Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

NJEGOVA AFRIKA Don Marino Ninčević gradi đački dom u Zambiji

04.08.2020. 14:20


Poznati zadarski svećenik i misionar, don Marino Ninčević, pokrenuo je novu humanitarnu akciju – gradnju đačkog doma u Zambiji. Početkom godine već je otvorio studentski dom, također sagrađen donacijama dobrih ljudi.
Naime, s još nekoliko humanitaraca don Marino je osnovao humanitarnu zakladu »Srce za Zambiju« koja pomaže obrazovanju siromašne djece u Zambiji, a u sklopu koje je i gradnju studentskog doma u potpunosti financirao donacijama građana Hrvatske.
No, za dovršetak đačkog doma nemaju dovoljno sredstava te zaklada kreće u novu akciju kako bi djeci osigurala – školovanje. Svećenik računa i na pomoć dobrih ljudi u Zadru.


Korona zaustavila gradnju
– Trenutno gradimo đački dom za 100 djece srednjoškolske dobi u misiji Nawinda, koja se nalazi veoma daleko od Livingstona. Udaljenost se u Zambiji ne mjeri kilometrima nego satima vožnje. U području u koje ja odlazim nema ceste ni puta, od Livingstona do Nawinde se vozi desetak sati, a od Nawinde do zadnjeg sela kojeg posjećujem osam sati. Najveća stavka u izgradnji đačkog doma je prijevoz te smo sav materijal prevezli našim džipom toyotom jer drugačije nije moguće. Nažalost, i toyota nam se zbog toga pokvarila, pa smo je morali odvesti na popravak u Namibiju. To je kraj u kojemu ljudi u materijalnom smislu nemaju baš ništa, prepričava nam don Marino, ističući kako se ovim putem zahvaljuje svim dobrim ljudima koji su do sada sudjelovali u realizaciji ovih projekata.
Smatra kako, pomažući ovoj djeci, svi zajedno možemo barem malo utjecati na smanjenje ljudske patnje, a i sam se u svojim misijama u Africi uvjerio da je davanje veća kategorija od primanja, i to onog iskrenog, kako napominje, bez kalkulacije i očekivanja da ti se to vrati.
– Nažalost, zbog krize uzrokovane koronavirusom gradnja ovog đačkog doma je stala. Pod krov je stavljena prva kuća u koju je trebalo useliti 50 dječaka, međutim, nedostaje nam sredstava za njen dovršetak, odnosno za žbukanje, bojanje, podove, za krevete, ormare i ostalo. Možete li zamisliti da će djeca koja budu živjela u ovom domu prvi put spavati na krevetima, koristiti pribor za jelo, sanitarije? Iako nemaju ništa, ovi ljudi ti ponude sve što imaju: a to su osmijeh, prijateljski stisak ruke, zagrljaj, radost i optimizam. Neopisiv je osjećaj kada vidite osmijeh onih koji nemaju ništa jer osmijeh djeteta koje samo jednom na dan dobije malo palente za pojesti, a ponekad ni toliko, nešto je što vas vraća u život. Oni nemaju ništa, ali su sretniji od nas, na jedan poseban i teško objašnjiv način. To je nama iz zapadne kulture, gdje su profit i materijalno na prvom mjestu, neshvatljivo. U susretu s tim ljudima čovjek se mijenja, izoštri mu se pogled na svijet, probudi mu se onaj iskonski osjećaj za druge, ističe don Marino čiji povratak u Zambiju kasni zbog zatvorenih zračnih luka usljed pandemije koronakrize.


Ljubav se udvostručuje samo kad se dijeli
Zambiju je prvi put posjetio 2017. godine i trebalo je to biti obično turističko putovanje, međutim, srce mu je, kaže, ostalo tamo. Afrika mu je zapravo drugi dom, a da je to tako kazuje i podatak da mise drži na – silozi jeziku.
– Još uvijek se živo sjećam prve mise koju sam slavio u dalekim selima misije Nawinda na tom jeziku. Zanimljivo je da se te nedjelje čitalo evanđelje koje smo baš prošle nedjelje slušali na misama. Isus je s nekoliko kruhova i ribica nahranio mnoštvo ljudi. No, prije toga je rekao učenicima: ‘Dajte im vi jesti’. Ta Isusova zapovijed me je u tom trenutku prostrijelila, kao da je bila upućena meni osobno. Dijeljenje, darivanje, žrtvovanje za druge, otkidanje od onoga što imam da bi i drugi imao, čudesan je izazov kojeg Bog i danas stavlja pred nas. Isusovi učenici tada su otkrili da se dijeljenjem kruhova pričuve ne umanjuju nego da dotječe za svakoga od prisutnih. Ljubav ne poznaje kategoriju ‘zadržati za sebe’, jer ta kategorija uništava ljubav. Ljubav se udvostručuje samo kad se dijeli. Kršćanska duhovnost uključuje sposobnost sućuti, supatnje, solidarnosti s ljudima i njihovim potrebama. Bez toga kršćanstvo nije autentično. U ovoj situaciji apostoli su imali svoje ljudske prognoze i računice. Prema tim prognozama nije postojala nikakva mogućnost da se ovo mnoštvo nahrani. Nisu računali na Isusa i zato nisu vidjeli rješenja, nadahnuto će misionar.
Jedu samo palentu
Putem mnoštva slika koje nam je donio iz Zambije predočio nam je situaciju u selu u kojemu podiže đački dom. I on se šokirao videći čime se djeca hrane, pa se solidarizirao s njima, i sam jedući tzv. bijelu palentu, nakon koje se, kaže u šali, kući vratio 15 kilograma lakši. Tako mu je za svakog boravka u Zambiji, ali ništa mu nije važno osim pomoći djeci.
– Siromaštvo u Africi, posebno u Zambiji, kada ga se uživo vidi i doživi, je strašno i jezivo, nama iz Europe gotovo nezamislivo. Neshvatljiva je činjenica da u 21. stoljeću postoje ljudi koji jedu jednom dnevno i to samo bijelu palentu, a kad je vrijeme gladi kakvo je bilo prošle godine, jede se samo jednom dnevno, i to korijen biljke ‘kasaba’. Što vrijeme gladi duže traje, to se više smanjuju zalihe ‘kasabe’, pa su i jednodnevni obroci rjeđi i svedu se na svega dva do tri puta tjedno, priča don Marino potresne dojmove iz najsiromašnijeg kontinenta, navodeći razloge koji su ga ponukali na pomoć djeci i stalne odlaske k njima.




