Nedostižna, urnebesna tišina

Koncept projekta ‘Artikultura’, koji su Nenad Pepić i Juraj Aras osmislili za prostor bivšeg kina ‘Pobjeda’ na Poluotoku, iznjedrio je u startu prilično bogat program već za prvi pravi mjesec djelovanja, onaj za tekuću veljaču. Otvoren je gostovanjem zagrebačkog glumca Vilima Matule s monodramom “Točka.”. Koncept i izvedba su Matulini, a iza njega je logistika skupine KNAP i Radija 101, uz produkciju Branke Trlin, pokret Irme Omerzo, glazbu Darka Hajseka i “pomno slušanje” Nataše Govedić.
Predstavu otvara parminutna tišina kojom Vili mjeri mogući stupanj neugodnosti i dosezanje točke eksplozije među publikom, a koja bi najradije da mu vikne: Daj, kreni već jednom! I Vili kreće, u još jedno istraživanje suvremenoga glumišta, u pomicanje granica i standarda novoga teatra, u kazališnu improvizaciju baziranu na nekoliko filozofijskih impostacija. Ironizira se svakodnevna (pseudo)komunikacija, igra se s riječima, pa ako je TO zapravo ONO, dobijemo onoto, a kako te “umne” i teške riječi (onto – logija/sic!) u grčkom često imaju sufiks S, dobili smo onotoS, što se u ogledalu naravno čita kao – Sotono! I u hrvatskom sa ‘s’ počinju mnoge velike riječi, poput svrhe, smisla, smrti, slobode, sudbine… sve do sranja, pa se igra nastavlja u tome smjeru.
Matula nam je još jednom podario vjerodostojnost glumačke improvizacije, ali je sveukupni dojam ipak znatno blijeđi nego li je to bilo sa sada već kultnom izvedbom “Münchausena”.
“Kamo se ispada iz jezika?” – pita se Julia Kristeva, svjetski poznata lingvističarka. I odgovara: u revolt, melodiju, nagone, psihozu, afekt, san, u stihove. Svega toga djelomično ima i u Matulinoj “Točki”, a kada na kraju stignemo da Diderotovog mišljenja: Potreba tišine gotovo je bolna, pitamo se – možemo li joj se uopće ikako primaknuti?
Čini se da Vili povremeno može. No, ipak, predstava ima i praznog hoda, improvizacije, nedotjerane i nedorečene poruke, pa je generalni naš zaključak, ma kako banalno zvučalo: vrijedilo je ići pogledati. Ali, ne i mnogo više od toga.