Naziv zbirke “Vošta do Tokija” prepisala s vrata jedne zgrade na Voštarnici

Krajem godine zadarska novinarka i urednica portala eZadar, Iva Pejković, objavila je zbirku "proezije" u nakladi udruge ZaPis. Naziv zbirke "Vošta do Tokija" prepisala je direktno s vrata jedne zgrade u gradskoj četvrti Voštarnica, poigravajući se simbolikom. Bio je to povod za razgovor o knjizi koja je specifična ne samo temom, nego i stilom kojim je autorica prekršila ustaljena književna pravila.

Kako to da si se nakon romana upustila u poeziju u prozi?
Nakon romana "Mačka u čizmama" koji je bio zaista jedna literarna vježba i trag mladog, neafirmiranog pisca, nekako se sve počelo kuhati i u angažmanima sa udrugom ZaPis. Počela sam pisati kratke priče, prilagođavajući se tako i nastupima u kojima je uvijek nekako zanimljivije iznijeti kraću formu, efektnu priču, nego dio iz veće cjeline. Često sam ''sanjala'' o velikom romanu, o zadarskoj Gričkoj vještici, ali za takav književni zalogaj prvo morate imati vremena, volje, a da ne govorim vještine i znanja, ne možete se upustiti u takvu avanturu bez pomne pripreme, pručavanja arhiva i slično.
Dakle, moje su priče postajale sve kraće i izazovnije, male strijelice upućene ovome ili onome, gotovo poput dugih statusa na Facebooku. A kao novinarka, možda je moj "odušak" nakon svih tih informacija koje dnevno serviram na portalu bio kao kada iscjediš spužvu. Upijala sam toliko toga da je nešto moralo "izaći" ali na način koji volim – kroz stih, rečenicu, pa čak i crtež, ilustracije koje objavljujem na Fejsu.

Svakako trebamo spomenuti taj famozni "hashtag" – brojne crtice koje su u zbirci su prvi put izašle na Fejsu.
Tako je, sama oznaka je moja mala ironizacija, poigravam se temom stavljajući je iza hashtaga baš kao kada objavite fotografiju na Instagramu/Fejsu pa je kitite #sunset #zadar #sunday #relax… Facebook je za mene s vremenom prerastao u posebni "medij" putem kojih možeš osim informiranja dobiti i porciju literarnog. Ima jako puno pisaca koji su se jednostavno "preselili" na Facebook, tu su našli svoju publiku, ne samo one bliske ljude koji ih poznaju, to je preraslo u nešto daleko veće i snažnije. Književnost je blagoslovljena time što se kao voda prilagodi čaši u koju je uliješ, ona jednostavno počne rasti kao makovi iz betona na Vošti. Ima ih, rastu ispod drugog nebodera.

Kako jedan kvart poput zadarske Voštarnice može postati književna tema?
Ispisujući ovaj "rukopis"/ materijal koji se našao u ovoj zbirici, sama sam otkrila sebe kao pisca, odnosno svoje preokupacije. Skupila se jedna fina "hrpa" materijala, neke su priče završile u književnim časopisima i na portalima… i sve su nekako počele poprimati zajednički nazivnik – urbano, kvartovski, pomalo melankolično.
Voštarnica je moj kvart, cijelo područje od mosta, preko stare Vošte, Strossmayerova, Radićeva, pa sada i cijeli ovaj golemi kompleks oko Višnjika moj cijeli svijet već preko 30 godina. Tu sam se prvi put razbila na skejtu i rolama, išla u osnovnu, videoteku, upoznala svaki kantun, iako i dan danas još otkrijem neki novi!
Voštarnica je jedna velika oaza betona i nešto zelenih površina, ako ne računamo ŠC Višnjik. Sve su to manje više zgradurine, tzv. Jugotankerove zgrade, onda imate bivše vojarne, manje ili više devastirane, neke uspješno transformirane u škole i sveučilišni dio, imate pokojni tvornički kompleks – bivši pogon Boris Kidrič…danas su tu luksuzni stanovi. Tu je i devastirani hotel Iž u kojem se nalazi famozna soba Luke Modrića, jer je i on ''dite s Vošte''. Imate pet nebodera, zgradu Kadinjaču, dvorišta puna zahrđalih ostataka igrališta, pohvalno je da su neka ipak dobila mrežicu na koš… naravno, imate i milijun kladionica, pekara, frizerskih salona, kafića – od britija do finijih mjesta – nevjerojatno je koliko to može inspirirati.
Posebno kada počnete primjećivati promjene koje meni kao osobi osjetljivoj na okolinu počinju nalikovati na materijal za priču i pjesmu.

