Ne dajte se zavarati, siromaštvo je politički problem

Iako na siromaštvo najviše utječu slaba socijalna prava u Hrvatskoj se, osim u školstvu, planira uvesti model javno-privatnog vlasništva i za hospicije, staračke domove, pa i zatvore. S druge strane, sindikati su ti koji koče prosperitet, tvrde vladajući, dok sociolozi upozoravaju upravo na suprotno
Siromaštvo je prije svega politički problem, tvrdi američki sociolog David Brady u svojoj knjizi „Bogate demokracije, siromašan narod: kako politika objašnjava siromaštvo?” objavljenoj 2009. godine. Isti stav autor je zadržao i danas tvrdeći kako se društvena nejednakost ne može smanjiti optuživanjem kako su siromašni krivi za svoje siromaštvo, što se redovito može čuti od pripadnika viših klasa. Bradyjeva analiza je tako pokazala kako u bogatijim zapadnjačkim društvima postoje i najveće razlike u siromaštvu. Čak dvadeset posto pripadnika američkog društva nalazi se na kraju te ljestvice, a slijedi ih stanovništvo Kanade, Australije, Španjolske i Italije. U zemlje s manje od deset posto siromašnih spadaju skandinavske zemlje, a Velika Britanija i Njemačka nalaze se negdje na sredini.
Borite se za svoja socijalna prava
Razlog zašto je to tako jest u zaštiti socijalnih prava. Tamo gdje se u njih ulagalo, manja su osiromašenja, a tamo gdje nije, događali su se ekstremni slučajevi da i situirane obitelji nakon gubitka dobro plaćenog posla, a s njime i zdravstvenog osiguranja, zbog bolesti budu dovedene do bankrota gubeći svu pokretnu i nepokretnu imovinu koju su tijekom života stekle. Poznato je da je SAD zemlja koja je najpoznatija po privatiziranom zdravstvu i neoliberalno nastrojenim osiguravajućim društvima, a koliko takav koncept može biti tragičan, pokazala je upravo ova ekonomska kriza.
S druge strane, zemlje koje su proporcionalno sa svojim dobicima ulagale i u mirovine, zdravstvo i naknade za nezaposlene danas imaju značajno niže brojke siromašnih.
– Niti jedna imućna demokracija nije postigla relativno nisko siromaštvo bez velike socijalne politike, tvrdi Brady.
Kada su u pitanju društveno ekonomski principi funkcioniranja zemalja, nakon proučenih ekstrema i u jednom i u drugom sustavu, socijalističkom i kapitalističkom, prvo stručnjaci, a onda i vlade, konačno su se počeli slagati u jednom. A to jest da bez obzira na principe u ekonomiji četiri stupa uvijek i pod svaku cijenu moraju ostati pod brigom države. To su zdravstvo, školstvo, socijalna skrb i kultura.
Zdravstvo – plati pa ćeš dobiti
I dok Hrvatska koliko, toliko još poštuje te principe, unatoč alarmantnim podacima koji već godinama pristižu iz najjače orijentiranih neoliberalističkih društava privatizacija javnog sektora počinje sve više nagrizati i naše društvo. Tako se zdravstveno osiguranje na koje bi danas trebao imati pravo svaki građanin bez obzira na (ne)primanja nadopunjava s dopunskim zdravstvenim osiguranjem koje se kreće od 50 do 130 kuna mjesečno, a bez kojeg, ukoliko ga nema, pojedinac može proći s troškovima od 50 kuna mjesečno koliko košta nekoliko lijekova (osiguranih preko HZZO-a), ali i nekoliko tisuća kuna ukoliko završi u bolnici. S druge strane, liste čekanja su i dalje duge kao i za vrijeme socijalizma pa se tako na pojedina snimanja zna čekati i po nekoliko mjeseci, a nezahvalna praksa koju građani posljednjih godina primjećuju sve više jest ona ‘plati pa ćeš biti na redu odmah’. No, ovdje se ne radi o standardnom mitu već o liječnicima zaposlenima u javnom zdravstvu, ali i u privatnim klinikama iz kojih potom svoje tamošnje pacijente na pretrage po jako brzom postupku upućuju na snimanja u neku od državnih bolnica. Naravno, za vrijeme njihovog dežurstva i uz napomenu da traže uputnicu svog liječnika opće prakse. Detalj je to koji bi svakako nadležna inspekcija, ukoliko je volje i želje, trebala proučiti. Napomene radi, ista praksa je prisutna i u Zadru.
Privatizacija – spas za školstvo?!
Ništa bolja situacija se ne nazire niti u školstvu, počevši od visokog obrazovanja u kojem studenti danas u velikom broju već plaćaju visoke sveučilišne školarine, ali upozoravajuće informacije stižu i iz sektora osnovnog i srednjeg školstva. Naime, u Ministarstvu znanosti nedavno je za župane i gradonačelnike održano savjetovanje o financiranju prema modelu javno-privatnog partnerstva u izgradnji i rekonstrukciji škola. U projektu uređenja 338 škola sudjelovala bi Europska investicijska banka s pedeset posto, uz kamate od 3,5 posto, dok bi i druga polovica novca bila osigurana iz istog sektora, bilo fondova ili banaka. Rezultat svega toga jest da bi samouprava 30 narednih godina plaćala najam.
Ako je vjerovati najavama, u Hrvatskoj se planira uvesti model javno-privatnog vlasništva i za hospicije, staračke domove, pa i zatvore, uz napomenu vladajućih kako bi cijene usluga bile prilagođene standardu hrvatskih građana. Ukoliko je gledati poučke američkog društva gdje je privatizacija zatvora zahvaljujući učinkovitom lobiranju korporacija dovela do najbrojnije zatvoreničke populacije u cijelom svijetu, i sam spomen privatizacije socijalnog i javnog sektora vuče na opravdani oprez.
Izlaz u sindikatima
S druge strane, u Velikoj Britaniji čak šest od od deset siromašne djece dolazi iz onih obitelji gdje je jedan roditelj zaposlen, zbog čega izvršna direktorica Aktivističke grupacije za dječje siromaštvo Alison Garnham tvrdi kako je dječje siromaštvo direktno utjecano lošim roditeljskim plaćama, a ne obiteljskim poremećajima poput alkoholizma ili kocke. Do sličnog zaključka došao je i David Brady povlačeći paralelu niske stope siromaštva s jakim socijalnim političkim strankama, ali i jačinom radničkih sindikata, onim segmentom koji predstavnici nove hrvatske vlade posljednjih mjeseci pokušavaju u potpunosti pokopati.
– Posao sindikata nije da misle o tome jer oni i ne mogu misliti, nedavno je pri pokušajima radničkog sindikata da spriječe prodaju Petrokemije zaključio hrvatski potpredsjednik Vlade. Na sličan način odgovarao je i na zahtjeve drugih sindikata kazujući da im ne odgovaraju promjene ‘jer će odsad morati više raditi’. Vjerojatno je sa svoje pozicije, a i plaće, zaboravio da posao ne osigurava nužno ni spas od siromaštva u čijem smjeru se hrvatsko društvo već odavno uputilo.

