Kad može Mahatma Gandhi, zašto ne bi i naš Mirko

Nakon luđačkog tjedna, provedenog  na relaciji pos’o – kuća – obiteljska,  neizbježna okupljanja, pod hitno mi  treba godišnji odmor. Ili bolovanje  čak, jer apaurini ne pomažu. A da  potraje ovako i sljedeći tjedan – zrela  sam za ludaru.
Prvo sam išla u potragu za patikama  i školskom torbom svom kumčetu.  Eva kreće u prvi osnovne, red je da se  kuma iskaže i kupi joj školsku torbu.  A kad već kupuje torbu, po difoltu  treba biti i pernica u kompletu.  Obećala sam joj i patike, a to zadovoljstvo da me se proglasi iber kul  kumom, najboljom na svijetu, koštalo  me oko tisuću kuna. Što je ništa u  odnosu na izgubljeno vrijeme potrošeno u traženju gore navedenog.  Ali ne žalim, mala je totalno fora, a  toga će se sjećati cijeloga života. S  nostalgijom sam se sjetila svoga prvog  polaska u školu, svijetlo plavih startasica i one socijalističke torbe na  koju sam istog dana flomasterom  morala napisati ime da je ne zamijenim za još deset takvih kakvih je  bilo u razredu…
Nakon što sam u svom, inače ne  tako prebukiranom, rasporedu prekrižila tu jako bitnu stavku, mjesecima ranije unesenu za kraj kolovoza ili početak rujna, sasvim neplanirano je umro nonin brat na  otoku i morala sam ići na sprovod. To  što umre netko tko ima bliže devedeset nego osamdeset i nije neka  tragedija, ali kada umre netko takav  tko nema ni žene ni poroda, a rodbina  se sa svih strana sjati, e onda to  ispadne familijarna katastrofa razmjera Katrin, Irene ili bilo koje druge  elementarne nepogode za koje mi nije  jasno zašto nose samo ženska imena.  Baj de vej, izredala su se sva imena  mojih prijateljica, još čekam samo  neku Meri da opizdi i da ode sve u  Honduras.
Uglavnom, taj moj barba je umro  bez nasljednika i još ga nisu ni pokopali, a rodbina je počela kalkulirati komu je ostao ogroman stan u  Zadru, komu kuća u bodulima, komu  imanje…
– Bodulska posla, komentirala bi  odmah baba Mare Vlajina, ali ovoga  puta je i ona ostala kuco, jer je i njena  unučad u pitanju.
Bodulska ili nebodulska posla, svatko je u trenutku nakon sprovoda, a da  se čovjek nije ni ohladio, počeo razmišljati o svojem dijelom nasljedstva i  kako ušićariti što bolji bokun kolača.  Jedni su već preuređivali stan, drugi  kuću, treći prodali zemlju i namirili  kredite…
A meni je taj nonin brat uvijek bio  sumnjiv. Nikad se nije ženio, nikad  nije imao žensku ni za po doma, kuća  mu je bila urednija od crkve… Po  stanu je hodao u papučama, s krpama  koje je šuljao po podu da se parket ne  ožulja, rodbina mu je išla na živce, a  najveća prijateljica bila mu je Djevica  Marija. I šjor Duje, nešto mlađi od  njega koji je dolazio povremeno kod  njega i ostajao danima.
– Barba Mirko je sumnjiv lik, sigurno gej, rekla sam jednom noni pa  me se skoro javno odrekla preko  Zadarskog lista. Nije govorila sa  mnom skoro godinu dana. Ne kužim  zašto, a sve indicije su bile tu: cvijeće  u vazi, roza plahte s toledo vezom,  nekako retro-metro stil barba Mirka… I prijatelj koji povremeno navraća…
Naravno da su brže bolje našli  oporuku koju su namjeravali osporiti. U njoj barba Mirko cinično  zahvaljuje svoj rodbini na brizi i tome  što su se na njegovu sprovodu, za  razliku od života, kod njega okupili u  tako velikom broju, nabraja im sve  veće i manje propuste koje su napravili, zahvaljuje na prolivenim suzama za sobom i navodi kako imanje  ostavlja Bosancu Muji koji je nadničario za njega, kuću, stan i  knjižicu sa 300 tisuća američkih dolara svom partneru Duji, a rodbini,  da ne kažu da im je ostavio ništa,  ku..c od ovce u formalinu koji je u  škabelinu kraj postelje i svakoj sestri  i bratu po jedan njegov u naravnoj  veličini izliven u bronci, što su u  drugom škabelinu.
Sve bližnje i daljnje da je kolap  skoro strefio, nego jednu od sestara i  jest, pa smo imali posla i s hitnom i s  bolnicom…
– Smrad jedan stari, samo je razočarano komentirala moja nona.
A meni nekako bilo drago. Kad  može Mahatma Gandhi, zašto ne bi i  naš Mirko. Evala ti barba, i pokoj ti  vječni.
Mare ([email protected])