Zoranić sa svojim vilama je među nama

Držim važnim reći ovom prigodom kako iz generacije u generaciju značaj ansambla Kazališta lutaka Zadar, koji se feniksovski obnavlja uvijek iz početka, već godinama nadrasta kulturnu scenu grada, sredine koja još u njemu u pravome smislu ne vidi znak svoje prepoznatljivosti, iako je zato bilo višekratnih prilika/Sada kada smo se sjetili «Planina» u nedostatku bilo kakve druge spomena vrijedne ponude u proslavi Zoranićeve obljetnice, bila bi prilika Kazalištu lutaka Zadar dati ono mjesto koje mu i pripada na planu nacionalne kulture
Uprizorenje «Planina» Petra Zoranića, ansambl Kazališta lutaka Zadar poslije Smiljana, Osijeka i Bibinja, izveo je 3. rujna i u Zadru, na Trgu pet bunara i Perivoju kraljice Jelene Madijevke. Doista, od premijere izvedene 1997. godine na zapadnom dijelu zadarskoga Foruma, preko vrta i livade uz rodnu kuću Nikole Tesle, i franjevačkoga samostana na osječkoj Tvrđi, do zadarskoga Perivoja, «Planine» u interpretaciji zadarskih lutkara misionarskih nakana, i nisu mogle zamisliti bolji rezime svoga desetogodišnjeg puta od ponuđenog prostora, kao ni bolju mogućnost ponovnog otvaranja ovoga doista pionirskog kazališnog pothvata. Obnavljajući predstavu u čast 500. godišnjice rođenja Petra Zoranića, zadarski je ansambl još jednom pokazao kako je spreman uvijek iznova, pa čak i iz iste predstave u predstavu, ploviti u sve veću avanturu, pokazujući duh onoga civilizacijskog prosvjetljenja i kulture satkanoga još u glasovitoj Zoranićevoj rečenici «I mi bismo od ovud pobigli, dali nas slatkost bašćine uzdrži.»
Poetična predstava
Postaja «Planina» na mjestu susreta pjesnika s vilama Hrvaticom, Latinkom, Grkinjom i Kaldejkom, s velmožama i pastirima, s Dinarom i Krkom, na smiljanskim livadama s pozadinom gustih i mračnih ličkih šuma, dovitljivo korištenje scenografije, scene i svjetla, uz vrlo živahnu kostimografiju, pokazala je svu poetičnost ove predstave, svježinu nastupa svakoga od glumaca, kao i profesionalnu sigurnost cijeloga ansambla. Vile Hrvatica (Gabrijela Meštrović-Maštruko),  Latinka (Tamara Šoletić) i Grkinja (Anđela Čurković-Petković), moglo bi se reći, doista su prave vile. Sve tri inteligentno, a uz to lepršavo, spojile su zahtjevnu kazališnu radnju u takvo glumišno obličje da su i same povjerovale u njegovu djelotvornost i izvornost. Estradni pučki teatar ovdje je sveden na samu ljepotu predstave, na njezinu blještavost i višeslojnost koja vrlo lagano nalazi svoj put do publike, koja u vilama nije mogla vidjeti tipizaciju likova i pojednostavljenje sadržaja, već onaj žuđeni, a već zaboravljeni arhaični bajkoviti učinak, koji svojom neposrednošću potpuno zaokuplja naše misli i osjećaje.
