KROZ MINSKO POLJE Brdo Gradina osvojili smo jurišajući na neprijateljske rovove

U sjeni glavnih borbenih djelovanja na dalmatinskoj bojišnici u VRO Oluja, a koja su predvodile 4. i 7. gardijska brigada te postrojbe specijalne policije, svoju zadaću i velik doprinos dale su i domobranske postrojbe, među kojima je i bila 134. Domobranska pukovnija. Ova postrojba je nakon cjelodnevnih borbi uspjela zauzeti brdo Gradinu iznad Vukšića, a što im je omogućilo da već sljedećeg dana oslobode grad Benkovac. 134. Domobranska pukovnija je pokrivala 40 kilometara dugu bojišnicu od zaleđa Biograda pa na jugoistok u smjeru Stankovaca, a uglavnom su je činili branitelji ih tih krajeva očeličeni već četverogodišnjim ratnim iskustvom. Predvodio ih je zapovjednik, pukovnik Josip Čerina.

Osmatračnica UN-a na Gradini
– Uz golemo iskustvo hrvatskih branitelja od dragovoljačkih postrojbi, preko 134. brigade i samostalnih domobranskih bojni, nakon višemjesečnih intenzivne borbene obuke i bojnih gađanja naša 134. pukovnika bila je spremna za sve oblike borbenih djelovanja. Nakon uspješno provedene domobilizacije postrojba postrojba je narasla na 2.505 pripadnika i bila spremna za početak borbenih djelovanja. Neuspješan ishod pregovora s predstavnicima pobunjenih hrvatskih građana srpske nacionalnosti doveo je do pokretanja operacije Oluja. Nakon uspostavljanja aktivne obrane, 134. Domobranska pukovnija pokrenula je napadna djelovanja s ciljem zauzimanja neprijateljskih položaja na Stražbenici i Gradini, na stankovačkom dijelu bojišnice, dok se na biogradskom dijelu bojišnice provodila aktivna obrana, kaže pukovnik Čerina, koji je uz konzultacije s podređenim zapovjednicima odlučio da prvog dana operacije idu u napadna bojna djelovanja na stankovačkom pravcu u cilju oslobađanja brda Stražbenica i Gradina.
Bilo je planirano zaobići najdominantniji objekt na glavnom smjeru djelovanja bojne, Gradinu, na kojoj je bila osmatračnica UN-ovih snaga. Procijenili su da neprijateljskih snaga neće biti uz UN-ovu utvrdu. No, kako se prisjetio Željko Ušljebrka, zapovjednik 3. pješačke bojne, od samog početka Oluje upravo s tih položaja trpjeli su najjaču topničku i tenkovsku paljbu na koju nisu smjeli uzvratiti jer bi meta bile snage UN-a.
– To je usporilo napredovanje u prijepodnevnim satima na glavnom smjeru djelovanja. Stoga smo se usmjerili na drugo po redu dominantno uzvišenje izduženog oblika, Stražbenicu, odakle je neprijatelj pokrivao topničkom i tenkovskom paljbom većinu zone odgovornosti 3. pješačke bojne. Međutim, djelovanje topništva naše pukovnije na Stražbenicu je bilo toliko precizno i snažno da neprijateljske snage nisu uopće mogle djelovati po nama. Ipak, neprijatelj je iskoristio trenutačnu situciju pa je na Gradinu izvukao tenk i protuzrakoplovni top kako bi onemogućio približavanje njihovim položajima na Stražbenici. Unatoč teškim uvjetima uspjeli smo se približiti na oko 500 metara do njihovih položaja, ali smo naišli na minsko polje, istaknuo je Ušljebrka dodajući kako je uz sve to problem predstavljao brisani prostor do neprijateljskih rovova.

