Imam sreću da se bavim poslom kojeg najviše volim

Mislim da ni u jednom poslu na svijetu ne možeš dosegnuti svoj vrhunac ako ne daješ sto posto. Jednako vrijedi i za novinara, konobara, košarkaša i svakog drugog. Tako ja shvaćam i svoj posao. Uvijek sam bio svjestan da imam sreću u životu da se bavim poslom kojeg najviše volim. Kada ne bih davao sto posto, ne bih se ni bavio time

U razgovorima o  zadarskoj košarci često se mogu čuti priče ili bolje rečeno  snovi o tome kako bi danas  mogla izgledati momčad Zadra kada bi u njoj igrali svi  najbolji zadarski košarkaši.  Krenimo samo od toga da su  na širem popisu A reprezentacije Hrvatske njih petorica,  Marko Popović, Luka Žorić,  Rok Stipčević, Marko Banić i  Tomislav Zubčić. Dalje  nećemo nabrajati, kako ne bi  slučajno nekoga izostavili, no  nema nikakve sumnje da bi ta  momčad bila u vrhu Jadranske  lige i sasvim sigurno u Euroligi. No, sve su njih životni i  košarkaški putovi na ovaj ili  onaj način odveli dalje od rodnoga grada. Neki su u Zadru  odigrali više sezona, a neki,  poput Luke Žorića, nisu nikada imali ni priliku odjenuti  zadarski dres. On je svoju karijeru morao izgraditi na drugačiji način, s više lutanja po  različitim klubovima, da bi u  27. godini počeo ubirati prave  plodove uloženog rada i truda.  Sa Zagrebom je osvojio dvostruku krunu, potpisao je trogodišnji ugovor s Unicajom iz  Malage, a pred njim je drugo  veliko natjecanje s reprezentacijom (nakon Svjetskog prvenstva u Turskoj prošle godine), Europsko prvenstvo u  Litvi i to u funkciji jednog od  glavnih igrača. A gdje je sve  počelo?
– U osnovnoj školi. Igrali  smo nekakvu prijateljsku  utakmicu s Puntamikom i tada  sam, s nekih desetak godina,  počeo trenirati tamo. Prošao  sam mlađe kategorije, s tim da  su oni tada igrali B-1 ligu, koja  je bila na dalmatinskom nivou  pa smo već sa 14-15 godina  igrali i za seniore, juniore i  kadete. Ta generacija  1984./85. je bila dosta dobra.  Vidjeli su me ljudi iz Cibone,  stupili su u kontakt sa mnom i  odlučio sam nastaviti školovanje u Zagrebu i pokušati  tamo napraviti karijeru.
Bez interesa Zadra
Poziv iz KK Zadra nikada  nije stigao.
– Ljudi u Zadru jednostavno nisu bili zainteresirani.  Vjerojatno nisu baš ni vodili  brigu, jer su računali da je sve  što vrijedi već u Zadru. No, u  to vrijeme nije to baš ni tako  lako pogoditi – priča Žorić,  bez imalo gorčine.
U Ciboni, međutim, nije sve  išlo prema željama.
– Tamo sam odradio juniorski staž, a sa 17 godina sam bio  i u prvoj momčadi, na dvojnoj  licenci. Nakon toga smo  odlučili da je najbolje za mene  da treniram u Ciboni, ali da  igram utakmice za Karlovac,  koji je bio Cibonina druga  momčad, a igrao je u prvoj ligi.  Mislim da mi je ta godina dosta  pomogla u karijeri. Kada sam  vidio da neću dobiti pravu priliku u prvoj momčadi Cibone,  odlučio sam da moram pokušati tražiti sreću negdje  drugdje pa se jednoga dana  možda vratiti. Tako se ukazala  prilika u Parizu. Razgovarao  sam s ljudima u Ciboni, koji su  rekli da će me pustiti,  međutim, kada sam došao tamo i trebao potpisati ugovor,  tražili su malo preveliku odštetu za mene, koju Francuzi nisu  mogli platiti. Tako zapravo za  Pariz nisam ni nastupao.
Bilo je to u siječnju 2005.
– Odlučio sam da moram  nekako dobiti papire i negdje  igrati. Trebao sam potpisati za  njemački Braunschweig i odigrati za njih jednu utakmicu da  bi dobio papire od Cibone za  mnogo manji iznos. Tako je i  bilo i onda sam otišao u Dubrovnik igrati ligu za prvaka.
U Ciboni bez prave  prilike
Koliko vam je bilo teško u  tim trenucima?
– Mladom igraču, kada ne  igra i kada tako putuje i luta  okolo sigurno nije lako. Samopouzdanje, koje ionako nije veliko, pada i nije to sve bilo  lako proživjeti. Jednostavno,  bila je borba, ali nikada se  nisam predavao i uvijek sam  vjerovao da mogu napraviti  neke veće stvari. Jako sam  zadovoljan kako mi je bilo u  Dubrovniku. Momci i trener  su me odlično prihvatili i stvarno mi je bio gušt tamo igrati.  Dobro sam odigrao i nakon te  polusezone, osjećao sam da  mogu nešto više.
U sezoni 2005./06. uslijedio  je prvi pravi transfer izvan  granica Hrvatske, u ljubljansku Olimpiju, no ni tamo nije  bilo sreće.
– Smjenom trenera, kada je  došao Zmago Sagadin, dogovorili smo se da je bolje za  mene da odem negdje gdje ću  više igrati i tako sam se vratio u  Dubrovnik. Ponovno sam ligu  za prvaka odigrao dosta dobro,  na razini kao prethodne sezone. Tada sam odlučio da ću  jednu cijelu sezonu u komadu  odigrati u A-1 ligi, bez obzira  što sam imao ponude klubova  iz regionalne lige. Tako sam  došao u Šibenik, gdje sam  imao odličnu sezonu. Bio sam  MVP A-1 lige i nakon toga sam  se vratio u Cibonu.
I zadržao se ponovno samo  jednu sezonu.
– Nisam dobio pravu priliku.  Čak sam prvi dio sezone nešto  i odigrao, neke utakmice jako  dobro, ali dogodila se smjena  trenera i neke situacije o kojima ne bih baš govorio. Imao  sam ugovor na još jednu sezonu, s opcijom da mogu otići.  Ponovno sam htio otići negdje  gdje ću igrati, kao i tijekom  cijele karijere. Trener Velimir  Perasović mi je tada rekao da  me treba, da bi mi prvog dana  priprema za novu sezonu rekao da me više ne treba. To je  bila velika nepravda prema  meni, jer je sezona počinjala, a  ja nisam imao klub.
Zagreb spasio karijeru
Onda se, pred početak sezone 2008./09. dogodila prijelomnica.
– Tada se pojavio Zagreb,  koji mi je spasio karijeru. Oni  su već imali posloženu  momčad pa su odlučili da prvih mjesec dana, dok ne  dođem u formu i dok ne naprave mjesto u momčadi,  odem na posudbu u Zabok.  Tako sam živio i trenirao u  Zagrebu, a igrao utakmice u  Zaboku. Nije bilo lako ponovno se vratiti na taj nivo, ali  to mi je dobro došlo.
O klubu iz Trnskog Žorić  ima samo riječi hvale.
– Prošao sam dosta klubova i  mogu reći da je Zagreb  odlična sredina i za mladog i  za starog igrača. Klub je kao  na nekakvom obiteljskom nivou. U tom trenutku rezultati  nisu bili blistavi, borili smo se  za ostanak u NLB ligi, ali nikada nije manjkalo dobrog  raspoloženja i atmosfere.
Jeste li i u jednom trenutku  u karijeri razmišljali o prestanku igranja?
– Ne, ni približno. Nije me  bilo sramota igrati nijedno  natjecanje. Uvijek sam nastojao biti najbolji u toj ligi koju  igram i vjerovao sam da će mi  to otvoriti put za stepenicu  više. Tako je bilo iz dana u dan,  iz sezone u sezonu.
Prva vrhunska Žorićeva sezona u cjelini, na razini Jadranske lige, bila je ona  2009./10. Odlično je igrao i u  kombinaciji s Antom Tomićem,  a posebno kada je postao prvi  centar, nakon Tomićeva odlaska u Real Madrid.
– Prije svega, Ante je sjajan  momak. I dan danas se čujemo  i družimo, a o njegovim  igračkim kvalitetama je bespredmetno pričati. Nije mi bio  problem igrati s njim, a i on je  uvijek govorio da mu odgovara igrati sa mnom. Jednostavno smo se našli i igrali smo  dobro. On se trebao prodati  prvi, ja drugi, takav je bio neki  naš interni dogovor i tako je i  bilo – s osmjehom će Luka.
Ta je kombinacija na parketu, primjerice, mnogo bolje  funkcionirala nego ona  Žorić-Kasun ove sezone.
– U tom trenutku smo obojica bili u dijelu karijere kada  se ide prema gore, dok to nije  slučaj s Kasunom, koji je već  dosegao svoj vrhunac.
U nedavnom razgovoru  Marko Popović nam je kazao  da ste veliki radnik i jedan od  primjera kako se uloženi rad  kad tad isplati.
– Mislim da ni u jednom  poslu na svijetu ne možeš dosegnuti svoj vrhunac ako ne  daješ sto posto. Jednako vrijedi i za novinara, konobara,  košarkaša i svakog drugog. Tako ja shvaćam i svoj posao.  Uvijek sam bio svjestan da  imam sreću u životu da se bavim poslom kojeg najviše volim. Kada ne bih davao sto  posto, ne bih se ni bavio time.
Moje je samo da  igram
Na taj način Žorić je došao  i do najvećeg ugovora dosadašnje karijere, ali obavezno  će istaknuti onoga tko mu je  to omogućio.
– Ugovor s Unicajom sam  potpisao dosta rano tijekom  sezone. Mediji su iz dana u  dan nagađali gdje ću nastaviti  karijeru i bilo mi je mnogo  lakše otići iz Zagreba nakon  što osvojimo prvenstvo i odvedemo klub u Euroligu. Htio  sam otići mirne duše zato što  mi je Zagreb jako puno dao.  Omogućio mi je sve ovo što  sam postigao do danas. Osjećao sam da im na takav način  mogu vratiti barem dio toga  što su napravili za mene.
Kakvi su prvi dojmovi iz  Malage?
– Bio sam tamo tri dana, na  službenom predstavljanju i liječničkom pregledu. Vidi se  da je klub na najvećoj mogućoj organizacijskoj razini u  Europi. Sve je vrhunski. Imaju sjajnu publiku, preko 10  tisuća pretplatnika i tamo se  čovjek može prepustiti samo  igranju košarke. Ne mora razmišljati ni o čemu drugom, što  su mi oni i rekli. Moje je samo  da igram, a o svemu drugom  brine klub.
Prvi put ćete zaigrati u drugom i trećem najjačem klupskom košarkaškom natjecanju na svijetu, Euroligi i ACB  ligi.
– Sigurno da neće biti lako i  da će mi trebati određeno  vrijeme za prilagodbu, što su  mi ljudi u klubu, od trenera  do sportskog direktora i predsjednika i rekli. Očekuju da će  mi trebati nekoliko mjeseci.  Znam da je to za mene nešto  novo, da ću se jednostavno  morati prilagoditi i nadam se  da će to biti što prije.
Kakve su ambicije kluba  sljedeće sezone? Sasvim sigurno veće od osmog mjesta u ACB  ligi i posljednjeg u skupini drugog kruga Eurolige, što su bili  ovosezonski rezultati.
– Svake godine imaju jako  velike ambicije. Klub koji toliko ulaže u prvu momčad  mora imati najveće ambicije i  u prvenstvu i u Euroligi i u  Kupu Kralja.
Najvažnije zdravlje i  atmosfera
Naravno, prije odlaska u  Španjolsku, treba se posvetiti  reprezentaciji. Pripreme za Europsko prvenstvo u Litvi  počinju 15. srpnja. Kakva su  očekivanja?
– Nadam se da ćemo napraviti dobar rezultat, ali prije  toga se moramo dobro pripremiti i stvoriti dobru atmosferu u reprezentaciji,  onakvu kakvu smo imali  prošle godine. Bit će iznimno  jako natjecanje, a najbitnije je  da svi na prvenstvo dođemo  zdravi. Mislim da ove godine  imamo veću kvalitetu nego  lani i da smo godinu dana  iskusniji, što će nam mnogo  značiti.
Gotovo nitko u reprezentaciji, naročito oni stariji, koji su  već pogubili dosta eliminacijskih utakmica na velikim natjecanjima, više ne skriva želje i  ciljeve. Medalja bilo kojeg sjaja  ili barem karta za London  2012.
– Sigurno da moramo dohvatiti Olimpijske igre, ali  teško je pričati o nečemu prije  priprema, kada ne znamo ni  kakvi ćemo doći tamo.  Možemo pričati o očekivanjima prije samog prvenstva, ali  teško je danas bilo što  obećati.
Pred EP u Litvi jedan od  problema, o kojemu se često  govori kada je riječ o Hrvatskoj reprezentaciji, je nedostatak prave “četvorke” na  visokom nivou. Žorić,  međutim, razmišlja ovako.
– Mislim da možemo igrati  na drugačiji način nego ostale  reprezentacije. Uz pravu pripremu i taktiku, možemo sakriti naše mane i istaknuti  prednosti. Ako igramo praktički sa dvije petice, mislim da  se i to na određeni način može  iskoristiti.
Kako gledate na skupinu  prvog kruga, gdje Hrvatsku  čekaju dvoboji s Grčkom, Makedonijom, Crnom Gorom,  BiH te momčadi koja će proizići iz dodatnih kvalifikacija?
– Prvi cilj je proći tu skupinu  i na početku trebamo gledati  samo prema tome, da  prođemo i da se što manje  izraubamo. U svakom slučaju,  treba ići iz utakmice u utakmicu – za kraj će Žorić.

