Za zadarski sud fizičko kažnjavanje odgoj, za Europski povrijeđena ljudska prava

Očekivali smo ovakav ishod na Europskom sudu za ljudska  prava. Kockice se pomalo slažu i sve dolazi na svoje mjesto. Majci i kćeri  ova presuda iznimno puno znači. To je potvrda da su njihova ljudska  prava ipak bila povrijeđena, iako su im sve instance: od Centra za socijalnu skrb, Državnog odvjetništva, preko Općinskog i Županijskog suda u  Zadru pa do Ustavnog suda RH, pune četiri i pol godine govorile da tome  nije tako, riječi su kojima je presudu koju je u korist dviju Zadranki, majke D.D.M. i njezine danas 14-godišnje kćeri, donio Europski sud za ljudska prava, prokomentirala zagrebačka odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić.

Ona je zajedno sa zadarskim odvjetnikom Božom Vrkićem zastupala majku i dijete pred sudovima u postupku u kojem je trebalo odlučiti kome će pripasti skrbništvo nad djevojčicom nakon što su se roditelji razveli. Za njih dvije, to se pretvorilo u noćnu moru jer su se sudovi, usprkos  brojnim argumentima, pa i zdravoj logici, priklonili ocu. Stoga su zatražile pomoć Europskog suda koji je nakon tri godine presudio u njihovu korist, a protiv Hrvatske. Našli su kako Hrvatska nije istražila optužbe  za zlostavljanje djeteta koje su iznijele majka i kći, da im je zbog iznimno  dugog trajanja postupka za skrbništvo povrijeđeno pravo na privatni i  obiteljski život te da dijete uopće nije bilo uključeno u donošenje odluke  s kojim će roditeljem živjeti. Zbog svega toga Sud je Hrvatskoj naložio da  majci i kćeri isplati ukupno 25.600 eura neimovinske štete.

Prije mjesec i pol, a ponajviše zahvaljujući upornosti i ustrajnosti majke, Općinski je sud u Zadru donio rješenje i konačno djevojčici dopustio  da živi s njom, dok je postupak protiv oca I.M., zbog nanošenja teških  ozljeda djetetu, još uvijek u tijeku.

Odgojne mjere

Europski sud za ljudska prava u ovom je slučaju potvrdio stare poslovice da je pravda spora ali dostižna, da je slatka, ali i onu da je put do  sreće posut trnjem. Ove dvije Zadranke dobro znaju značenje tih riječi.  Majka je oca napustila zbog svakodnevnog maltretiranja, omalovažavanja, pa i batina, a kako je dijete ostalo živjeti s njim, model nasilničkog  ponašanja preslikao je na nju. Djevojčica je godinama trpila, patila i vapila za pomoći, a svi koji su to trebali čuti zakazali su i pogriješili. Na razumijevanje nije naišla ni njezina pritužba da ju je otac davio, a još manje kad se požalila da joj je razmazivao hranu po licu, optuživao ju za  krađu jer je poželjela majci odnijeti uokvirene uvojke svoje kose iz njegove kuće, vrijeđao ju, prijetio joj i slično. Zadarski suci i tužitelji ocijenili  su to kao nešto grublji roditeljski odgoj. Konkretno, sada umirovljeni sudac Županijskog suda u Zadru Antun Klišmanić donio je presudu koja je  prelila čašu.

Djevojčica je, naime, zadobila ozljedu oka i za to optužila  oca ispričavši kako ju je on u žaru svađe udarao, davio, vrijeđao te joj prijetio  da će ispasti lažljivica ukoliko ikome kaže što se dogodilo. Liječnici su  potom utvrdili da ima lakše tjelesne ozljede, a provedeno je i vještačenje  iz kojeg nije bilo potpuno jasno kako je te ozljede djevojčica zadobila.  Vještak je ostavio otvorenu mogućnost da je dijete u pravu, ali da je moguća i opcija koju je u obrani iznio otac. On se pravdao kako su ozljede  nastale od udarca loptom u igri, dok je majka tvrdila kako je krivac on.  Tadašnji istražni sudac Županijskog suda u Zadru, Antun Klišmanić, zaključio je da nije riječ o nasilničkom ponašanju već odgojnim mjerama.  U svom je pisanom obrazloženju među ostalim utvrdio:

Psihijatar potvrdio zlostavljanje

- Sveukupno ponašanje osumnjičenika valja staviti u kontekst ponašanja koje ne prelazi granice fizičkog kažnjavanja maloljetne osobe od  strane onoga tko vodi brigu o njenom odgoju. Određene zabrane, upozorenja, pa i opisani povremeni fizički kontakti u pedagoškom su smislu  tolerantni, nisu nerazumni, neodgovarajući niti pretjerani, i što je daleko  najvažnije - nisu usmjereni na zlostavljanje, već na odgoj i ukazivanje  potrebnog ponašanja u određenom pravcu. Tužbu za zlostavljanje djeteta potom su odbili na zadarskom Općinskom državnom odvjetništvu iako je zagrebački dječji psihijatar nedugo nakon incidenta dao svoje  mišljenje i jasno se odredio kako je riječ o zlostavljanju djeteta. Budući  da je postojala medicinska dokumentacija o ozljedi oka, zadarski je ODO  ipak kasnije podnio tužbu protiv oca i to zbog nanošenja lakših ozljeda.  Sudski postupak je pokrenut, a psiholog Centra za socijalnu skrb istovremeno ocjenjuje da dijete može nastaviti živjeti s ocem »jer nije životno  ugrožena«. Tome u prilog isticali su činjenicu da se "radi o djevojčici koja  uredno funkcionira u svakom pogledu i u školi nema nikakvih problema  već je odlikaš".

Ti detalji, a posebno činjenica da nakon 4,5 godine dijete ni jednom  nije saslušano u postupku za određivanje s kim će živjeti te mu nije dana šansa da kaže svoje mišljenje pred sudom, posebno su dirnuli Europski  sud.