Stečaj zvan čežnja

Ovo je prije svega još jedna priča o još jednom posrnulom hrvatskom kolektivu, o činjenici da su se kreatori kraha manje više spasili, dok u sablasno praznu redakciju navraćaju oni koji više ne gaje bogzna kakve nade, osim one da će konačno netko pokrenuti stečaj, platiti im zaostatke i riješiti ih muke

S golemog broja prozora zagrebačkih stanova puca pogled na tih 15-tak katova goleme zgrade na kojoj još uvijek stoji reklama Vjesnik. Ne možeš je promašiti, ne samo zato što se izdvaja stasom poput, recimo, Cibonina tornja, već je i pozicionirana taman tako da se kod Vjesnika vazda svašta događalo; sastajalo se, rastajalo, čekalo neke tramvaje da bi se odlazilo i opet vraćalo. Lako je prema zgradi Vjesnika gajiti kakav sentiment, puno lakše nego prema novini istog imena koja je, po svemu sudeći nepovratno, ugašena ima skoro i 40-tak dana. Ugašena zbog mnogo čega, ponajviše zbog dugova koji su se popeli na 20-tak milijuna kuna, ali jamačno i zbog logična usuda koji ide uz činjenicu da je novina živjela predugo na državnim jaslama, nesvjesna tržišta s kojim su se drugi hrvali. A kad ti još i urednički kadar istinski vjeruje kako živi vječno onaj koji zna svaki dan u novinu natiskati čim više što Ivinih, što Jadrankinih fotografija, onda se današnja agonija čini nekom kozmičkom pravdom.
Avetinjski prazna redakcija
Ima tu i krivnje aktualne vlasti, ima činjenica da njen prvi čovjek uistinu ne razumije što mu to dobronamjerni govore, kad mu govore da ovoj zemlji javno glasilo, ali pravo, istinsko i prema vlasti kritično, uistinu treba. Ima i onih koji bi list s tradicijom od 72 godine i sve što uz to ide prodali budzašto i bez ikakve garancije, makar je jedan takav pokušaj prodaje već propao, a drugi teško da je moguć kad su dugovi narasli toliko. Ima štošta i bilo je štošta, no nakon šest mjeseci koliko djelatnici, novinari, nisu primili plaću, Vjesnik je prije svega još jedna priča o još jednom posrnulom hrvatskom kolektivu, o činjenici da su se kreatori kraha manje više spasili, dok u sablasno praznu redakciju navraćaju oni koji više ne gaje bogzna kakve nade, osim one da će konačno netko pokrenuti stečaj, platiti im zaostatke i riješiti ih muke.
Nisu samo hodnici redakcije prazni. Prazan je, više manje, kompletan neboder koji je nekad bio tvornica novina. Natpis “umri muški” na vratima jednog od zaključanih WC-a ne zvuči tu kao dobar štos, već više kao imperativ. Na dan našeg posjeta na portalu Vjesnika, onom koji se pukim čudom još drži na životu da brend ne zamre skroz, i teksta naslova: “Vjesnikovci Vladi: Isplatite plaće, otpremnine i doprinose!” A u njemu, među ostalim, piše: “Mi, novinari i zaposlenici Vjesnika, pritisnuti financijskim problemima zbog neizlaženja lista i neisplaćenih pet plaća, p(r)ozivamo Vladu Zorana Milanovića da odmah riješi naš status.
Apel zaposlenika
Tražimo isplatu doprinosa, zarađenih a neisplaćenih plaća i otpremnina. Samo tako će se, napokon, zaustaviti agonija novina koje su izlazile pune 72 godine te na civilizirani način prekinuti dosadašnja šutnja o sudbini 98 zaposlenih”. A tekst završava napomenom: “S obzirom na nedostatak izravne komunikacije s Vladom, na ovaj način apeliramo na rješavanje problema zaposlenih u Vjesniku koji su doslovce postali taoci nemara, nebrige i nezainteresiranosti za našu sudbinu”.
– Iskreno, ni ne znam tko ga je napisao – veli nam Marijana Matković, čelnica ogranka Sindikata novinara Hrvatske u Vjesniku.
Netko od niti 15-tak novinara koji su taj dan svratili do redakcije domeće kako su ionako sada već svi, oko svega, posvađani i zavađeni. Tako je to u kriznim situacijama, lakše je kad krivac ima ime i prezime, a ne kad se zove Vlada, bilo bivša, bilo sadašnja.
– Sami smo k’o duhovi. Dođeš, a ne znaš zašto si došao – vele nam.
Kronologija se manje više zna. Zna se kad je Slavko Linić kazao kako je gotovo, pa kad se činilo da je moguć stečaj s preustrojem, pa kad je propala prodaja OAK Insvestment Grupu za kojeg je procijenjeno da ne može praktički garantirati ništa, od sređivanja duga do posla makar dijelu zaposlenih, i zna se kako je kuća u blokadi od 21. ožujka, taman da se pokretanje stečaja dogodi 21. svibnja. No, dogodilo se nije ništa. Samo, koga ta kronologija uopće više zanima!? 
– To više nikoga ne zanima. Ja iskreno mislim da ti to više nikoga ne zanima jer to više ne zanima ni pola ljudi u Vjesniku – veli Matković.
Jedan je dio, kaže, digao ruke od svega, povukao se. Logično je to, veli, s obzirom da nema ni plaće, ni motiva. No, dio ljudi tekstove šalje i s godišnjeg odmora na koji su otišli i da bi obišli banke i prerezali kartice.
Sve dolazi na naplatu
– Sve pomalo sjeda na naplatu. Prva dva mjeseca i možeš nešto “riješiti” prebacivanjem s jednog računa na drugi, ali sada je to već apsolutno nemoguće. Svi smo prilično iscrpljeni. Ja dugujem tri rate režija, platim struju da mi je ne isključe, telefon sam uključila jer mi je neugodno kad me svekrva nazove. Dugujem sve što mogu dugovati – priznaje Matković.
Ni drugima nije bolje, ako ne i gore. Iz kuće se prodaje što se može, a dokle tako, nitko ne zna. Novinari Vjesnika našli su se tako u ulozi onih o kojima su pisali, ili ponekad i nisu, recimo kad je uredništvo svjesno pustilo druge da krenu pisati o Kamenskom i njegovim radnicama.
– Ne mogu opisati koji je to osjećaj. Osjećam to kao kaštig meni samoj – kazuje Matković.
U priči o Vjesniku još bi se svašta dalo spomenuti, tražiti, inzistirati, recimo da netko odgovara za gubitak koji je skoro pa udvostručen samo u ovih nekoliko mjeseci za kojih se nije činilo ništa. Ima tu konkretnih imena, uprava, čelnika, baš kao i svakojakih glasina, poput one da su odabrani “potajno” i primali neke novce, dok drugi mjesecima plaću samo sanjaju. Samo, interes za ovakve priče kopni kako vrijeme prolazi, tim gore ako je medijska kuća u pitanju. Zato danas, kad s prozora vidi Vjesnikov neboder, a vidi se s većine zagrebačkih prozora, čovjek može na umu imati dragu uspomenu, a i ne mora. Umjesto toga može se u čas sudariti s novom mu simbolikom, onom neumitna propadanja kako jedne novine, tako i ceha koji čeka čudo pa da uskrsne neovisan, ako je – ikako – moguće.

