Kako vrednujemo tvrđave na području Zadarske županije?

Postoji čitav niz objekata koji bi mogli, a neki bi rekli i morali, naći svoje mjesto u razvojnim planovima prvenstveno turističke,ali i drugih pripadajućih djelatnosti. Obzirom da su takvi pokušaji u Hrvatskoj ipak još uvijek prilično rjetki i usamljeni, razumljivo je da se i u našoj Županiji o takvim projektima tek tu i tamo glasno razmišlja. Realisti bi rekli da ni svi zadarski gradski spomenici nisu još došli do svoje pune iskorištenosti, iako se na tome puno učinilo. Primjer iz Klisa nam pokazuje da ne mora uvijek središnja županijska vlast biti prvi i jedini pokretač ovakvih ideja
Kliška tvrđava, povijesni simbol tog dijela Splitsko-dalmatinske županije ali i mjesto na kojemu se u nekoliko navrata i isto toliko stoljeća odigravahu značajni događaji iz hrvatske povijesti, postat će uskoro značajna i po još nečemu. Naime, općina Klis traži od države da se vlasništvo ovog kulturno-povijesnog spomenika prenese na njih, kao lokalnu samoupravu koja tad namjerava napraviti Plan gospodarenja kliškom tvrđavom i vrednovati kao jednog od glavnih gospodarskih resursa ove općine. O tome je javnost nedavno obavijestio i načelnik općine Marko Galić koji nije još želio izlaziti s konkretnim planovima općine s tvrđavom ali ističe da trenutačni način gospodarenja u kojem se tvrđava za cijenu karte od pet do deset kuna pokazuje posjetiteljima koji se na njoj kratko zadrže i onda odu. Jedan od razloga tome je i što ugostitljeski objekt na tvrđavi ne postoji već trideset godina. Nemoguće je pustiti posjetitelje i nakon zalaska Sunca jer nije uređena unutarnja rasvjeta. Vodoopskrba i odvodnja također nisu riješene i u Klisu su uvjereni da su sve to argumenti da ovaj prostor mora doći pod lokalnu upravu.
Kliška tvrđava najveću je slavu stekla tijekom turskih ratova, no borbe oko ove značajne strateške točke nad Splitom traju puno duže. Čitav srednji vijek ispunjen je stalnim problematiziranjem odnosa Splita kao grada u raznim statusima, od kraljevske slobode, do bizantske ili mletačke uprave i Klisa koji se nalazio u vlasti hrvatskih vladara ili, kasnije, različitih moćnih vlastelinskih obitelji. Bilo je slučajeva da su se posade iz Klisa spuštale do polja oko grada i onemogućivale prikupljanje ljetine pa bi u gradu zavladala glad i može se reći da su mirne godine bile jedino one u kojima se i iznad Klisa i iznad Marjana vijorila zastava istog gospodara.
Stoljeća rata
Pod Turke je Klis dospio 1537. nakon dugogodišnje herojske obrane uskoka pod zapovjedništvom Petra Kružića. Te tradicije danas oživljava udruga «Kliški uskoci», koji su izradili replike orginalnih odora, ustrojili svoju glazbu s bubnjem i diplama te osmislili točke s kojima sa sve više uspjeha nastupaju na okupljanjima oživljene povijesti.
Druga značajna povijesna epizoda odigrala se na Klisu 1596. godine kada su splitski plemići Ivan Alberti i Nikola Cindro uspjeli uz pomoć banske vojske preoteti Klis Turcima. No u taj vojni uspjeh uplela se politika pa su Mlečani, kojima tada nije bilo do rata s Turcima, činili sve da branitelji ne uspiju, uskraćujući im dostavu hrane. Hrvatsko-mletačko razgraničenje nije tada išlo u korist Mlečanima i oni su odahnuli kad su hrvatske snage morale napustiti Klis, a cijeli je ovaj događaj zapravo bio jedan od povoda Uskočkog rata petnaestak godina kasnije, između Mletačke republike i Habsburške monarhije.
