Naslov u Jazinama nikad neću zaboraviti, a Jusupu ću uvijek biti zahvalan

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Združeni rekorder po broju trofeja sa Zadrom prošli ponedjeljak dobio zasluženo priznanje po završetku karijere
Autor: 
Goodyear liga je prvi veliki trofej koji je Zadar osvojio od osamostaljenja, no meni je osobno draži naslov prvaka iz 2005. godine. Emocije su bile ogromne. Zadnja utakmica se igrala 19. lipnja, u dvorani je bilo jako vruće, sezona je bila duga i naporna, ali na kraju se sve isplatilo. To slavlje i atmosferu koja je nakon utakmice vladala u gradu ću zauvijek pamtiti. Takve stvari se, kažu, dogode jednom u životu – kazao je Vladović
Vedran SITNICA
Priznanje za sve učinjeno na abaligaškim parketima

Kada je 14. svibnja koševima s linije slobodnih bacanja 13 sekundi prije kraja utakmice doveo Sonik Puntamiku na korak od novog iznenađenja i na samo pola koša zaostatka za Goricom u četvrtfinalu doigravanja hrvatskog prvenstva rijetki su bili svjesni da svjedoče posljednjim poenima u karijeri jednog od najtrofejnijih igrača Zadra u povijesti. Ni sam Jakov Vladović to tada nije znao. Kazao je, uzet će vremena i vidjeti hoće li nastaviti s aktivnim bavljenjem košarkom ili će, pak, nakon 20 godina u seniorskom sportu »objesiti tenisice o klin« i posvetiti se novoj ulozi. Odluka je pala u lipnju nakon razgovora s predsjednikom Puntamike Mirkom Jošićem kada je dogovoren nastavak suradnje u novoj ulozi, a završnom bisu svjedočili smo prošli ponedjeljak kada su KK Zadar i ABA liga odali združeno priznanje jednom od najboljih košarkaša koji je u posljednjih dvadesetak godina kročio regionalnim parketima. Matematika je, znaju to svi, egzaktna znanost, a ona kazuje da je Jakov Vladović treći najbolji kradljivac lopti u povijesti ABA lige (344 ukradene lopte), te četvrti asistent (825 asistencija) i osmi najbolji strijelac (2448 poena) svih vremena. Dodamo li tome i ukupnu brojku od 11 trofeja u seniorskoj konkurenciji, jasno je da je bila riječ o jednoj velikoj karijeri.
– Uvijek se rado sjetim lijepih trenutaka, osvajanja trofeja, druženja i poznanstava koja sam stekao. Košarka, i sport općenito, pružaju priliku za brojnim putovanjima i omogućuju da vidiš dosta toga. Upoznao sam puno ljudi i neke nove kulture, stekao brojna prijateljstva i to su bila zadovoljstva koja neki drugi poslovi ne pružaju – istaknuo je odmah u uvodu glavni protagonist današnje priče Jakov Vladović.

Biograd i Danijel Jusup

Kretao je u godinama kada je košarka uistinu živjela. Barem u Zadru. Bilo su to prve godine nakon rata, godine u kojima se grad mijenjao i budio, a paralelno s njim budila se i košarka. Slike punih Jazina i »vječnih borbi« s osjetno skupljom i u mnogočemu privilegiranom Cibonom stvarale su kod mladih generacije emocije koje ne blijede ni s prvim borama i mamile ih u sparne dvorane u nadi da će upravo oni biti ti koji će jednoga dana, negdje u budućnosti, pred istim tim navijačima proslaviti naslov prvaka države. Prvaka Hrvatske. Rijetki su u tome uspjeli, nabrojati ih se može na prste. Uspjeli u tome da pred tisućama, ma što pred tisućama, s tisućama navijača proslave trofej koji nebrojenim stanovnicima grada toliko znači. Priča kaže da umalo nije ni on. Dugo je bio tek jedan od brojnih mladića koji su nedvojbeno imali talenta, no nekako sve do tog Biograda 2001. godine bio je tek jedan od. Ne nužno i taj. A onda je u stolnom i krunidbenom gradu hrvatskih kraljeva izašao na veliku scenu. Završnica hrvatskog juniorskog prvenstva prije točno 20 godina jedan je od trenutaka koji su obilježili Vladovićevu ranu karijeru. Suspenzija prvog razigravača Vedrana Morovića otvorila je prostor na parketu koji je Jakov na najbolji mogući način iskoristio i pomogao Zadru osvojiti naslov. Do prije nekoliko mjeseci, posljednji u juniorskom uzrastu.
– Do trofeja smo došli u izuzetno konkurenciji te sam izabran u najbolju petorku prvenstva. Split, kojega smo pobijedili u finalu, je bio predvođen s Rokom-Lenijem Ukićem, Damirom Rančićem i Mateom Kedžom i možemo reći da je to bilo prvi puta da sam izašao »na veliku pozornicu« i pokazao da nešto vrijedim – potvrdio je 38-godišnji Zadranin.
Tu je sve krenulo. No, bio je to tek početak priče. Prijelaz u surovi profesionalizam seniorske konkurencije nije bio »podmazan maslacem« pa iz rijetkih prilika koje je dobivao u prvoj sezoni među »velikim momcima« valja istaknuti tek sedam poena, uz dva skoka i dvije asistencije protiv tada moćne Krke iz Novog Mesta. U Euroligi.
– Prva seniorska godina i nije bila baš najbolja. Došao sam iz juniora u prvu momčad, a prelazak u seniorsku konkurenciju je ipak veliki korak pa te sezone nisam imao puno prilika za igru. Nije mi bilo lako, no nisam odustajao, naporno sam radio i trenirao te sam već sljedeće godine dolaskom trenera Danijela Jusupa počeo dobivati minutažu. Sezonu nakon, poslije osvajanja Goodyear lige sam dobio pravu priliku i tu sam krenuo igrati pravu seniorsku košarku – prisjetio se Vladović koji nije propustio priliku da se zahvali čovjeku koji je odigrao bitnu ulogu u karijerama brojnih mladih zadarskih košarkaša.
– Jusup je prvi koji je stao iza mene u seniorskoj košarci i dao mi priliku da pokažem što mogu. Vjerovao mi je i na tome mu hvala. Čovjek je stao iza mene i kazao mi da mogu igrati te mi je zaista puno pomogao.
Jakov mu je na parketu vratio dobrim igrama.
– To tako ide, nešto se mora i vratiti. Najbitnije je imati nekoga tko će stati iza tebe i istrpjeti greške kojih je svakako bilo.

