Vrsaljko: U London ne idemo u šetnju

Nikom neće biti lako u utakmicama s Hrvatskom. Idemo dati maksimum te pokušati napraviti novi vrijedan rezultat. Sve je moguće, a mi nismo autsajderi – kaže Vrsaljko
Kada je u završnici dvoboja s Kanadom  stala na liniju slobodnih bacanja Marija Vrsaljko nije  gađala samo za treću pobjedu na kvalifikacijskom turniru u Ankari i prvi, povijesni plasman hrvatske  ženske košarkaške reprezentacije na Olimpijske igre.  Najbolja kada je bilo najpotrebnije, protiv Južne Koreje i u spomenutom,  odlučujućem ogledu s Kanađankama, gađala je za 12  godina odricanja podno  obruča i trud potreban da od  prvih koraka u Školi košarke  “Leonardo Bajlo”, preko matičnog Zadra i najboljeg domaćeg kluba Gospića postane novi centar španjolskog viceprvaka Salamance  te jedna od ključnih igračica  u nacionalnom dresu. Zato  je pogodila oba, pokazujući  da je s nepune 23 godine  spremna za Londonu, ali i  europski košarkaški Olimp.
– Razmišljala sam o tome  što bi se dogodilo da sam  promašila slobodna; mislim  da bih do kraja života imala  grižnju savjest. Nije svejedno biti ta o kojoj ovisi prvi  plasman Hrvatske na Olimpijadu, zbog toga sam i imala tremu, ali pozitivnu. Na  kraju su ušle obje lopte, na  moje i veliko zadovoljstvo  cijele ekipe – kaže Vrsaljko.
Ostvaren san
Uopće, kakav je bio dojam  s kvalifikacijskog turnira u  Turskoj? Južna Koreja i Kanada pokazali su se kao neugodni suparnici koji su vam  u završnicama utakmica zadali dosta problema.
– Kada smo se okupili na  pripremama jasno smo zacrtali cilj koji želimo ostvariti u Turskoj. Zanimao  nas je isključivo plasman u  London, a njega smo postigli  uz maksimalan 3-0 učinak.  Naravno da nije bilo lako:  nakon Mozambika smo naletjeli na raspoloženu Južnu  Koreju od koje smo realno  kvalitetniji sastav, no kvalitetu je trebalo potvrditi i na  parketu. Nije bilo lagano niti  u dvoboju s Kanadom: izgubile smo ritam u drugom  poluvremenu, međutim najvažnije je da smo u završnici  ponovno bile prave te odnijele i treću uzastopnu pobjedu. Nije nas išao šut, ali  smo pokazale karakter i borbenost koji su, smatram, bili  presudni.
Kako je izgledala proslava  i je li se nastavila i po  povratku u Zadar?
– Poslije utakmice s Kanadom reprezentacija je slavila u hotelu u Turskoj. Još  smo uvijek sabirali dojmove  i pokušavali shvatiti da  ćemo zaista igrati u Londonu. Potpuno jasno će mi  valjda biti tek kada počne  olimpijski turnir. Veselo je  naravno bilo i u Zadru, gdje  je London posljednjih dana  glavna tema. Mojoj obitelji,  koja je emotivno doživljavala svaku utakmicu i s nestrpljenjem čekala na razvoj  događanja u Ankari, sigurno  nije bilo lako, ali podrška im  se na kraju isplatila. Presretni su, jednako kao i ja.
Što je Stipe Bralić donio  reprezentaciji?
– Nedvojbeno puno. Sama  činjenica da su djevojke na  Europskom prvenstvu bile  pete – ja nažalost zbog ozljede nisam mogla nastupiti –  govori o velikom uspjehu,  dok je plasman na Olimpijadu novi korak naprijed  ekipe koju je očito kvalitetno posložio. Njegova vizija košarke prolazi, a on  može biti ponosan na sebe i  na nas.
Bralićeva vizija pomalo je  atipična, ali učinkovita. Hrvatska igra brzu, napadačku  košarku. Je li to stil koji i  vama više odgovara?
– Da. Snalazim se (smijeh).
Pravilan odabir
Kako su izgledali vaši  počeci u Zadru? Čini se da  je bilo davno, no iz Krševanovog grada otišli ste nakon  sezone 2007./08.
– Bilo je to sjajno razdoblje; do 14. godine u Školi  košarke Leonardo Bajlo sa  mnom je radila trenerica  Gordana Ivković, a kasnije u  Zadru moju su karijeru usmjeravali Marija Mazija i  Branimir Peričić. Imala sam  odlične trenere i uvijek  odličnu klapu na treninzima  i utakmicama, tako da je  košarka stvarno bila veliko  zadovoljstvo. Osjećaj zajedništva bio je prisutan i u  pobjedama i u porazima, a  pobjeda je srećom bilo puno  više.
Nakon što je Zadar 2004.  osvojio titulu kadetskih prvakinja Hrvatske počeli ste  dobivati ponude brojnih  klubova, no na promjenu  sredine ćete pričekati do 19.  godine. Je li to bila dobra  odluka?
– Mislim da je to bila najbolja odluka. Da  sam otišla ranije, otišla  bih premlada, a u  Zadru  ostavila  dobre  uvjete za  rad i napredak.  Osim toga,  pohađala sam  i srednju školu u  Zadru pa bi i s te strane  trebala napraviti veliku  promjenu. Kada je vrijeme  sazrelo i kada sam procijenila da sam spremna za  novu sredinu odlučila sam  se za Gospić i nisam požalila.
Košarkaške uspjehe imali  ste i sa zadarskom Ekonomskom školom koja je bila  državni prvak. Što vrijedi  istaknuti iz tih dana?
– Kao i u Zadru: sjajnu  atmosferu i odličnu ekipu  koja je vrijedila više od svih  osvojenih odličja.
Iskustvo iz Gospića, male  sredine i velikog kluba?
– Provela sam četiri  odlične godine u Gospiću.  Šteta je što su me teške  ozljede koljena u dva navrata zaustavile, no smatram da sam se poslije njih  košarci vratila jednako uspješno. Iskustvo igranja u  klubu koji je uz Šibenik institucija hrvatske ženske  košarke je neprocjenjivo i  pamtit ću ga isključivo po  dobrom.
Danas je, međutim, situacija u  Gospiću  daleko  od  ružičaste.  Prijeti li  mu raspad?
– Nažalost, Gospić  se našao u  problemima  koji su odraz  cjelokupne situacije u državi  i u hrvatskom  sportu. Nadam  se da će čelni ljudi  kluba uspjeti pronaći neko rješenje jer  ne želim vjerovati da  je pred raspadom. Nadam se i da je u pitanju  samo stagnacija te da će  ponovno uspjeti stati na  noge, bez obzira što su  trenutačno mali izgledi da dogodine zadrži jednako  kvalitetan  sastav.
Do posljednje sezone u  Gospiću četiri  ste godine za redom igrali sa  sestrom Anom. Kako je to  izgledalo?
– Nas dvije imamo zaista  sjajan odnos, poput blizanki  smo. Živjele smo skupa tako  da nam je bilo neobično u  početku, ali srećom Šibenik,  za koji je Ana nastupala, nije  daleko. Bit će puno teže  nakon Olimpijskih igara kada odem u Španjolsku.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU