Petrinjka već danima živi u automobilu: ‘Nered je. Ljudi su počeli otimati kamp – kućice jedni drugih. Ovako nije bilo ni 1991.’

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
Petrinja puna trauma
Ne idem u kontejner izvan grada pa da mi netko krade što sam teško stekla, kaže Branka Beranić. Drago Cvetnić odlučio je drukčije i jučer uselio u kontejner te ističe: »Što će mi odnijeti kad je sve uništeno?!«
Davor Kovačević
Petrinjka već danima živi u automobilu

Gdje spavate?

– U autu.

– Imat ćete novi kontejner, dvije godine star, u Češkom Selu.

– Kako da ga dobijem?

– Otiđite tamo odmah i recite da sam vas poslao. Tamo su 22 kontejnera, jučer se 38 ljudi javilo i vidjet ćeš da će ih do večeras biti 88. Uzmi si ga, bit ćeš sretna i zadovoljna. Poslušaj mene, novi kontejner. Maknite se iz grada. Danas je bilo 4.3, jučer nam je čovjek poginuo, sustav mora funkcionirati da se organiziramo, da se ljude makne iz grada. Ne treba mi da ti nešto padne na glavu!

Ovo je djelić razgovora što su ga u ponedjeljak prijepodne vodili gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović i Petrinjka Branka Beranić koja je došla u zgradu općine i ulovila gradonačelnika ne bi li joj pomogao. Njen je stan zaradio crvenu naljepnicu i u njega se ne može. Kuća u kojoj bi mogla živjeti, ona u vlasništvu njenog partnera Antuna i sina mu Jasmina, prošla je u potresu dobro, ali joj prijeti susjedna kuća koja se na njihovu praktički naslanja.

Nagnula se s te druge kuće nadstrešnica, skoro cijelo potkrovlje, i ako padne na Antunovu kuću, srušit će je. Našli su oni čovjeka koji je spreman spomenutu nadstrešnicu gurnuti natrag da ne prijeti, ali on traži dozvolu od grada, a grad tu dozvolu ne da, ne može je dati dok vlasnik prijeteće kuće to ne odobri i dok to ne ovjeri javni bilježnik. A gazda susjedne kuće je u Srbiji. Spavaju u automobilu jer u stan ne mogu, a u kući se s pravom boje biti.

– Pa što ćete se u ovakvoj situaciji slijepo držati propisa, u jednom je trenu zavapila Branka Beranić.

Kontejnersko naselje

Začaran je to krug, s jedne strane propisi, s druge logika koja kaže kako bi intervencija na opasnoj kući, pa bila ona i bez bilježničke ovjere, spasila Brankinu kuću, što znači da ona ne bi morala tražiti kontejner, ne bi spavala u automobilu jer je njen stan dobio crvenu naljepnicu, a kontejner bi mogao dobiti netko drugi. Ali, ne ide to baš tako.

– 20.000 pitanja svaki dan imam. Dođem kući posve prazan, govori nam Dumbović.

Komunikacija, informacija, realizacija, to je princip po kojem želi da se djeluje.

– I da idemo korak po korak. Ovo je razrušen grad, kazuje nam.

Objašnjava nam gdje je smješteno kontejnersko naselje koje je u nedjelju navečer pušteno u funkciju. Želja je da se tu ljudi zbrinu, da u kontejnere dođe hrana, topla voda. Samo, ljudi se iz kuća ne daju.

– Oni bi htjeli kontejner uz kuću, ali ako ga tamo stavim, može im nešto s kuće pasti na glavu. Ja razumijem da kontejnere treba staviti tamo gdje ima uvjeta, gdje možemo krov popraviti za mjesec dana, tu onda stavljaj kontejnere, ali gdje je na kući totalna šteta, to ne ide. Da imamo sad 5000 kontejnera da ih spustiš iz zraka, nemamo dovoljno. Treba gledati koji je red veličine problema. Ako kontejner treba ljudima koji imaju OPG-ove, koji nemaju gdje spavati a moraju biti kod stoke, pa moram ga njima dati, govori Dumbović.

Zbrinuli su ljude na tri-četiri lokacije, Češko Selo je jedna od njih, kaže gradonačelnik. S obzirom i na slučaj gospođe Beranić, pitamo ga koliko će ovo gradsko djelovanje promijeniti to što Vlada proglašava katastrofu.