Koje su to promjene?
Vošti se događa tiha transformacija u Poluotok, barem se meni tako čini. Stara gradska jezgra seli sve institucije van – dio čak i na Voštu, Poluotok postaje turistička meka, restoran plus spavaonica, muzej na otvorenom. No, i na Vošti je situacija sve sličnija. Na zgradama još stoje stare adrese (Blaža Valjina), ali hop – eto oznake za apartman s tri zvjezdice i nova klima. I male garaže su garsonijere, otvaraju se taksi službe, praonice rublja, mjenjačnice, sve se počinje okretati brzoj zaradi na turistima, a fenomen niskotarifnih aviokompanija funkcionira u dvije dimenzije: dovozi nam hrpe turista i odvozi mlade u potrazi za prilikom.
Zadar se može pohvaliti dobrom klimom i duljom turističkom sezonom, ne živi samo dva mjeseca, ali snažno je orjentiran na turizam i ugostiteljstvo. To naravno nije samo "zadarska boljka". Split i Dubrovnik su možda i u goroj situaciji. Dolazimo do toga da se pitamo – živimo li u zavičaju ili destinaciji?
Ali mi prodajemo destinaciju! U zbirci posebno se baviš posljedicama masovnog turizama.
Da, neke pjesme se posebno bave Mediteranom kakvoga ne prodajemo putem turističkih marektinških kampanja. To je ono što nećete vidjeti na Instagramu i Facebooku svih tih ljudi koji dolaze ovdje na odmor. Ima jedan sjajan esej u "Knjizi o jugu" Jurice Pavičića koji savršeno opisuje taj fenomen kojim sam se pozabavila, pod nazivom 'Abandoned Croatia', posvećen upravo ruševinama kao prepoznatljivim toposima naše svakodnevice: to su minirane srpske kuće, napuštena odmarališta, socijalistički hoteli, propale tvornice, zapuštena sela, prazne vojarne, zarasle pruge… toga je puna cijela Dalmacija, mi nismo iznimka. Takve ruševine možeš naći tik do svjetlucavog shopping centra, što nam samo pokazuje koliko se brutalan taj susret starog i novog, koliko smo još uvijek okruženi mjestima koja nas podsjećaju na rat i ono što je uslijedilo, kapitalistički party.

Koliko je autobiografskog u "Vošti do Tokija"?
Mislim da sam ispisala dosta osobnu zbirku, ima tu i mnogo emotivnih sličica, pa i uspomena iz djetinjstva, iz izbjeglištva, iz osnovne i srednje škole. Teško mi je odreći se tog dijela života jer ga neprestano preslikavam u sadašnje vrijeme koje je potpuno drugačije. Jedna pjesma je doslovno prepisana iz trenutka kada sam sjedila na klupi kod bivše škole i slušala 12-godišnjakinje što pričaju. Morala sam to zapisati. Pisac može stvarati izmišljene svjetove, ali mislim da je jako dobro i kada uspjeva realnost predstaviti kroz priču. Onda je možemo bolje osjetiti i sami sebi pogledati u oči – jesmo li krenuli u pogrešnom smjeru?

Ima li još nekih tema kojima si pjesnički zaokupljena?
Posvetila sam neke pjesme ženama i njihovoj svakodnevici. Virginija Woolf je rekla da ženi za pisanje treba vlastita soba, a meni je poslužio vlastiti balkon, neugledan je i ima pogled na ružniju stranu nebodera, onu koja nije energetski obnovljena. To je bilo dovoljno da izađem iz Tijela i počnem na sve gledati kao na Priču.
Opsjednuta sam lokacijama. A vjerojatno i hodanjem. Zadar je grad za hodanje. Neke pjesme su doslovno posveta Zadru, i nastale su "rukom", pisane su direktno nakon đira po gradu. Mene Zadar stalno iznova inspirira jer ima toliko detalja kraj kojih svaki dan možeš proći a da ih ne zamjetiš. Čak i način na koji svjetlost drugačije pada u određeno doba godine čini neke važne razlike. Posljednja pjesma u zbirci nastala je baš na Dan grada Zadra, blagdan sv. Krševana, i tu sama sebi pojašnjavam kako je sve što sam ovih proteklih mjeseci pisala zapravo bilo pisanje o njemu.

Kakav je tvoj pogled na suvremenu hrvatsku književnost?
Nikad se nije tiskalo toliko knjiga kao danas, i mislim da imamo zaista bogatu književnost. Volim čitati naše pisce – Damira Karakaša, Juricu Pavičića, Tanju Mravak, Mašu Kolanović, Ivanu Šojat Kuči. Prerasla sam neki otpor prema ''domaćem'', baš me zanima o čemu i kako pišu. Koči nas mali jezik i malo tržište, ali srećom prevodimo se… sve više. Mislim da bi trebali prevoditi na engleski zadarske autore i prodavati knjige turistima. Neka kupe maslinovo ulje, sapun od lavande i knjigu zadarskih pisaca!