Naslov sa Zadrom

Uskoro su počeli dolaziti i trofeji. Tada puno češći nego donedavno. Prvo Krešin kup, pa Goodyear liga, a onda »dva u jedan« i prva dvostruka domaća kruna. Do kraja karijere ih se skupilo 11, deset klupskih i jedan reprezentativni. Svi u seniorskoj konkurenciji. Pitanje je nezahvalno, no koji je nadraži?
– Goodyear liga je prvi veliki trofej koji je Zadar osvojio od osamostaljenja, no meni je osobno draži naslov prvaka iz 2005. godine. Tu sam imao veliku ulogu i igrao sam cijelo vrijeme, dok sam u Ljubljani tek dolazio na vrata prve momčadi. Tamo su igru nosili Marko Popović i Marko Šamanić, dok sam ja tek ulazio po potrebi. Puno mi je draži naslov prvaka Hrvatske – bez previše razmišljanja je kazao čovjek koji je sa Zadrom osvojio šest trofeja. Jednako kao Pino Gjergja…
Vratimo se na taj mitski naslov. Neka se netko ne uvrijedi, jer svaki trofej ima svoju čar, ali taj iz vrelog lipnja 2005. je ipak poseban. Čekalo se dugo, za Zadar predugo. Punih, ili kako će to kasnije na YouTubeu stajati, dugih 19 godina. U međuvremenu je bilo svega, i sportskog i nesportskog, ali tih 40 minuta kao da je donijelo katarzu. Sav znoj i trud, sve suze i smijeh došle su na naplatu.
– Emocije su bile ogromne. Zadnja utakmica se igrala 19. lipnja, u dvorani je bilo jako vruće, sezona je bila duga i naporna, ali na kraju se sve isplatilo. To slavlje i atmosferu koja je vladala u gradu ću zauvijek pamtiti. Takve stvari se, kažu, dogode jednom u životu. Bilo je nezaboravno.
Vladovića je put dvije godine kasnije odveo iz rodnog grada. Taman kada se počela slagati momčad za, pokazat će se neslavni, napad na Euroligu Jakov je krenuo putem brojnih prije njega. Prema Zagrebu. Ne prema Savskoj otkuda je još uvijek vladala Cibona, već prema Novom Zagrebu i Trnskom. Postao je »Mrav«. Uslijedili su Lokomotiv iz Rostova, Široki, Krka, Union Olimpija itd. I svugdje je nešto dao i ostavio utisak. No, gdje je, prema vlastitom mišljenju, igrao najbolju košarku?
– To je teško pitanje. Svugdje gdje sam bio davao sam sve od sebe i u svakom klubu sam imao dobrih trenutaka. Možda bih spomenuo razdoblje provedeno u Širokom gdje sam igrao baš zrelu košarku. Imali smo dobar rezultat u momčadi koja je bila spoj mladosti i iskustva, a u kojoj sam ja s 27 godina bio najstariji igrač. Odigrao sam zaista dobru sezonu. Uz to, spomenuo bih i prvu sezonu u Zagrebu kada samo zaista dobro igrali te smo uspjeli osvojiti prvi trofej u povijesti kluba. Statistički sam odigrao jako dobro i bio treći strijelac i asistent lige.
Negdje u međuvremenu se otisnuo i prema inozemstvu. Rostov je po pitanju klime, za naše prilike specifičan grad. Zime su jako hladne, ljeta znaju biti vrela. Po pitanju košarke, pak, negdje u sredini. Zlobnici bi rekli ništa posebno.
– Možda je moglo i bolje, no bila mi je to prva sezona izvan Hrvatske. Igrao sam u jakoj ligi i protiv kvalitetnih momčadi i kada podvučem crtu i nije bilo loše – otkrio je trofejni košarkaš.
No, gdje mu je bilo najbolje? Vladović je u karijeri nastupao za 12 klubova u pet različitih država i stekao bogato iskustvo života »u pečalbi«.
– U Širokom sam bio dobro prihvaćen i tamo mi je zaista bilo lijepo, kao i u Ljubljani. Olimpija je veliki klub, Ljubljana je dobar grad za život i ako bih spajao sportski aspekt s onim izvan terena Ljubljanu trebam spomenuti – priznao je pomoćni trener Sonik Puntamike.

