Prestanimo se prijavljivati!

ZABAVA ZA DOKONE I MANJE PAMETNE
Svake godine u ovo doba, pokušava nas se malo razonoditi i skrenuti nam pažnju s puno važnijih stvari, a to se radi pomoću izbora za pjesmu Eurovizije. Kažem, pokušava se jer, budimo realni, ta zabava za jednostavne ljude sve manje zanima čak i onu većinu u ovoj zemlji koju možemo smatrati… Da ne kažem sada za što ih možemo smatrati. U svakom slučaju, ovaj izbor tzv. »Dora«, već godinama izgleda kao neko natjecanje »Prvi pljesak«, ili »Mikrofon je vaš«, bar sudeći po imenima možemo tako zaključiti. Dobro, bila je tu velika Zdenka Kovačićek (što joj je to trebalo pod stare dane?), pa recimo Vitasović (sjeća li se itko da je taj čovjek prije 25 godina pobijedio na Zadar festu, s pjesmom koja je zaboravljena te iste večeri kada je »pobijedio«), a ove Indire i Colonije ionako baš i ne možemo nazvati pjevačicama (više su to neke dancerice, plesačice, štoli već).
Pobijedio je mladi (Mladi? Koliko je ono desetljeća prošlo od zloglasnog trija »Saša, Tin i Kedžo«?) Kedžo, s pjesmom koja je u biti solidna, ali samo jedna od 5 154 kakve Pecotić, Buljan, Tomasić (i ostala ekipa koja štanca pjesme za sve i svakoga) mogu svaki dan pisati dok mažu maslac na jutarnji tost. Drugim riječima, ništa posebno i, po svemu sudeći, nastaviti će se niz bezličnih naših predstavnika koji se pojave jednom i poslije ih, nakon očajnog plasmana, svi zaborave. Kedžu nećemo zaboraviti jer je ušao u glazbenu povijest s već pomenutim Sašom i Tinom, a momak ipak zna pjevati i za razliku od ove Njegovetićke, bar je pjevao na svome jeziku i samim tim bih mu dao prednost u odnosu na druge. Bilo kako bilo, valjda je došlo vrijeme da pokažemo da smo bar u nečem bolji od drugih i prestanemo se prijavljivati na ovo glupo natjecanje.

GLUPA I APSURDNA REKLAMA
Poznata je mržnja koju gajim prema blesastim reklamama, a svako se malo moram ponovno nervirati. Najviše me nervira kada vidim da misle da smo toliko glupi da ne prepoznajemo prevaru i laž. Jedna od takvih gluposti vezana je uz deterdžent za suđe koji ćemo, da izbjegnemo tužbe, nazvati »Zar«. U mnogim reklamama za taj proizvod imamo usporedbe s nekim drugim proizvodom, tako da ispadne da su svi drugi bez veze, a samo ovaj naš ima učinka. Pritom stave natpis »drugi deterdžent« ili nešto slično, a ovi su otišli tako daleko da se uspoređuju sami sa sobom. »Dosadašnji Zar« – »novi Zar«, a do sada su ga reklamirali kao deterdžent za suđe koji je toliko jak da s jednom kapi može oprati sve šporke pjate jednog restorana. Kako to sada objasniti? Ispada da nije bio u stanju oprati najobičnije masnoće. Znači – oni su nam debelo lagali. Zašto bismo im onda sada vjerovali? Hoće li za par godina i za ovaj govoriti da nije dobar, a da je novi još i bolji? Baš zato nikada neću kupiti njihov proizvod.

HVALA BOGU NA ČETVRTOM PROGRAMU!
Činjenica pred kojom se ne možemo sakriti je ta da je narod sve gluplji i gluplji, a da su glupi i oduvijek prevladavali, samo što je pametna manjina imala načina da im nametne svoje mišljenje i volju. Slijedom takve logike i na televizijskom programu bi trebale prevladavati jednostavne emisije tako da se i jednostavni ljudi mogu zabaviti. Sasvim je logično da svaka televizija trči za gledanošću, ali ipak treba nastojati napraviti nešto i za normalne i kulturne gledatelje. Po tom se pitanju najviše trudi Hrvatska televizija, a pogotovo njen treći i četvrti program. Ovoga sam se vikenda još jednom u to uvjerio i to u nedjelju poslije ručka. Prvo smo mogli vidjeti odličan dokumentarac o dubrovačkim ridikulima »Storije o neponovljivima: Dubrovački oriđinali« (doduše, u javnosti stalno moramo gledati i slušati ridikule, ali to je već druga i duga priča), u kojem je autor (mislim Jusić) kroz razgovor sa starijim Dubrovčanima oživio i taj segment svoga grada.
Odmah nakon toga, išla je i emisija »Manjinski mozaik« pod nazivom »Naša Raša« u kojoj smo se upoznali s ljudima iz Bosne (to se sada kaže »Bošnjacima«), koji su prije puno godina došli u Istru iskapati ugljen pa su na kraju tu i ostali. To je tako dobro napravljena emisija da bi je trebalo prikazivati studentima i učenicima da nauče neke stvari o kojima se malo govori. Posebno mi je bilo fantastično poslušati prigodnu pjesmu iz onoga doba u kojem neki profesionalni mješoviti zbor pjeva stihove u kojima se slavi život rudara kao nešto jako lijepo i privlačno. U svakom slučaju – hvala Bogu na ovakvim emisijama.