Trninić, Ciketić, Milanović

Koje su osobe ostavile najznačajniji trag u vašoj karijeri?
– U razdoblju kada sam kao  mlad igrač bio u Ciboni posebno  moram istaknuti rad sa Slavkom  Trninićem, koji mi je usadio svo  košarkaško znanje. Kod njega  se radi jako dugo, intenzivno i na  nekim detaljima, koji mi i dan  danas koriste. Zatim današnji  sportski direktor Zagreba Hrvoje  Ciketić, koji je cijelo vrijeme bio  uz mene i bio mi je praktički kao  dio obitelji. Od dolaska u Zagreb  počeo sam raditi s Lukom Milanovićem, kondicijskim trenerom Hrvatske reprezentacije, s  kojim svakodnevno, između ili  prije treninga, radim individualno na fizičkoj pripremi i na svim  mojim nedostacima. On je  možda čak i najviše zaslužan za  moju karijeru u Zagrebu. I sada  provodim program koji smo napravili do početka reprezentativnih priprema  – kaže Žorić.

Zašto Unicaja?

Zašto ste za nastavak karijere odabrali baš Unicaju?
– Tijekom sezone sam imao dosta ponuda od Euroligaša.  Raspitivao sam se kod igrača i trenera koji su bili u tim klubovima,  kakva je koja sredina, tko je gdje trener, kakav je… U tom trenutku  sam odlučio otići u Malagu zbog svih tih stvari i klime i grada i načina  na koji klub funkcionira i mog mjesta u momčadi. Imao sam ponudu  i jednog kluba većeg imena, ali tamo mi sigurno ne bi bila ista  situacija. Ulazio bih s klupe, a to nije ono što želim – kaže Žorić.
Zanimljivih ponuda bilo je i prošlo ljeto.
– Imao sam ponudu Maccabija i u tom trenutku mi se činilo da je  to najbolje rješenje. Jedan od najvećih klubova u Europi, sredina koja  živi košarku i imao sam želju da se to realizira. No, dogovorio sam se  sa Zagrebom da ostanem još jednu sezonu i vjerovao sam da će  ponovno doći takva ponuda.
Na koncu je ispalo možda još i bolje.
– Financijski je ispalo bolje i za mene i za klub. Sada odlazim kao  MVP Jadranske lige, osvajač dvostruke krune i igrač koji ima praktički  garantiranu minutažu u euroligašu, što lani u Maccabiju ne bih imao.  I s te strane je ispalo mnogo bolje.
S obzirom da će i Zagreb sljedeće sezone igrati elitno europsko  natjecanje, je li postojala mogućnost ostanka?
– Zagreb sigurno radi korak naprijed i drago mi je zbog toga. Sve  što sam se dogovarao s ljudima u klubu i sve što su mi obećali,  ispunili su. Kada nisu prihvatili ponudu Maccabija, rekli su da će me  prodati na kraju sljedeće sezone i tako je bilo. Kad je došla ponuda iz  Malage, dogovorili smo se praktički u dvije minute.

