Kad bih se ponovno rodio, opet bih bio kovač

Kovačija je imala posla, “klepao” sam sjekire, motike i drugi alat, zavarivao polomljeni alat, oštrio plugove, noževe i bezbroj drugih stvari radio. Onda se gledalo na svaki komad alata, nije se kao danas moglo kupiti kad hoćeš i što hoćeš, govori Šime čiju je tijekom Domovinskog rata srušenu i opljačkanu kovačku radnju nakon povratka u Zagrad pomogao obnoviti Grad Benkovac, kako kaže, zahvaljujući gradonačelniku Branku Kutiji

Kovački zanat spada u grupu starih zanata, bez kojeg se život i rad mještana jednog naselja, pogotovo poljoprivrednika, teško mogao i zamisliti. Tužno je čuti da se ovako star zanat polako gubi i da mu prijeti izumiranje, pa je tim više lijepo vidjeti i znati da još uvijek postoje zaljubljenici u taj posao koji ne odustaju tako lako.
Nekad i sad
– Kada bih se opet rodio, opet bih bio kovač, tvrdi 68-godišnji Šime Čačić, kovač iz Zagrada smještenog u “nakovnju” Nadina i Raštevića, benkovačkog multinacionalnog naselja uz prugu Zadar – Benkovac.
Biti kovač u jednom selu u proteklih nekoliko desetljeća, bila je zaista velika čast. Bez kovača se i nije mogao zamisliti život seljaka. Kovač je bio ugledna ličnost, a kovačija mjesto gdje su se sastajali mještani i žitelji u okruženju, popravljali poljoprivredne alatke, potkivali konje i razmjenjivali sve informacije. Jednom riječju, prisjeća se Čačić, kovač i kovačija su bili u središtu pažnje i najživopisnije mjesto u selu, gdje si mogao saznati sve što te zanima.
– Popravljao sam sve čime su se mještani, žitelji iz okruženja i prolaznici služili. Brojni “karovi” iz Zagrada i šireg okruženja trebali su povremene servise, a konji redovito bijahu dovođeni na potkivanje. Kovačija je imala posla, “klepao” sam sjekire, motike i drugi alat, zavarivao polomljeni alat, oštrio plugove, noževe i bezbroj drugih stvari radio. Onda se gledalo na svaki komad alata, nije se kao danas moglo kupiti kad hoćeš i što hoćeš, govori Šime čiju je tijekom Domovinskog rata srušenu i opljačkanu kovačku radnju nakon povratka u Zagrad pomogao obnoviti Grad Benkovac, kako kaže, zahvaljujući gradonačelniku Branku Kutiji.
– Prašnjavi put, sada asfaltni, od Nadina do Raštevića prije Domovinskog rata uvijek je bio prometan. Uz pomoć svojih saveznika – vatre, čekića i nakovnja, bilo je to vrijeme kada se puno radilo, solidno zarađivalo i od ovog zanata se dobro živjelo. Sada je to već drugačije, priča Čačić, civilni zarobljenik u Domovinskom ratu.
Gotovo 30 godina je proveo u zadarskoj Mehanizaciji da bi 7-8 godina do početka Domovinskog rata bio trgovac u trgovini PK Zadar u Zagradu, smještenoj u vlastitoj, u ratu srušenoj kući. U braku sa suprugom Vesnom ima dva sina i kćer.
Duh stare kovačnice
Sa željom da sačuva duh stare kovačnice, Šime je zamijenio samo stari mijeh za raspaljivanje žara, ali je ono osnovno ostalo – čekić, nakovanj i kliješta. Tajne zanata započeo je otkrivati u zadarskoj Mehanizaciji koja je Šimi i financirala večernju školu u nekadašnjem ŠUP-u u Zadru u kojem je 1969. godine i završio zanat za kovača. Najveći dio života proveo je uz stari mijeh. Miris rastopljenog željeza, kako kaže, ostao je u krvi i zato ovaj posao ne može raditi bilo tko.
Ivan Jurjević iz Raštevića problem s plugom došao je riješiti kod kovača Šime.
Nekoliko drugih kovačija u okruženju odavno je zatvoreno. Još koju godinu pa će najvjerojatnije i ova koju je utemeljio Šime.
– Biti kovač znači baviti se i raditi iznimno težak, zahtjevan, i što je još važnije, opasan posao. Kovački zanat danas nažalost sve više izumire. Uzrok tome je uglavnom nova tehnologija koja proizvodi brže i u većim količinama. Tako strojevi sve više zamjenjuju ljude. Osim toga, današnja mladež ovaj zanat, ali i druge stare zanate, smatra manje vrijednim i nezanimljivim, ističe Čačić koji se kovačkim poslom bavi s puno ljubavi, a s kovačkim zanatom će se baviti sve dok ga zdravlje bude služilo.
Sada sam u mirovini, reče naš sugovornik, a posla nema. Poneko dođe naoštriti sjekiru, lemeš od pluga ili da mu učinim neku sitnu uslugu, što uradim sa velikim zadovoljstvom jer ja ovaj zanat izuzetno volim. Naime, zvuk čekića i nakovnja je za mene nešto najljepše.
– Potpaliti vatru, staviti i užariti neko željezo i napraviti nešto korisno, moj je život, zaključuje Šime Čačić.