Ponos na djecu Doma i na ovo što mi u Zadru jesmo

Dala sam sebi dan stanke i razmišljanja nakon klapa za ljepši dom. Rijetko kontempliram jer sam žena brzih instinkta i skoro površnih senzacija. Ono što je dobro u meni dar je od Boga, ne zasluga mog karaktera. Rodoslovlje je dobrih ljudi ono što me tka, ne nužno navika i borba za opstanak. Kada osjetim kožom da je nešto dobro ja to živim barem do novog doživljaja.
Tako je otprilike na mene djelovao koncert klapa  Domu za odgoj djece i mladeži Zadar. jeste li vi, čitači ovih cijenjenih novina, ikada bili u domu? Jeste li ikada, samo onako tamo otišli na kavu, pitati kako ste i možemo li vam ikako pomoći. Mi umirovljenici, mi intelektualci, mi susjedi raznih profila i mogućnosti. Jesmo li se pitali kako žive djeca i omladinci koji žicaju cigaretu dok mi sretni ispijamo kavu u kafiću, koji nam ukradu voćku iz vrta ili kunu iz novčanika, koji su…, a mi smo…. Tko to određuje standarde ponašanja bez da prođe dugi proces pomaganja, nastojanja, uljepšavanja, razumijevanja, indentifikacije, napredovanja. Proces koji prolazi svaki roditelj. Budimo načas oni, a oni neka budu mi. Što se to bitno mijenja kada za svako društvo trebaju i oni da bismo mi bili ovo što jesmo. U svemiru je to toliko jedva vidljiva nijansa da su smiješne osude, kritike i uspostava različitosti.
Ja sam osobno veoma ponosna na tu djecu Doma, njihove trenere, učitelje, rukovoditelje, ljude sazdane od srca i sluha, na glasove klapa i sponzore, organizatore i sve one koji su dotakli projekt pomoći Domu, jer mi se danas čini da to neće stati. Oni su nama dali šansu da budemo bolji i moramo je iskoristiti do kraja, ako kraja ima.
Oni su nas nazvali roditeljima i odgajateljima, jačima i upornijima i nakon što smo im zahvalili na povjerenju ostaje nam samo raditi. Vrijedno, uporno i vrlo savjesno svaki od nas koliko može i umije.
Klapa Sveti Gabrijel nosi časno ime anđela, arhanđela. Nosi nam dobre vijesti jer je glasnik. Vojnički ritam i sklad, urednost i klapska zakletva označili su mi ovu divnu noć klapa na najbolji način. Hvalim ih nesebično jer mi je u ovoj poruci odgoja mladih vizija uspješnosti prešla granice običnog i određenog. Možda bi druženjem s ovim raspjevanim prinčevima neba i štićenicima doma nebo postalo cilj, jer nema granica za njih, njihove skrbnike i nas ako se pjesma i lijepo ponašanje iz kazališne scene preseli na ulice Zadra. Tako je to bilo u noći pjesme klapa za ljepši dom. Oni nas trebaju. Oni su nam dali šansu. Na nama je da se pokrenemo i uljepšamo im strvarnost da nam sutra ne prigovore; Gdje ste bili? Zašto nas niste htjeli čuti? Zašto se ne natječete tko će više i bolje? Zašto nas ne vidite i ne pohvalite za naš trud? Nije lako biti dijete. Nije lako biti drugačije dijete. Nije lako biti…. Pa ipak jesmo. Ja sam vrlo ponosna na ovo što mi u Zadru jesmo.