Reprezentativna priča

Reprezentativna priča Luke Žorića počela je 2002., kada je generacija Marka Banića, Roka Ukića, Marka Tomasa, Drage Pašalića…  osvojila zlatnu medalju na Europskom juniorskom prvenstvu.
– To je bio jedini put da sam bio u mlađim reprezentativnim  selekcijama, ali sam se nekoliko dana prije prvenstva ozlijedio. Putovao  sam s momčadi u Njemačku, ali nisam igrao. Poslije toga sam bio po B  reprezentacijama, do prvog poziva u A selekciju.
S B reprezentacijom Žorić je osvojio zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u Pescari prije dvije godine, što mu je zapravo  bilo prvo natjecanje u dresu Hrvatske.
– Svako natjecanje s reprezentacijom je posebna čast u karijeri  sportaša, a naročito kada osvojiš medalju. Okupili smo dobru reprezentaciju, mladu, potentnu i s današnjim izbornikom otišli do kraja.
Prošlogodišnju priču na Svjetskom prvenstvu u Turskoj pokvarila je  ozljeda, zbog koje je odigrao samo prve tri utakmice, te nije mogao pomoći  momčadi u dvoboju osmine finala protiv Srbije. No, za njega i ostale igrače  koji su prvi put bili na velikom natjecanju, bilo je to vrijedno iskustvo, koje  će im sasvim sigurno poslužiti uoči ovogodišnjeg Eurobasketa u Litvi.

Nadam se da će se Zadar što prije izvući

Koliko pratite tešku trenutnu situaciju u zadarskoj  košarci i kako gledate na  cijelu tu priču?
– Iz Zadra sam i sigurno da  me zanima što se događa tu.  Ne samo mene, nego sve ljude  koji prate košarku, jer je Zadar  grad koji je poznat po košarci.  Ne znam zbog čega se sve to  događa niti bi to htio komentirati. Mislim da tu ima dosta  ljudi koji su dovoljno pametni  da izvuku Zadar iz ove situacije  i nadam se da će se to dogoditi  što prije – kaže Žorić.

Brzopotezno

Tko je najviše utjecao na  tebe? Roditelji.
Kao dijete si htio biti: Otkad  sam se počeo baviti košarkom,  košarkaš.
Hoćeš li ostati u košarci i  nakon završetka igračke karijere? Sve više razmišljam o tome  i ne vidim se ni u čemu drugom.
Kako ste se sporazumijevali u  Malagi? Na engleskom, ali moram što brže naučiti španjolski.
Da nisi sportaš bio bi: Ne  znam.
Omiljena hrana: Dobar biftek.
Piće: Voda.
Prijevozno sredstvo: Auto.
Najveća sportska želja:  Medalja s reprezentacijom.
Najbolji izum: Aparat za kavu.
Kućni ljubimac: Nemam.
Slano ili slatko: Kombinacija.
Zima ili ljeto: Ljeto.
Crnka ili plavuša: Oženjen  sam 🙂
Najviše te strah: Zmija.
Košarkaški uzor: Krešimir  Ćosić.
Najbolji svih vremena: Michael Jordan.
Najbolji aktualni hrvatski  košarkaš: Pop igra najzreliju  košarku.
Najdraža utakmica u karijeri:  Finale kupa protiv Cibone prošle  godine. Živio sam za tu utakmicu.
Najgora utakmica: Poraz  od Cibone dva mjeseca ranije  30 razlike.