 TREĆINA HRVATA – SIROMAŠNO!

U Hrvatskoj je 2010. stopa relativnog siromaštva iznosila 20,9 posto, što znači da toliko građana ne može podmirivati svoje osnovne ljudske potrebe. Prema statistici to je svatko s 2.100 kuna neto mjesečno (za samce) ili s 4.400 kuna mjesečno (kućanstvo s 2 odraslih plus 2 djece), piše banka magazin.
Kada se usporedimo sa zemljama Europske unije trenutačno su tamo od nas siromašniji jedino Bugarska, Rumunjska, Litva i Letonija, čime je Hrvatska zauzela visoko peto mjesto. Ipak, da situacija vuče i nagore, upozorava znanstvenik Paul Stubbs s Ekonomskog instituta.
Naime, stopa materijalne deprivacije u Hrvatskoj iznosi visokih 32,2 posto i ona pokazuje da je trećina stanovnika isključena iz društva. To su svi oni koji si ne mogu priuštiti najmanje tri od devet stavki materijalnog oskudijevanja – jesti meso, piletinu i ribu, održati stan toplim, zamijeniti stari namještaj, kupiti novu odjeću, platiti tjedan dana godišnjeg odmora, pozvati prijatelje na večeru, jednom mjesečno počastiti prijatelje pićem u kafiću.