Topnička djelovanja
– Došli smo im jako blizu, tako da sam uspio prebrojati dvadesetak neprijateljskih vojnika u rovovima ispred nas, no to sigurno nisu bili sve njihove snage. Akciju sam osobno predvodio, a situacija je bila jako teška i opasna. Prilazeći što bliže neprijatelju, kroz minsko polje, vojnik koji je bio prvi do mene, Denisio Kapović, u zadnji trenutak je primijetio protupješačku minu PROM-1. Spasio nas je od aktiviranja te najubojitije mine. Inače, mine je bilo izuzetno teško primijetiti zbog niskog raslinja i guste trave, tek iskusan vojnik je mogao uočiti, a to je bio Kapović, tada moj Bog spasitelj. Neprijatelj je tada počeo otvarati pješačku paljbu po nama, tako da smo se morali povući na rub šume i zatražiti topničko djelovanje po Stražbenici. Suočen s novonastalom situacijom predložio sam promjenu plana zapovjedniku Čerini, a koji je cijelu situaciju pratio s osmatračnice na Malovanu ponad Budaka. Plan je bio dati neprijatelju do znanja da smo ispod Stražbenice, te se pod okriljem noći izvući i napasti Gradinu koristeći se faktorom iznenađenja. Upoznao sve borbene skupine što nam je namjera. Ovaj potez mi se činio logičnijim i lakše izvedivim, naglasio je zapovjednik 3. bojne koji je rekao kako su išli na faktor iznenađenja i ograničenu vidljivost jer je počeo padati prvi mrak. Dodao je kako su i na toj lokaciji postojale sve ostale opasnosti, kao i na smjeru prema Stražbenici.
– Potvrdio je to pokušaj zauzimanja neprijateljskog položaja na Grumilama istočno od Gradine, pri čemu je došlo do ranjavanja sedmorice pripadnika 3. pješačke bojne, pa je tako teško ranjen zapovjednik Interventnog voda natporučnik Ivica Čerina. Sve se to dogodilo neposredno prije izdavanja signala za početak napada na Gradinu od strane borbene skupine koju sam predvodio. Takvo stanje nas nije odvratilo od zacrtanog cilja. Naprotiv, učinilo nas je još odlučnijima u namjeri da razbijemo neprijateljske snage koje su se tada nalazile na Gradini. Iako više nismo mogli računati na faktor iznenađenja, zapovijedio sam napad, doslovno juriš na njihove rovove. Svladavali smo prepreke te smo neutralizirajući neprijateljsku živu silu ovladali Gradinom oko 22 sata. Pristupili smo odmah organiziranju obrambenog položaja jer smo očekivali protuudar neprijatelja za kojeg smo znali da se nalazi 500 metara dalje, u selu Vukšić i da tamo ima stacionirane interventne snage. Tek kad smo se uvjerili da nema ništa od protunapada stupili smo u vezu s zapovjednikom osmatračnice UN-a te im dopustili da napuste Gradinu. Gubitkom položaja na Gradini neprijatelj se odlučio povući s položaja na Stražbenici i Gromilama, prisjetio se Ušljebrka, dok je zapovjednik pukovnije Josip Čerina kazao kako se u svanuće krenulo s napredovanjem prema Benkovcu.

Oslobođenje Benkovca
– Ulaskom dijela postrojbi pukovnije u grad Benkovac završile su borbene aktivnosti, a kontakt s neprijateljskim snagama je potpuno nestao. Prostorna odgovornost ove pukovnije se odnosila na kratko vrijeme oslobađanja benkovačkog područja i boravka na području Bukovice, rekao je pukovnik Čerina.
Zapovjednik 3. pješačke bojne osvrnuo se i na način na koji je 134. domobranska pukovnija postigla zavidnu razinu bojne spremnosti koja im je omogućila aktivno sidjelovanje u Vojno redarstvenoj operaciji Oluja. Nakon Zagrebačkog sporazuma na terenu je vladalo stanje ni rata ni mira, borbeni položaji su se držali s minimalnim snagama. Došlo je do opuštanja kako na položajima, tako i u zapovjedništvu bojne, nije se pridavala posebna pažnja održavanju i jačanju borbene spremnosti. Krajem 1994. godine brojno stanje 3. pješačke bojne bilo je 595 pripadnika.
– Većinu su činili ljudi s bivših okupiranih prostora, uglavnom se radilo o ljudima s područja bivše općine Benkovac, meni poznatim osobama. Drugim riječima, tu su bili moji rođacima, prijatelji, poznanici i tek u manjem dijelu ljudi izvan tog kruga. U takvim okruženju nije bilo lako uspostaviti red, rad i stegu. Ako se tome doda trenutačno stanje u postrojbi koje je bilo sve samo ne dobro, vidjelo se s kakvim se izazovima trebalo nositi. Kako bi postrojba od zapuštenog stanja bila transformirana u postrojbu spremnu za izvođenje napadnih bojnih djelovanja, trebalo je puno raditi na jačanju bojne spremnosti, ponajprije na stručnosti u vođenju i zapovijedanju, potom je trebalo puno odricanja i uložene energije u obučavanju pojedinaca za pojedina borbena sredstva i ustrojavanje borbenih skupina, zamjene zona odgovornosti satnija i nakratko djelatbenog područja bojne, istaknuo je Ušljebrka dodajući kako se u radu rukovodio osobnim primjerom prilikom postavljanja zahtjeva pred članove zapovjedništva bojne i ostale pripadnike postrojbe kada je u pitanju osobna borbena spremnost.