– To ni ne može nitko drugi. Mi kao grad da nam daš na račun milijardu kuna, meni to ne vrijedi. Meni vrijedi da država promptno reagira, da imamo vertikalu, zapovjednu odgovornost, ljude koji će donositi odluke i koji će na kraju imati na računu novac za potrebite da možemo ljude pripremiti na onaj sadržaj života koji ih čeka. To je državna odgovornost, i naša lokalna, da pojačamo sigurnost i da ljudi vide izlaz. Budemo li aljkavi i traljavi, dat’ ćemo lošu poruku. Ionako ljudi odlaze. Do jedna institucija je razrušena, banka, katastar, sud…, priča Dumbović.

Petrinja plače

Tjedan dana od potresa ostade tek pitati što nosi tjedan koji je pred nama, što Petrinji treba.

– Dajte mi jedno 200 kućica. Dajte mi da imamo kontejnera što više, dajte mi da kroz zakonski okvir stavimo i ono što bi trebalo i u prostornom planiranju napraviti. Ako treba modularna gradnja da je negdje stavim, a ne da čekam proceduru po zakonu, da imam rješenje, a da nemam nikad rješenje. Da netko može lupiti šakom stol i reć’ – tu radi, tu stavi, ovakvo je stanje, ‘ajmo to složit’!, ističe Dumbović.

Zajedno izlazimo iz općine, Dumboviću prilaze ljudi, svatko sa svojim problemom. Jedna gospođa se pred njim posve raspala, rasplakala.
– Petrinja plače. Ljudi su istraumatizirani, veli Dumbović.

Branka Beranić također je krenula iz zgrade općine i to put automobila koji je sada njen dom. Ponavlja kako bi sve bilo riješeno da se samo riješi pitanje susjedne kuće. Ovako…

– Nered je. Ljudi su počeli otimati kamp-kućice jedni drugima. Ja ne idem odavde. Pljačka se po kućama. Ne idem u kontejner izvan grada pa da mi netko krade to što sam teško stekla svojim rukama. Traži i dat ću ti, nemoj mi krasti. Ljudi smo, nismo divlje životinje. Ni 1991. nije bilo ovako, ni kad smo se vratili 95., 96., 97. Sami ljudi rade probleme. I onda još sve ide ‘po kaputu’, tko je dobar s nekim nešto će i dobiti, govori nam Branka Beranić.

Drago Cvetnić odlučio je drukčije. Evo je u ponedjeljak ujutro uselio u kontejner B-11, velik oko 18 kvadrata. Tu su kontejneri u Češkom Selu, kako neslužbeno doznajemo, zahvaljujući angažmanu tvrtke Crosco.

– Bili smo ovih dana u autu, u autu odmarali koliko smo mogli, a kako moja supruga u Zagrebu ima sestru, do nje smo se otišli okupati i presvući veš. Doznali smo za kontejnere, došli vidjeti ima li koji slobodan. Čuli smo da neki ljudi to neće, a mi ćemo prihvatiti dok nam se kuća ne renovira, kazuje Cvetnić.

Na sigurnom

Do daljnjeg Drago jedino kavu neće moći unutra skuhati, jer osigurač agregata ne trpi kuhalo, a pripajanje na HEP zapinje jer se, kako je barem čuo, ne zna tko će trošak struje plaćati.

– Ali ima WC, krevete, nas četvero će biti unutra, moj sin, žena, sinova cura i ja. Nije mi daleko grad, ovdje je i liječnik, puno nam je ovo pomoglo, ističe Cvetnić.

Inače, u srušeni stan može ulaziti samo na svoj rizik, a straha od pljačke, pa da zato neće u kontejner, on nema.

– Nije me strah, jer što će mi odnijeti!? Neće mi s tim ni odmoć’ ni pomoć’, kad mi je i tako uništeno sve, kaže Drago.

– Znači, jovo nanovo, velimo mu.

– A što ću, nije mi prvi put da se kućim, na to će Drago.

Sin mu Hrvoje kaže da je za prvu ruku kontejner dobro rješenje, da imaju gdje biti i spavati.

– Sad je meni srce na mjestu kad je moja obitelj na sigurnom, kaže Hrvoje.

Samo, što će mladost u ovom kraju, ima li budućnosti!?

– Trajat će jako dugo da se sve obnovi. Ovo je bio lijep grad, ovdje su ljudi s velikim srcem, pomagat ćemo jedni drugima, što drugo. Jedan za drugog, svi za sve. Glavno da je glava na ramenima, drugo se da srediti, poručuje Hrvoje.

Na odlasku stajemo u jednu od trgovina. Počele su s radom nakon tjedan dana. Radnice i nisu zbog toga sretne. Nesretne su jer nisu sa svojima, a tlo se i jučer treslo, i to jako. Humanitarne pomoći ima i viška, navodno, a trgovine s prehranom rade. A opet, moraš biti sretan ako imaš posla i kad se ne čini logičnim posve da su trgovine otvorene. Začaran je i to krug, jedan od mnogih.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)