U osječkoj Tvrđi, među samostanskim zidinama, «Planine» su uz vrhunsku izvedbu cjelokupnog ansambla, ali i zbora «Condura Croatica» pod ravnanjem prof. Ive Nižića, kao stalnoga dijela ove predstave, pokazale u svoj snazi i raskoši i svoju spektakularnu scenografiju. Poziv Kazalištu lutaka Zadar s predstavom «Planine» na zatvaranje 8. osječkog kulturnog ljeta, kao i nagrada Festivala zadarskoj predstavi za najbolji umjetnički dojam, već sami po sebi svjedoče o iznimnosti ove doista velike predstave koja ide u red sličnih takvih predstava iz poznatoga ciklusa ovoga proslavljenog ansambla, kao što su «Judita» i «Muke svete Margarite». U cijelosti, Zoranić je u Osijeku predstavljen ne kao prvi hrvatski romanopisac i jedan od najvećih domoljuba među hrvatskim piscima, već i kao jedinstvena književna nacionalna vrijednost europske razine, autor koji je i kroz ovo uprizorenje pokazao kako naša literatura, posebice ona srednjovjekovna, renesansna i barokna, i danas obiluje vrlo aktualnim djelima pogodnim za dramska uprizorenja. Zadarski je ansambl u Osijeku «Planine» odigrao u jednoj čudesnoj, vrlo slobodnoj, umjetnički potpuno opravdanoj kombinaciji commedie del arte s histrionskim pristupom sceni, istodobno u predstavu unoseći sakralne, pučke i groteskne elemente. Na taj se način pokazala ne samo inventivnost ansambla, već i redateljice Milene Dundov, koja je kao asistent režije prve postave Marina Carića, obnovila ovu predstavu, ostavljajući potpuno otvorene mogućnosti njezine preobrazbe, uvjetno o prostoru izvođenja. Susret Zorana, kojega s maestralnom lakoćom igra Zlatko Košta, sa Sladmilom (Juraj Aras), Sidmojem (Petar Šimunić) i Slavgorom (Dragan Veselić), koji s duhovitošću i lakoćom nose svoje uloge, među osječkim brezama do te je mjere aktualizirao susret pjesnika s pastirima da se on doista činio prostorno stvarnim i društverno aktualnim, toliko da je u hipu u svijesti premostio sve ambijentalne razlike između Velebita i slavonske ravnice, kao i vremensku razliku od gotovo pola tisućljeća. Otuda mi se čini da je ovaj tekst star 500 godina pravo osvježenje u našem suvremenom dramskom stvaralaštvu, a što je autor ovih redaka tvrdio i desetljeće prije njegova lutkarskoga uprizorenja, kad je s grupom autora inicirao njegovo spektakularno dramsko izvođenje na otvorenom, baš u prostoru gdje se sada u Zadru i odigrala obnovljena predstava.
Zadarsko uprizorenje
Bibinjsko izdanje «Planina» odvijalo se na vrlo osebujan i pomalo neočekivan način. Predstava se jednostavno prometnula u pravi pučki teatar i događaj. Prostor odvijanja uprizorenih «Planina» okružen starim seoskim trgom i crkvom u blizini mora, kao i obalna šetnica iskorištena za dramsku radnju, ponudili su podlogu za jedan potpuno novi i lepršavi kazališni događaj, za vedru ljetnu predstavu u kojoj, na svoj način, sudjeluje i publika. Bez spremnosti i entuzijazma glumaca Kazališta lutaka Zadar, poznatih po svojim pravim kazališnim pionirskim pothvatima, od cijeloga bi projekta malo ostalo. Jer, kad upravo pomislite kako se raspada vezivno tkivo ove predstave i inače sastavljene od epizoda Zoranićeva puta u Planine, cijela predstava krene neočekivanim tijekom u još furioznijem izdanju. Revitalizacija ovakvoga teatra u kojemu glumci, scenografija, scenska glazba i pokret, rasvjeta, ali i sama vrlo zahtjevna tehnička realizacija djeluju tako sinkronizirano, autentično i nesebično uigrani, uvijek i u artističkom i u scenskom i tehničkom smislu briljantni, otkrivaju nam uzbudljive i nesvakidašnje, vrlo specifične mogućnosti lutkarske scene. Marin Carić ranije, a sada Milena Dundov, Zoranićev su tekst tako saželi i interpretirali da on više nije, dapače najmanje, samo onodobna egzistencijalna sudbina glavnoga junaka i njegovih suvremnenika, već naša nacionalna sudbina kroz različite društvene i povijesne epohe. Jednostavno, u zadarskim «Planinama» osjećate svaki put iznova inkarnaciju narodnoga duha i svijesti, obnovu narodne mudrosti, ali i njegovih životno-ljudskih stradanja do dana današnjih.