Svi čekaju

U traženju odgovora uglavnom se okreće Vladi, postoje katkad neke indicije da postoji šansa o Vjesniku kao javnom glasilu, da bi se to pretvorilo opet u ništa. Stečaj ne da je opcija, nego se sad već željno iščekuje, ali nema ga tko pokrenuti. Svi čekaju nešto.  
– Stečaj očekujemo svjesni da rješenja neće biti, a ako se i pojavi, možda se pojavi u stečaju ako stečajni upravitelj kaže da su izdavačka prava jedino što vrijedi. Račun je prvi put bio blokiran 21. ožujka i računali smo da 21. svibnja istječe tih 60 dana da se stečaj pokrene. No, ispostavilo se da je 11. travnja bila povučena ta blokada i dana nova ovrha odmah 12. travnja, tako da je i stari dug koji nije naplaćen zbrojen s tim i sada se od tada računa tih 60 dana. To dakle istječe 12. lipnja, makar ni tih 60 dana ne znači da će Porezna uprava sigurno podnijeti zahtjev za stečaj – pojašnjava Matković.

Mekinić: Ostajem do kraja

Na kraju velike, prazne redakcije, soba direktora. I direktor u njoj. Robert Mekinić i dalje ne misli biti onaj koji će potpisom ugasiti firmu u kojoj je počeo kao dostavljač. Začudo, on je valjda i jedini koji misli da Vjesnik nisu svi zaboravili.
– Ne znam da su nas baš zaboravili, mislim da nas se ipak još sjete s vremena na vrijeme i da misle o nama – kaže, toliko da se čini kako on zna nešto što drugi ne znaju.
Ali, brzo to demantira i kaže kako nema nikakvih posebnih saznanja kako bi se i kada sve to moglo okončati. Podsjeća pritom i na vrijednost Vjesnikove arhive, priznaje kako je dio ljudi već otišao, poput zadnjeg glavnog urednika Bruna Lopandića koji je otišao pod skute Nadana Vidoševića, ili Silvane Oruč Ivoš koja je baš na dan našeg posjeta promovirana u novu glasnogovornicu novog HDZ-a .
– Vi ćete ostati do kraja?
– A što da napravim!? Imate vi neki prijedlog? Ja ću sigurno ostat’ do kraja.
– Do 12. lipnja?
– Vrlo vjerojatno.