Otvorili studentski dom
– Ni ja u prvom trenutku nisam znao na koji način pomoći ovim siromašnim ljudima. No, budući da mi je kao sveučilišnom profesoru uža specijalizacija obrazovanje, smatrao sam da je najbolje krenuti u tom smjeru. I Nelson Mandela je rekao da je obrazovanje najmoćnije oružje koje možete koristiti da promijenite svijet. Tako sam s prijateljima osnovao zakladu »Srce za Zambiju« čija je svrha pomagati razvoju obrazovanja u Zambiji, posebno u Zapadnoj provinciji Zambije, najsiromašnijem i najnerazvijenijem dijelu ove afričke države. Kineska poslovica kaže: ‘Ako čovjeku daš ribu, nahranit ćeš ga za jedan dan, ako ga naučiš uloviti ribu, nahranit ćeš ga za cijeli život’, i time smo se i mi rukovodili. S ponosom mogu istaknuti da smo u veljači ove godine otvorili studentski dom u centru Livingstona, u kojemu živi 30 nadarenih, a siromašnih studenata, kojima pomažemo da se školuju. Dom smo nazvali »Hrvatsko srce za Zambiju«, jer su ga u cijelosti financirali građani Republike Hrvatske, ističe na kraju don Marino dodajući i kako se od početka svog humanitarnog rada susreće s pitanjem koje ga uvijek nasmije, nekad i rastuži jer govori o površnosti nas koji živimo u »civiliziranom« svijetu:
– Veoma me nasmije učestalo pitanje nakon povratka iz Zambije: »Kako si izdržao bez interneta?« A nitko ne pita kako sam izdržao bez hrane!


Broj računa za pomoć
Ukoliko netko želi pomoći kako bi mogli završiti izgradnju đačkog doma, sredstva može uplatiti na račun Zaklade, napominje svećenik:
Zaklada Srce za Zambiju, IBAN: HR7824080021100053032; SWIFT: PAZGHR2X; Partner banka dd Zagreb.


Otrovne pauke u kolibi »deratizirali« – šišmišima
Don Marino ima niz zanimljivih anegdota iz života u Zambiji, prije svega one s divljim životinjama i otrovnim kukcima. Naime, kada je prvi put došao u selo, smjestili su ga u kolibicu koja je bila prepuna otrovnih pauka. Da bi uništili njih, u kolibu su mu za »deratizaciju« donijeli – šišmiše.
– U mojoj kolibici u kojoj sam te noći trebao prenoćiti zatekao sam na stotine velikih i veoma brzih paukova. Pitao sam mog pratitelja jesu li otrovni, rekao je da jesu, ali da ništa ne brinem. Otišao je u šumu, uhvatio nekoliko šišmiša, zatvorio ih u kolibu i za nekoliko sati paukovi su nestali. Iako se zbog koronavirusa svi ljute na šišmiše, meni su dragi, kroz smijeh će don Marino, prepričavajući i dogodovštinu sa slonicom.
– Prošle godine me je umalo ubio slon. Lutajući savanom primijetio sam žirafu s mladunčetom, htio sam ih izbliza vidjeti, međutim iz žbunja je istrčao ogromni slon, pretpostavljam slonica koja je imala mladunče. Slonovi mogu trčati do 40 kilometara na sat. Ganjala me je dobrih dvadesetak minuta, jedva sam joj umaknuo.


Međusobno dijele jedan bombon
Jedan od najbolnijih trenutaka za don Marina u misiji Nawinda je – dijeljenje slatkiša. Djece je toliko da ih se ne može namiriti ni kilogramima čokolada i bombona koje im donese iz Hrvatske, pa često svjedoči za njih normalnoj, a za njega teškoj situciji, u kojoj djeca satima ližu jedan bombon
– Srce ti se steže to gledati, a dijele ga tako da ga malo liže jedan, malo drugi i tako redom. Ti svaki puta doneseš još više bombona, ali koliko god donio, nemoguće je svih namiriti, pa se snađu na ovaj način, djeci u zapadnom svijetu neshavtljiv, kaže dobn Marino.


 
»Oni nemaju ništa, ali su sretniji od nas, na jedan poseban i teško objašnjiv način. To je nama iz zapadne kulture, gdje su profit i materijalno na prvom mjestu, neshvatljivo. U susretu s tim ljudima čovjek se mijenja, izoštri mu se pogled na svijet, probudi mu se onaj iskonski osjećaj za druge«
Don Marino NINČEVIĆ


»Siromaštvo u Africi, posebno u Zambiji, kada ga se uživo vidi i doživi, je strašno i jezivo, nama iz Europe gotovo nezamislivo. Neshvatljiva je činjenica da u 21. stoljeću postoje ljudi koji jedu jednom dnevno i to samo bijelu palentu«
Don Marino NINČEVIĆ