Ivica Vidulić: “Moram trenirati svaki dan kako bih osvojio koju medalju i u Finskoj”

On je svestran, sportaš, showman, glazbenik. Brončani na  Svjetskom prevenstvu u atletici u Portugalu, održanom na atlanskom  otoku Madeiri. Ovogodišnji je laureat Sv. Kršavana. Na Svečanoj sjednici Dana Zadra u Hrvatskom narodnom kazlištu bit će mu uručena vrijedna nagrada Grb Grada Zadra. Riječje o Žmancu, Ivici Viduliću s kojim razgovaramo o svemu i svačemu, o pozitivi i negativi.
Pomalo je Ivica i sjetan bez obzira na osvojeno treće mjesto, na brončanu medalju  koja mu visi ponosno oko vrata a kako kaže Ivica, medalju je prgrlilo  moje srce. Zar je i to moguće, osvojiti brončanu medalju na Svjetskom  prevenstvu u atletici u kategoriji osoba s Down-sindromom a da nikoga  nije briga. Tog svestranusa i njegovog oca Juru koji je bio u pratnji sina  Ivice, nakon povratka iz daleke Madeire nitko od njegovih susjeda,  mještana nije dočekao na zaglavskom prištaništu Triluke. I ne samo u  Trilukama već i u Ivičinom rodnom mjestu Žmanu.

Bez dočeka
Kako je to moguće?, pita se Ivica pomalo tužno, vidjevši na dalekovidnici svečani doček njegovog kolege i prijatelja Filipa Kulonje u Dobropoljani na otoku Pašmanu. Pa da se prisjetimo: U organizaciji Udruge  DUM su svečano obilježili doček svome šampionu Filipu koji je na  Svjetskom atleskom prevenstvu s Down Sindromom osvojio šesto  mjesto u utrci na sto metara. Po olimpijca Filipa Dobropoljanci otišli su  brodom u Sveti Petar. Doček na otoku Pašmanu je bio velečanstven.  Puna riva otočana a vrhunac svaga je veliki vatromet i veliko hvala Filipu koji je proslavio svoje mjesto Dobropoljanu i otok Pašman u dalekoj Madeiri.
Sramota koja para uši, tvrde mnogi otočani kao i prosvjetni radnici, spomenivši se neorganiziranosti dočeka u Ivičinom rodnom  mjestu Žmanu kao i u zaglavskim Trilukama. Ipak taj  se osjećaj donekle  može ublažiti. Prijedlog upućujem  zapovjednicima brodova koji prometuju iz Zadra na Dugi otok.  Prvi puta kada se bude naš brončani  olimpijac Ivica Vidulić vraćao iz Zadra za Dugi otok neka zasvire i putem  mikrofona čestitaju Ivici na bronci. Bar to njima nije teško, jer oni  Ivicu poznaju u dušu. On je njihov dragi prijatelj, partner. Običaj je Ivice u društvu s zapovjednicima u kapetanskoj kabini ploviti do Zadra ili  Dugog otoka. Također, svi putnici i stariji Dugootočani sjetno bi se s  trubnim pozdravom prisjetili svojih mještana koji bi na taj način napuštali stari zavičaj i otisnuli se u tuđinu. Naravno, to je bilo u eri dobivanja pasoša, a prije toga je neka druga priča. Bježalo se noći s brodićima na vesla.
I dok s Ivicom razgovaramo na škveru u Žmanu oru se pisme. Obitelj  Vidulić, mama Dana, otac Jure, sestra Ana i brat David pripremili su  bogati domjenak. Ivica je u kombinaciji športa i pivanja, fotografiranja i  guštiranja.

Uvijek pun ideja
– Moj ćaća Jure napravit će koplje bolje od onoga na Olimpijadi, ma i  kupit ćemo jedno iste dimenzije, oblika i težine s kakvim sam osvojo  broncu bacivši 20,76 metara. Moram trenirati svaki dan kako bih osvojio koju medalju u Finskoj.
Sluša to Jure i dodaje kako će njihovo  putovanje biti u Finsku jer se dogodine, u ljeti organizira iduće Europsko  prevenstvo u atletici. Tata Jure, građevinski poduzetnik nadodaje kako  će za svoju ljubav, Ivici napraviti zaletište za bacanje koplja i travnjak,  kako bi osim Zadra normalno mogao trenirati i u Žmanu, a zato je idelna njihova obiteljska kuća smještana na vrhu okruženja kanalom, maslinikom, te bogatom hortikulturom. 
No, kako je Ivica pun ideja, prosipa bisere, realne, one moguće ostvarive, jer ovaj žmanski svestranus čvrsto stoji na nogama. Pravi frajer s  pokrićem. Ukoliko osvoji neku medalju a u što ne sumnjamo, proslavit  će to na onaj šporsko – morski – glazbeni način.  Pa evo njegove ideje. S  daskom će se otisnuti u more, dosurfati do žmanskog porta, zaplivati  poput dupina, izašavši iz mora, bacit će koplje, baciti tricu na igralištu  Košarkaškog kluba Žman, zasvirati harmoniku i gitaru te zapivati sa  dragim osobama. Ma to meni neće biti problem, kaže Ivica. Ma kako će  mu i biti, kada Ivica pliva svaki dan, ne zaustavljaju ga nevere ni fortune, njegova plivačka oprema uvijek mu je pri ruci, u žmanskom portu. 
Žmanac Ivica prisjetio se i svoje rodice Jasminke. Moja mama je Dana,  nju volim najviše na svitu. Često spomenem onako iz nježnosti kako je  i rodica Jasminka moja druga mater.  Brinula se punih deset godina o  meni, pružila mi je neizmjernu ljubav u Gradu, jer moja mater je živila  u Žmanu, a meni je trebala svaki dan pažnja. Najviše njoj mogu zahvaliti što sam postao sportaš jer me je ona već u vrtiću vodila na treninge. 
Ivica također uživa o opisu boravka na Madeiri a na pitanje što mu je  bilo najdraže osim pobjede i proglašenja brončanog s medaljom oko  vrata, okićen šahovnicom, nadodat će kako je to let zrakoplovom i dirljiv odnos pilota, kopilota, stujardesa prema njima olimpijcima, jer su  se nakon slijetanja u Lisabonu slikali u pilotskoj kabini,

Zadarska županija na Madeiri
Boje Hrvatske i Zadarske županije na Svjetskom altetskom prevenstvu osoba s Down sindromom u dalekoj Madeiri branili su trojac veseljaka i altruista: Ivica Vidulić, Filip Kulonja i Kristofor Rašin, u pratnji  dviju trenerica Martine Šango i Martine Sladić.

Svestranus
Zašto za Ivicu kažemo da je SVESTRANUS?. Nova kovanica koja  određuje Ivičino razmižljanje, karakter, altruizam, upornost, dobrotu,  raznolikost, dosljednost u postizanju uspjeha. Ivica ljeti radi kao konobar u restoranu Luka na Dugom otoku. Ne gubi vrijeme, već sa svojom  spontanošću zabavlja domaće i strane goste, svoje mještane, publiku  pri nekom otočnom događanju. Odličan je plivač i surfer. Bavi se raznoraznim sportovima, harmonika i gitara su njegova opcesija. Vidjevši  kako vozači sa svojim limenim ljubimcima divljaju po dugootočnim  prometnicama navlači na glavu šapku policijskog prometnika i sa  dječjom palicom stop  na trajektnom pristanšću upozorava vozače da  voze sporije glede sigurnosti u prometu.