U projekte općine Klis uključena je i općinska Turistička zajednica, kao i spomenuta udruga Kliških uskoka te mnogi drugi tamošnji entuzijasti. Valja im vjerovati da će uspjeti u svojim naumima i od ovoga spomenika napraviti prvorazrednu turističku atrakciju s mnogim sadržajima koja će plijeniti pozornost čitave godine.
Naravno da se nakon ovoga primjera nameće pitanje – kako stoje stvari na prostorima Zadarske županije? Ovaj prostor po povjesnom značenju i burnim događajima za južnim susjedom nimalo ne zaostaje, naprotiv. No koliko smo sami svjesni svih bisera prošlosti, u ovom slučaju vojne arhitekture srednjovjekovlja pa i drugih razdoblja kojima su zasijana brda i doline kako u kopnenom, tako i u otočnom dijelu Županije?
Povijesnu priču koja je drugačija sadržajno ali zato ne i po značenju krije svakako tvrđava u Novigradu. Tu su dane zatočeništva provodile hrvatsko – ugarska kraljica Marija, žena Žigmunda Luksemburškog, zajedno s majkom Elizabetom Kotromanić. Bilo je to 1386./87. godine u doba bune hrvatskih plemića koju su vodili braća Horvat i prior vranski Ivan od Paližne. Novigradska tvrđava uživala je tada glas najsigurnije te su je zavjerenici stoga i izabrali za ovako delikatnu svrhu. Kraljice su prije Novigrada bile zatočene u Ivanici pa u Bosiljevu i u Novigrad ih dovodi sam Paližna.
Novigrad u romanu
Ova pobuna protiv Marije i Elizabete, bila je i borba protiv zasjednja Žigmunda na hrvatsko prijestolje. Izuzetno važan period u hrvatskoj povijesti koji je, na kraju krajeva imao za posljedicu i zadarsku krunidbu Ladislava Anžuvinca i njegovu kasniju prodaju Dalmacije s nesagledivim poseljdicama za život na čitavoj obali. Kako smo gore vidjeli, ni Klis nije od toga bio izuzet.
*Sve je tiho u dvorani, samo izvana čuješ urlanje bure. Na mekoj ložnici leži Marija blijeda, umorna, gotovo dijete. Spava nemirno. O svijetlu lampe vidiš, kako joj lica katkad zadrhtnu, kako ispod pokrivala izvuče časomice bijelu ruku i uzdahne duboko. Na drugoj postelji počiva Jelisava. Pod glavu je savila jake laktove, leži na leđima, zinula je. Pomalo dižu joj se jaka prsa, blijedo lice smrkne se često i žena zastenje, govori iz sna… Da, gospe spavaju, ništa ne remeti njihova mira. I kanda su istom legle. Na stolu im još stoji večera, hljebac bijela kruha, pečena rebra, smokve i staklen vrč pun rujna vina, a kraj toga crna knjiga s bijelim krstom*, ovako opisuje novsko zatočeništvo okrunjenih glava, August Šenoa u svom romanu “Kletva”. Elizabeta nije živa izišla iz zarobljeništva i smatra se da je zadavljena. U novigradskoj župnoj crkvi još čuvaju misnicu za koju se vjeruje da ju je izradila tijekom svog zatočeništva.
Nedaleko tvrđave nalazi se i «Novigradski čunj» il mjesto gdje po legendi “Sv. Roko iskopao kugi oko” i na kojeg se prigodom nekog mogućeg budućeg vrjednovanja ovoga prostora isto ne bi smjelo zaboraviti.
Slikovite fortifikiacije imaju i gradovi Obrovac i Benkovac, pri čemu je benkovački Kaštel k tome i stručno obnovljen i pogodan za mnoga događanja od kojih se neka već i odvijaju, iako se teško oteti dojmu da se ne bi moglo i više. U obrovačkom bi slučaju pak, prvo svoje morali reći arheolozi i konzervatori.
