bila u smjeni, a jedan bi bio slobodan. Dežurstva su bila podijeljena tako da bi jedan svjetioničar radio do 2 ujutro, nakon čega bi drugi preuzeo smjenu, a onaj prvi bi otišao odspavati par sati nakon čega su ga čekale obaveze oko svjetionika, održavanje i ponovno dežurstvo, objašnjava Zvonimir, te dodaje kako se na taj način radilo po dva mjeseca u komadu, nakon čega bi se dobio jedan mjesec slobodan.
Zvonimiru ne nedostaje povezanost sa gradom, a i sinovi od kojih jedan ima 7, a drugi 8 godina uživaju na svjetioniku kad nisu na nastavi u Božavi, dok je kćer na fakultetu u Zadru.
- Djeca su nam rođena na svjetioniku, odnosno u Zadru, ali su odmah iz bolnice došla na svjetionik, tako da su praktički djeca odrasla ovdje i naviknula se na ovaj način života. Odemo supruga i ja s njima do Zadra, ali oni vole ovdje provoditi vrijeme, priča Zvonimir, te objašnjava kako se sinovi već polako pripremaju za sezonu i susrete s njihovim prijateljima iz Češke, ali i drugih zemalja koji dođu sa svojim roditeljima na ljetovanje.
Na svjetioniku i oko njega, nikada nije dosadno. Zvonimir i njegova supruga imaju uvijek posla, tako da im dan prođe brzo, pogotovo ljeti kad dođu turisti i kad ih na Velom Ratu zna biti i nekoliko stotina. Pored održavanja svjetionika, kako Zvonimir priča, ima tu posla i u poljoprivredi, ali i u održavanju i čišćenju obalnog pojasa.

U dva apartmana rado dolaze stranci

- Turisti vole doći na svjetionik. Prošle godine je čak bilo i previše gostiju, kroz osmijeh kaže Zvonimir, koji sa svojom suprugom održava dva apartmana u sklopu svjetionika koji pripadaju firmi Plovput koja drži sve svjetionike na Jadranu.
Gosti su kako je objasnio svjetioničar, uglavnom bračni parovi s djecom, koji rado dolaze ljetovati na svjetionik. Kako kaže, tu uglavnom dolaze stranci, dok je domaćih gostiju najmanje, negdje tek oko 1 posto.
- Za turiste koji dođu na svjetionik to je poseban doživljaj. Uglavnom dođu po sedam dana i rado se vraćaju sljedeće sezone, priča svjetioničar, te ističe kako je penjanje na vrh svjetionika zabranjeno, osim ako firma Plovput ne izda posebno odobrenje nekim turističkim grupama ili društvima.
U svakom slučaju, o svjetioniku na Velom Ratu i njegovom svjetioničaru dalo bi se još puno toga napisati, jer kako kaže pjesnik i književnik Mladen Bjažić »Hrvatski svjetionici s razlogom se nazivaju čuvarima brodske duše i nepresušnom riznicom pomorskih tajni koje se u ovim kamenim zdanjima skupljaju i skrivaju već gotovo dva stoljeća«.
Zato, neka nešto ostane i iza bljeska ovog svjetionika, čija svjetlost dopire čak 22 nautičke milje prema pučini.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno