Pračovjek

TAJANSTVEN, OD POČETKA DO KRAJA
Ja imam sto godina, a Drage Plečka (hm, je li ovo pravilan genitiv njegova imena?), tj. njegovih brkova, se sjećam još dok sam bio mali, što znači da je star bar 150 godina. Tada je pričao o Sai Babi i dalekim zemljama i običajima, a prije neki dan je govorio i o dijeti. On je navodno vegetarijanac iako ima bar stotinjak kila ali to nije važno. Ono što je zanimljivo to je njegovo zvanje, tj. podatak koji obično piše ispod nečijeg imena na početku priloga, a njemu je tokom razgovora redom pisalo: 1. genij, 2. stručnjak za alternativu, i 3. istraživač graničnih područja – a sve to u jednoj minuti. Koliko pamtim on je kemičar ili nešto slično, a ovako samo zbunjuje narod i riskira da ga se proglasi svaštarom. A možda je “genij” neka vrsta zvanja? Ne znam. Nisam dovoljno pametan, niti sam zaronio dublje u “granična područja”.
OLIMPIJADA – 1. dio – KAKO SE IZRAĐUJE HOKEJAŠKI “PAK”
Gotova je zimska olimpijada. Naši su nas obradovali, osvojili smo medalje, i što je najvažnije, svi se vraćaju živi i zdravi. Čak sam i ja uspio pogledati par prijenosa i vidio neke zanimljive stvari. Eto, npr. taj hokej. Sport koji je postao naglo popularan u hrvatskoj (čitaj: u Zagrebu). Nakon što su uporno forsirali ekipu Medveščaka čiji su igrači, za tko zna čije pare, pokupovani po bijelom svijetu, naši se voditelji i dalje trude da nam približe taj sport. Istina je, rekli su mi stručnjaci, da je vrlo zanimljivo u živo gledati tu igru, ali, na televiziji se ta atraktivnost gubi, i teško ju je pratiti. Sve je nekako prebrzo, uopće ne vidiš gdje je loptica (pardon, “pak”), a da je postignut zgoditak, shvatiš jedino nakon što igrači, u veselju, podignu ruke i štapove. A što je to “pak”, objasnit ću vam ja. To je tvrda pločica, najsličnija onoj materiji koja nastaje kada moj kum Zlatko krene sam peći pljeskavicu, pa mu ona zagori s obje strane, malo se karbonizira, i postane tvrda poput kamena. Eto, tako se pravi hokejaški pak.
OLIMPIJADA – 2. dio – “NAŠI” SU NAŠI, A “VAŠI” SU I NAŠI
Jedna od najodvratnijih situacija koju pamtim, a vezano za snježne sportove, zbila se prije 10-15 godina kada je slovenac Primož Peterka pobijedio, mislim, na Planici. Prišla mu je ekipa hrvatske televizije, pristojno mu čestitala i obavila mali razgovor. Sve bi bilo lijepo i srdačno, da nije bilo nekoliko rumenih glupana koji su stajali u pozadini i dobacivali kako je “on Slovenac” (kao da mi to nismo znali) i slične gluposti. Zašto uvijek treba stvarati neke tenzije u odnosu na prve susjede? Bolje je svojatati tuđi uspjeh. Eto, kada je naš Jakov Fak osvojio tu medalju u biatlonu, odmah su krenule priče o tome kako će ubuduće nastupati za Sloveniju jer mu je trener Slovenac, i jer se s njima pripremao. To mi je malo išlo na živce, ali su se za “smirenje” pobrinuli naši voditelji. Posebnu su pažnju obratili na slovensku snowboard (?) reprezentanciju, jer se u njoj nalazi naime i jedan Hrvat tj. serviser, tako da je uspjeh Slovenaca ujedno i naš uspjeh, i da je Slovenija osvojila medalju, bar bi jedan kvarat iste trebalo odlomiti i poslati u Hrvatsku. Gdje se ti ljudi gube?
OLIMPIJADA – 3. dio – ZAPOSTAVLJENI
I dok smo više pažnje posvećivali nekim nepoznatim i tuđim hokejašima, dotle smo zapostavljali naše momke koji su stavljali glave u torbu (pravilnije bi bilo reći – “u limenku”) natječući se na bob stazi. Naši već neko vrijeme sudjeluju u ovom čudnom i opasnom sportu za koji u svojoj zemlji nemaju nikakve uvjete. Nešto, kao kada bi se Etiopljani prijavili na svjetsko prvenstvo u kajaku na divljim vodama. Istina je, nisu nešto uspješni, ali luda je hrabrost uopće i sudjelovati. Kada su to napravili sportaši sa Jamaike od toga je napravljena senzacija i snimljen film, a kada to rade naši luđ…, pardon sportaši, onda nikome ništa. Vjerojatno jedva nađu sponzore za osnovne potrebe. Šteta.
P.S. Kad smo kod boba ne mogu a da ne primijetim jednu stvar. Naši voditelji. kada govore o ekipi jedne zemlje, jedino i isključivo spominju onoga prvog koji sjedi na početku i kormilari (ili koči, nisam siguran). Ostala trojica su izgleda obične vreće krumpira koje je netko ubacio u prtljažnik na putu do zelene pijace u Zadru. Čudno.
ČUDO NEVIĐENO U KRAPINI
Jeste li ikada mogli pomisliti da će za uvoditi red pri ulasku u muzej trebati angažirati zaštitare? Niste. A baš se to dogodilo ovoga vikenda u Krapini gdje je svečano otvoren muzej Neandertalca. Čak dvije tisuće posjetitelja htjelo je vidjeti muzej i na kraju nisu svi uspjeli u tom naumu. Eto, nakon iznimno uspjele “Noći muzeja” nešto se slično dogodilo i Krapini. Koji je razlog toj muzejskoj euforiji teško mi je objasniti. Je li to što je taj dan ulaz bio besplatan ili su Krapinci toliko ponosni na svoga pračovjeka teško je reći. A kada bolje razmislim, i mi u Dalmaciji imamo svoje “pračovjeke”, samo što naši nisu u muzeju. Sirovi, primitivni, nekulturni, ne znaju govoriti… A vi pogodite na koga mislim.