Podizanje borbene spremnosti
– Što se, pak, tiče fizičke spremnosti pripadnika bojne uveo sam svakodnevne tjelesne aktivnosti. Pokazao sam osobnim primjerom što tražim od svakog pripadnika. U prvim redovima su bili moji prezimenjaci, otac, stric i drugi rođaci, kako bi vidjeli da nitko nije pošteđen od uvođenja rada i stege. Dakle, nametnut je žestok tempo od prvog dana spram svakog pojedinca i u svakoj situaciji. Ništa, baš ništa nije se prepuštalo slučaju, a sve to kako bi se nadoknadilo izgubljeno vrijeme iza operacije Maslenica. Umanjili smo slobodne dane i to značajno kako bi se prisutnost u postrojbi iskoristila za provođenje svih vrsta obuke. Obećanje dano na raščlambi stanja bojne spremnosti u Zapovjedništvu pukovnije nakon pola godine je ispunjeno u potpunosti. Netko tko je bio upoznat sa stanjem 3. pješačke bojne u prvim danima njenog ulaska u sastav 134. domobranske bojne i stanja prije Oluje nije mogao vjerovati da se radi o postrojbi koju su činili isti ljudi. Čemu zahvaliti i kako je došlo do takvog postignuća? U prvom redu najzaslužniji za takvu promjenu je zapovjednik pukovnik Josip Čerina koji je pokretao sve aktivnosti, a tek onda zapovjedništvo bojne kojem sam bio na čelu. Što se tiče zapovjedništva bojne, posebne zasluge treba pripisati bojniku Jadranu Orloviću koji je obnašao dužnost zamjenika zapovjednika bojne. Dakle, postrojba je po uvođenju reda, rada i stege te provođenja nužne doobuke dostigla razinu borbene spremnosti za izvršavanje napadnih zadaća što je bio zaista veliki uspjeh. U svrhu uspješnog izvravanja predstojećih borbenih zadaća, krajem srpnja 1995. godine izvršena je domobilizacija 3. pješačke bojne, tako da je njeno brojno stanje naraslo na 850 pripadnika koji su sudjelovali u bojnim djelovanjima. Na sam signal za početak vojno-redarstvene operacije Oluja u istu se krenulo po ranije razrađenom planu, naglasio je zapovjednik ove bojne dodajući kako je, u sklopu obuke koju su provodili u postrojbi pripremajući se za akciju, odrađen i stožerni trenaž na razini pukovnije i nakon toga na razini bojne.
Josip Čerina i Željko Ušljebrka su ovom prilikom čestitali svim pripadnicama i pripadnicima 134. domobranske pukovnije 25. obljetnicu Oluje, zahvalili se hrvatskim braniteljima koji su dali život za obranu domovine, te su se zahvalili hrvatskim braniteljima koji su preživjeli rat i njihovim obiteljima na žrtvi i doprinosu u Domovinskom ratu.

»U osvajanju Stražbenice približili smo se na oko 500 metara do njihovih položaja, ali smo naišli na minsko polje. Vojnik koji je bio prvi do mene, Denisio Kapović, u zadnji trenutak je primijetio protupješačku minu PROM-1. Spasio nas je od aktiviranja te najubojitije mine
Ivica Ušljebrka, zapovjednik 3. pješačke bojne

Neprijatelji bili udaljeni pet kilometara od Jadranske ceste
– Teško je izdvojiti neki prostor na našoj 40 kilometara dugoj bojišnici gdje je bilo manje ili više teško jer je biogradsko-stankovačka bojišnica bila predugačka i plitka. Od Jadranske magistrale neprijateljski položaji su bili udaljeni tek pet kilometara i nadzirani s jako utvrđenih položaja na Petrimu i Gubavici, rekao je Željko Ušljebrka.

Drugog dana Oluje poginuo branitelj Ivica Pešut
Nažalost, drugog dana Oluje u nastavku osloboditeljske akcije u Biovčino Selo je prilikom izviđanja terena smrtno stradao pripadnik 134. Domobranske pukovnije Ivica Pešut.
– Bio je dragovoljac Domovinskog rata, dobrovoljac u napadnim djelovanjima prema Stražbenici i Gradini, zasigurno jedan od najboljih pripadnika pukovnije, ranjeno je još 13 pripadnika postrojbe, kazao je pukovnik Josip Čerina, dok je Željko Ušljebrka dodao kako je pok. Pešut bio je uzor u svemu, primjer kakav hrvatski vojnik treba biti. Istaknuo je kako je svojom nesebičnom žrtvom, kao i svojim sveukupnim doprinosom prije toga osigurao mjesto među onim hrvatskim sinovima čijih se djela trebamo trajno sjećati.