Reprezentativne godine

Dobre izvedbe na parketu nisu prolazile nezamijećeno ni kod hrvatskih izbornika. Osvojio je zlato na Mediteranskim igrama u Pescari 2009. godine, no za veću ulogu u seniorskoj reprezentaciji »nisu se posložile karte«. Hrvatska je tada imala tercet kvalitetnih razigravača visoke europske klase – Marka Popovića, Zorana Planinića i Roka Lenija Ukića, a ne smije se zanemariti ni prečesto osporavanog Davora Kusa. Bilo je to neko drugo vrijeme, pa je Vladović znao ostajati »za dlaku prekratak«. Pozivi na pripreme su bili više-manje redoviti, no među 12 nije mogao.
– To je bilo tako. Igrali su momci koji su u tom trenutku pružali kvalitetnije partije od mene, dok je meni bilo zadovoljstvo biti na pripremama te igrati i trenirati s njima. Trudio sam se i radio, no to je sport. Bilo mi je drago što sam bio dijelom reprezentacije. I samo to je lijepo iskustvo – bez gorčine kaže »Profesor Jakov«.
Posljednji bis upriličen je prošli ponedjeljak na utakmici Zadra i Partizana u prvom kolu nove abaligaške sezone. Dok je Zdenko Perić nabrajao sve trofeje i individualne učinke Jakova Vladovića dvoranom se orio pljesak malobrojnih okupljenih. Ah, ta prokleta korona… Šteta, jer Jakov je zaslužio više.
– Bilo je emotivno. U tim sam trenucima osjetio da sam nešto napravio i da ljudi to cijene. Bilo je lijepo i zahvalio bih se i svome klubu i ABA ligi na priznanju. Jedino je šteta što Zadar nije pobijedio, imao je šansu… – za kraj je istaknuo Vladović.
Vjerujte, za zadnju rečenicu ga nitko nije povlačio za jezik. Došla je spontano, iz srca. Kao i njegova košarka.

Velike su razlike između igranja košarke i trenerskog posla

Nakon završetka igračke karijere, Vladović je odmah uskočio »u sako«. Ili trenirku, kako kada. Prihvatio je posao voditelja Škole košarke KK Sonik Puntamika, a ujedno je i pomoćnik glavnom treneru Stipi Kulišu na klupi seniorske momčadi. Ostao je u sportu koji je obilježio njegov život.
– Htio sam probati. Košarkom se bavim čitav život i želio sam vidjeti kako će mi ići. S predsjednikom Jošićem sam se nakon završetka sezone dogovarao o daljnjoj suradnji i to smo stavili u ovaj format i mogu reći da sam zadovoljan. Velike su razlike između igranja košarke i trenerskog posla, no polako se privikavam. Uz pomoć Stipe Kuliša i Roka Jurline adaptacija na drugi dio karijere lakše prolazi. Mislim da na mlade igrače mogu prenijeti nešto znanja i iskustva koje sam skupio tijekom igračkih dana. Za sada idem korak po korak – kazao je Vladović.

Matulovićev dres kao poveznica s 1986.

Od prvog naslova prvaka Hrvatske u vrelim i sparnim Jazinama prošlo je već 16 godina. No, uspomene i sjećanja na utakmicu i veliku feštu ne blijede. Nakon isteka vremena, dok su drugi skakali, grlili se i pjevali, Vladović je oblačio dres Ante Matulovića iz 1986. godine, a s »osmicom« na leđima je i dočekao toliko iščekivano zlato oko vrata.
– Fizioterapeut Babić mi je rekao da ima Matulovićev dres i predložio mi da ga obučem nakon pobjede u zadnjoj utakmici kako bismo povukli paralelu s naslovom iz 1986. Ipak je to bio prvi naslov prvaka nakon 19 godina čekanja. Na kraju je ispalo simpatično – prisjetio se Vladović.

Reprezentativna medalja

Iz karijere u dresu reprezentacije valja istaknuti medalju s Mediteranskih igara u Pescari 2009. godine gdje je Hrvatska sa šest pobjeda došla do zlata.
– Bila je to lijepa priča. Uoči početka turnira se znalo da će se medalje dijeliti između nas, Italije, Turske i Grčke. Imali smo zaista kvalitetnu momčad i na koncu smo osvojili zlato. Jedna od stvari koje ću pamtiti – kazao je Vladović.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)