Zadarsko uprizorenje Zoranića na Trgu pet bunara i Perivoju kraljice Jelene, pred sudionicima Međunarodnog festivala kazališta lutaka PIF, koji je samo zbog «Planina», na jednu večer iz Zagreba preseljen u Zadar, što je jedinstven slučaj u povijesti ovoga Festivala, Zoranićevu priča o putu u deželu, u planine, zbog navodne nesretne ljubavi, ispod čega se krije alegorijska metafora opjevavanja hrvatske domovine, još je jednom u svim djelovima svojih storija, ispričano tako da se doba mita i prošlosti povezalo s našim vremenom. Predstava je prepuna raznovrsnih režijskih rješenja koja se razvijaju uvjetno od prilike i ambijenta, kao i dramskih i stilskih izraza svakoga od glumačkih aktera koja nadupunjuju prostor «šetnje» od scene do scene. Milost (Asja Rebac), Dinara i Stana (Sanja Zalović), Krka (Tamara Šoletić), u svom glumačkom dijelu ponekada su bravurozne, igrajući svoje uloge s istom lakoćom kao i ostali glumci u predstavi, što upravo govori o uigranom kolektivu. Učinkovit scenski konglomerat u izvedbi majstora Mojmira Mihatova, rasvjeta Ive Nižića koja jednostavno ne dopušta promašaje, scensko glazbena pratnja zbora «Condura Croatica» koja daje stilsku čvrstoću predstavi uvijek je uvodeći u nove uzlete, scenski pokreti u koreografiji Nives Šimatović Predovan i Sanje Petrovski, ovdje su također od prvorazredne uloge. Za posebno je ovdje spomenuti i doista prezahtijevnu tehničku realizaciju Darka Petkovića, Marka Ivanova, Dragana Sinovčića, Roberta Košte i Frane Papića, koja je svakog puta nanovno izvedena zadivljujuće precizno. Doista, u svakom detalju vidljivo je kako je ansambl Kazališta lutaka pred nama iznjedrio predstavu koja savršeno funkcionira u smislu današnjega kazališta, ne odstupajući pritom nimalo od pravog načina igre koji ničim ne robuje pomodnosti i ispraznosti radi mogućeg publiciteta. Doista primjer dostojan Zoranićeve polutisućljetne obljetnice, započet još prije punih jedanaest godina.
Bogomdana građa
Držim važnim reći ovom prigodom, kako iz generacije u generaciju značaj ansambla Kazališta lutaka Zadar, koji se feniksovski obnavlja uvijek iz početka, već godinama nadrasta kulturnu scenu grada, sredine koja još u njemu u pravome smislu ne vidi znak svoje prepoznatljivosti, iako je zato bilo višekratnih prilika. Ne ulazeći u ono što je bilo ranije, prva takva prilika u neovisnoj hrvatskoj državi pokazala se tijekom Domovinskoga rata, i odmah poslije Oluje, kad je ovaj ansambl na noge dizao europsku kazališnu i lutkarsku publiku. Sada kada smo se sjetili «Planina» u nedostatku bilo kakve druge spomena vrijedne ponude u proslavi Zoranićeve obljetnice, bila bi prilika Kazalištu lutaka Zadar dati ono mjesto koje mu i pripada na planu nacionalne kulture.
«Planine» kakve nam donosi predstava Kazališta lutaka Zadar, još jednom nas upućuju na istinu kako je ovo Zoranićevo djelo složena i bogomdana građa za svekoliku našu književnu, kulturnu i umjetničku prošlost, bilo da je riječ o narodnom stvaralaštvu, mitološkim pričama i davnim predajama, književnoj prozi i poeziji, dramskom djelu, pastoralnim i reportažnim zapisima, običajima i životu, etnografiji, filozofiji, jeziku, glazbi, likovnoj umjetnosti, graditeljstvu, hortikulturi, i mnogo čemu drugom. Sa svim slojevima kojima se odlikuje Zoranićev tekst, odlikuju se i njegove skraćene, izabrane verzije u Carićevoj, odnosno režiji Milene Dundov. Zato ova predstava, inače i financijski iznimno zahtjevna, neće moći biti potrošena, zaboravljena ili jednom odigrana, kao što to dosad nisu prestale biti ni «Planine» Petra Zoranića. Njihovo je vrijeme je stalno.