Vrana kao primjer
Mjesto s neprocjenjivim popvjesnim blagom svakako je Vrana u općini Pakoštane koja je zajedno sa svojom Turističkom zajednicom pokrenula inicijative za vrednovanje baštine koja se proteže od rimskih do turskih vremena. S tim ciljem je i kraj prošle turističke sezone obiljećen nizom manifestacija upravo u Vrani o čemu je načelnik općine Milivoj Kurtov tada kazao:
– Održavali smo kulturne manifestacije u svom priobalnim mjestima, a zavšretak je danas ovdje u Vrani i to nije slučajno. Upravo značenje koje Vrana ima u hrvatskoj povijesti od nas traži veći angažman i mi smo u tom pravcu i krenuli, odlučili smo u potpunosti valorizirati ulogu Vrane u hrvatskoj povijesti i pokušati ovu kulturno spomeničku baštinu obnoviti i staviti je u funkciju turizma i na taj način obogatiti kulturni proizvod općine Pakoštane.
Vrana kao mjesto iz koje je kretao rimski akvedukt prema Zadru, gdje se u vrijeme Trpimirovića čuvala hrvatska kruna, gdje su svoje sjedište za čitavu jugoistočnu Europu imali vitezovi Templari i, kasnije, Ivanovci, kao zavičaj braće Vranjanina i mjesto nastnaka hana Jusufa Maškovića, svakako to i zaslužuje.
Zanimljiva je i priča ne toliko poznate ražanačke Kuline, smještene na samoj obali toga mjesta. Predaja kaže da je u kuli živjela neka sama žena i gojila pčele. Jednom zgodom velika turska vojska prošla je tim krajem i nakon bogate pljačke po okolnim selima, vratila se na obalu u Ražanac i stala arčiti i bančiti. Kad se Turad podnapila, mnogi su zaspali, a žena je iz kule na njih pustila roj bijesnih pčela. Turci su pobjegli ostavivši sav plijen i više nikad nisu došli u Ražanac.
Tvrđava Sv. Mihovil iznad Preka, također danas pruža puno ljepšu sliku nego u relativno nedavnoj prošlosti, a rekreacijsko-penjačkom stazom Željina, dobila je i dodatnih sadržaja, premda u drugom vidu. Možda se i ovdje može više poraditi na osmišljenoj povjesno-turističkoj valorizaciji? Povezano s ostalim znamenitostima otoka Ugljana i Pašmana kojima se s jedne strane nalazi izuzetno vrijedna rimska Villa rustica u Mulinama, a na najjužnijem kraju Pašmana utvrda Pustograd.
Kako oživjeti povijest?
Osim ovih nabrojenih, na području Zadarske županije postoji još čitav niz objekata koji bi mogli, a neki bi rekli i morali, naći svoje mjesto u razvojnim planovima prvenstveno turističke ali i drugih pripadajućih djelatnosti. S obzirom da su takvi pokušaji u Hrvatskoj ipak još uvijek prilično rjetki i usamljeni, razumljivo je da se i u našoj Županiji o takvim projektima tek tu i tamo glasno razmišlja. Realisti bi rekli da ni svi zadarski gradski spomenici nisu još došli do svoje pune iskorištenosti, iako se na tome puno učinilo. No primjer iz Klisa nam pokazuje da ne mora uvijek središnja županijska vlast biti prvi i jedini pokretač ovakvih ideja. Trebaju o tome razmišljati i jedinice lokalne samouprave na čijem se teritoriju baština nalazi. U tom kontekstu najbolji domaći primjer je grad Nin gdje se u tome otišlo najdalje, a svakako ohrabruju i spomenute najave iz Pakoštana. Bilo bi svakako dobro kad bi tim putom, uz obvezatnu suradnju sa strukom, krenule i druge općine i gradovi sa zadarskoga područja.