Zrilić: U našem se klubu odlično radi

Zadar je po broju stanovnika peti grad u Hrvatskoj i tradicionalno sportska sredina. U jednom tekstu bilo bi teško pobrojati sve dosege Zadrana na domaćim i najvećim svjetskim natjecanjima, no kada bismo krenuli svoje bi mjesto u podužem popisu našli i rukometaši. U Mocirama su u proteklih 20 godina ponikli reprezentativci Tonći i Josip Valčić i Ivan Ninčević, a RK Zadar u klupskim je analima ponosno podcrtao i pet sezona u prvoligaškom društvu, odnosno nastup u polufinalu Kupa EHF-a i finalu prvenstva Hrvatske.
No ta su vremena, kao i Mocire, prekrivena debelim slojem prašine. Nekada uspješan kolektiv danas životari u trećem razredu hrvatskog rukometa, u klupama koje je po prvoligaškoj jednadžbi – sastavljenoj od društveno-ekonomskog potencijala i spomenute tradicije – trebao nepovratno prerasti. Tko je krivac za takvo stanje i imali naznaka da će prizemljivanje RK Zadra stati upitali smo Perislava Zrilića, prvog čovjeka kluba.
Red i nered
Tko vodi RK Zadar? Sastaju li se uopće članovi Upravnog odbora i tko donosi odluke?
– Sastajemo se kako kada. Prije nekoliko godina primjerice, kada je Saračević (Zlatko op.a.) bio trener, nalazili smo se jednom tjedno kako bismo analizirali događaje iz prethodnog i pripremili se za sljedeće kolo. To više ne radimo, ali odluke se donose zajednički, donosi ih Upravni odbor. Ako se ne možemo naći “oči u oči”, konzultiramo se telefonom. Pod donošenjem odluka naravno da mislim na važnije odluke, a ne one tipa: “Koje ćemo trenirke kupiti?”
Kada je održana posljednja skupština kluba? Mi se sjećamo srpnja 2008. Nakon toga ništa. Ako je skupština bila zašto javnost nije obaviještena?
– Mislim da je bila pred… dvije tisuće i… Ne znam točno. Moram priznati da nam je propust što nismo obavijestili javnost, premda, ta je skupština samo jedna formalnost. Možemo je već sutra organizirati: sastat će se nas pet i popričati o onom što se događa. U manjim klubovima, iako nas ne držim malima, to je tako. Ali dobro.
Svojevremeno ste izjavili da ste 2003. kad ste došli u klub, citiram: “zatekli nered u klubu”, premda je tada Zadar imao odličnu momčad koja je samo godinu dana kasnije s domaćim igračima ušla u Prvu ligu. Zadar je tada imao i mlade reprezentativce, i svoje igrače u Zagrebu… Ako je to bio nered kako danas izgleda red u klubu?
– Ne sjećam se točno kako sam izjavio, ali je činjenica da situacija nije bila ružičasta. Račun je bio blokiran, dugovi veliki, neki članovi bivše uprave naprasno su otišli – što mi nikako nije bilo jasno. U tom smislu sam mogao govoriti o neredu. Moram istaknuti da se poslije toga situacija znatno popravila: da smo imali tri sponzora, što odavno nije bio slučaj. Doveli smo “Evu”, “Gortan” i naposljetku “Slad”. To je pokazatelj da Uprava u zadnje vrijeme radi. Izuzev Sonik Puntamike volio bih naći klub u Zadru koji je imao takvu suradnju sa sponzorima. Radili smo, premda se uvijek može bolje. Nismo savršeni, već se trudimo koliko možemo.
Pola milijuna kuna nedovoljno
Zašto prva momčad nema nikakav cilj viši od Druge lige? Zadar je u Hrvatskoj s pola milijuna kuna proračuna na diobi od 31. do 66. mjesta u redoslijedu klubova. S druge strane peti smo grad po veličini. Kako objasniti taj nesrazmjer?
– Uvijek ista priča. Nama su ove sezone već dva igrača otišla. Lovru Klasanovića i Matiju Merhara nismo mogli zadržati. Kada smo bili u boljoj financijskoj situaciji, sjećate se, mi smo dovodili pojačanja. Sjećate se i da nam je u sezoni 2009./10. samo devet sekundi nedostajalo da postanemo članovi Premijer lige.
Ali 530.000 kuna, možemo slobodno reći, je iznos koji zajedno nemaju zajedno tri ili četiri člana Druge lige – jug.
– Kada se oduzmu troškovi za dvoranu od te cifre ostane otprilike 200.000 kuna. Kada platite kotizaciju, naknade sucima i udijelite “sitniš” igračima, posebno starijima koji neće igrati ako im ne platiš, ostat će vam vrlo malo mogućnosti za manevarski prostor.
U Prvoj ligi je i Hrvatski dragovoljac iz Dugog Rata, klub koji nema ni svoju dvoranu. Imali li se Zadar onda pravo žaliti na uvjete?
– Treba znati da se tu radi o malim sredinama koje imaju samo jedan sport i za njega žive. Slična je situacija npr. u Crikvenici, dok kod nas imate košarku, nogomet, vaterpolo… I to je tako. Da ne govorim da nam svake godine odu dva -tri igrača. Mi ih ne možemo zaustaviti.
Zašto najbolji igrači, koji nisu završili ni srednju školu, odlaze iz Zadra?
– Po meni se u našem klubu odlično radi, to bih naglasio. Imamo kvalificirane trenere s visokom stručnom spremom i iskustvom igranja rukometa. Imamo i dvoranu i ostale uvjete, a ako oni ipak sebe ne vide u Zadru, ne žele tu stasati, to je njihov izbor. Rekao sam da ih ne možemo zaustaviti. Ali događalo se već da naši igrači napuste klub, pa se onda vrate nakon pola godine. Sjetimo se Kristijana Brkljače. Mi ih ne možemo zaustaviti jer jednostavno nemamo te tri ili pet tisuća kuna.
Kako to da igrači u Biogradu igraju besplatno, i to u Prvoj ligi. Biograd ima minimalno triput manji proračun od Zadra.
– Markić igra za Biograd besplatno, ali u Zadar neće doći ispod tri-četiri tisuće kuna mjesečno. Tu završava priča. To je njihov grad, njihovo mjesto. Ali, mi imamo i igrače iz omladinskog pogona koji sutra mogu nadopuniti prvu momčad. Ne daj Bože da Biogradu želim zlo; ako bude trebalo spremni smo im pomoći, međutim, želim naglasiti da imamo rezervnu opciju u slučaju da nam se poremete planovi s prvom momčadi. Radimo sve da omasovimo klub i da djecu sklonimo s ulice: od cigareta, alkohola i droge. To nam je dužnost, a manje je bitno hoće li ona ući u Prvu ligu.
Vrata otvorena, nitko ne ulazi
Zašto se Zadar olako odrekao niza igrača? S Pavićem, Torbarinom, Škulićem otišli su i brojni roditelji te prijatelji kluba.
– Ne. Sa Škulićem, koji je izabrao posao trenera i igrača Arbanasa i danas imam korektan odnos, a Pavić i Torbarina odlučili su se postati rukometni suci. Sa svima sam u dobrim odnosima i svima su vrata otvorena, posebno onima koji žele pomoći klubu.
Željko Žura, dugogodišnji tajnik i vrijedni rukometni djelatnik, dao je veliki doprinos klubu na prijelazu tisućljeća i poznat je u široj rukometnoj javnosti. Zašto danas nije u klubu?
– Kada sam došao na mjesto predsjednika upravo sam Željka Žuru molio da ostane u klubu, međutim on je odbio taj poziv. Ne znam zašto. Rekao je samo da se zasitio svega.
Što je klub učinio da Roko Paleka ostane? Činjenica je da je nakon njegova odlaska s trenerske dužnosti Zadar krenuo nizbrdo.
– Roko Paleka je krasan čovjek, ali da je na njegovom mjestu u sezoni 2009./10. bio netko iskusniji možda bismo ušli u Premijer ligu. Mislim na posljednjih devet sekundi u odlučujućoj utakmici s Arenom koje sam već spomenuo. Imao je otvorene ruke i mi mu se nismo miješali u vođenje momčadi i dovođenje igrača. Tu smo možda malo zakazali. Kasnije smo mu ponudili nastavak suradnje, ali on se zahvalio. Danas vodi rukometaše u Benkovcu, gdje stvara novu rukometnu sredinu što je pozitivno i od čega u konačnici koristi može imati cijeli županijski rukomet.
Reprezentacija Hrvatske ovo je ljeto dvaput bila u Zadru. Je li se netko iz kluba susreo sa stručnim stožerom ili s Ivanom Ninčevićem i Tončije Valčićem, bivšim igračima koji su bili s reprezentacijom.
– Službeno nije, ali bili su ljudi iz Županijskog rukometnog saveza među kojima je i član naše uprave Rade Šimičević.
Kardum: Primam naknadu, ali kao honorarac
Želeći steći bolji uvid na što se u Mocirama troši novac od Grada, Zrilića smo upitali ima li klub profesionalce.
– Plaću dobivaju trener prve momčadi Frane Kardum i tajnica Klara Magaš. Izuzmemo li sitne donacije nekoliko tvrtki, gotovo zanemarive, Grad je naš jedini izvor sredstava i bez njega ne bismo mogli opstati – odgovorio je Perislav Zrilić, da bi prvi strateg “plavih” pojasnio o kakvom se financijskom aranžmanu radi.
– Istina je da primam naknadu za trenerski posao, no ja nisam profesionalac u klubu niti sam potpisao nikakav ugovor tog tipa. Isplaćuju mi se honorari – izjavio je Kardum.
Bez prijateljskih utakmica s Arbanasima
Zašto se ne igraju prijateljske utakmice s Arbanasima? Postoji li službeni odnos na relaciji Arbanasi – Zadar i Zadar – Biograd.
– Bio sam ljut kada sam od trenera Arbanasa Škulića primio informaciju da naši ljudi u klubu ne žele igrati prijateljske utakmice. Smatram da nije važno ako su nekada postojali animoziteti, jer prijateljstvo treba graditi. Trebamo pomagati jedni drugima, a to sam kazao i na prvom sljedećem sastanku. Apsolutno sam za suradnju. S Biogradom redovito igramo.
Zašto se onda suradnja s Arbanasima nije dogodila?
– Naši treneri imaju autonomiju po pitanju odabira prijateljskih utakmica i donošenja odluka vezanih uz sastave, dok se mi iz Uprave brinemo od drugim stvarima, najviše financijama. Ja im mogu reći da odigraju jednu utakmicu i oni će je odigrati, ali sljedećih šest neće. Ne mogu ih ja prisiliti i ne želim im se uopće miješati. To je njihova stvar.