Uvala Caska polako otkriva svoje tajne

Nastanak legendi o potonulome gradu koji se u antičko doba nazivao Cissa i dao ime čitavom otoku bio je vjerojatno uvjetovan brojnim nalazima u plitkome moru, ali i monumentalnim ruševinama na morskoj obali. Te su legende posebno zanimljivim učinile podmorje uvale. U njemu se moglo lako uočiti ostatke zidova, krovne opeke te drvenih stupova i greda, koji su pojačavali dojam dramatične propasti nekadašnjega naselja, priča Radić Rossi

Tijekom čitavog svibnja ove godine, u okviru međunarodnog interdisciplinarnog istraživačkog projekta “Cissa Antiqua”, nastavilo se istraživanje podmorja i priobalja uvale Caske s ciljem rekonstrukcije njezinog prirodnog i kulturnog krajolika u doba antike. Glavni protagonisti projekta su Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Centar “Camille Jullian” francuskog Nacionalnog instituta za znanstvena istraživanja (CNRS). U projekt je uključen niz drugih znanstvenih i kulturnih institucija i organizacija iz zemlje i inozemstva. Voditeljice projekta su doc. dr. sc. Irena Radić Rossi i dr. sc. Giulia Boetto, a zamjenik voditelja terenskog istraživanja ove je godine bio Mario Radaljac. Projekt je pokrenut na inicijativu Grada Novalje; financira se sredstvima hrvatskog Ministarstva kulture, francuskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Grada Novalje te nekolicine domaćih i inozemnih sponzora. Voditeljica projekta Irena Radić Rossi ističe i veliku pomoć koju su istraživačima pružili lokalni žitelji Caske.
Sve je počelo s drvenim sidrom
Arheološka istraživanja u priobalju i plitkome moru uvale započela su 2005. godine, a prvo je iznenađenje bilo odlično očuvano drveno brodsko sidro iz rimskoga doba. Dvije godine kasnije otkriven je i desetak metara dugačak brod izrađen starom mediteranskom tehnikom šivanja, koju su još i nakon rimskog osvajanja koristili starosjedioci Liburni. Godine 2009. istraživanje je podignuto na međunarodnu razinu, jer je odlučeno da se u okviru teme “Brodovi i plovidba u rimskoj Dalmaciji” prouči šivani brod i širi kontekst u kojemu se zatekao na morskom dnu.
– Caska je iznimno zanimljiv arheološki lokalitet, dobro poznat u stručnoj literaturi, ali donedavna potpuno neistražen. Mnoštvo arheoloških nalaza dugo je vremena privlačilo pozornost stručnjaka i putnika namjernika. Nastanak legendi o potonulome gradu koji se u antičko doba nazivao Cissa i dao ime čitavom otoku bio je vjerojatno uvjetovan brojnim nalazima u plitkome moru, ali i monumentalnim ruševinama na morskoj obali. Te su legende posebno zanimljivim učinile podmorje uvale. U njemu se moglo lako uočiti ostatke zidova, krovne opeke te drvenih stupova i greda, koji su pojačavali dojam dramatične propasti nekadašnjega naselja. Neki stručnjaci nastojali su taj događaj protumačiti kao posljedicu jednog od velikih potresa koji su u vrijeme kasne antike potresali Sredozemlje, dok su se drugi priklonili ideji kako je riječ o ostacima koji su se na morskome dnu našli uslijed polaganog izdizanja morske razine, kazuje nam dr. sc. Irena Radić Rossi i nastavlja:
Hrvatsko – francusko – grčka suradnja
– Rezultati dosadašnjih istraživanja, u koja su pored arheologa bili uključeni i znanstvenici iz drugih područja, govore u prilog pretpostavci da su građevine koje se naziru u podmorju Caske potopljene uglavnom uslijed polaganih prirodnih promjena, a ne iznenadne katastrofe. Dobar dio vremena i energije usmjerili smo na istraživanje velikog zida čija je funkcija bila nejasna, a koji se tumačio kao gradski bedem. Sada znamo kako je ustvari riječ o monumentalnom potpornom zidu koji je priječio eroziju flišne podloge istočno od kamenog tornja za promatranje dolaska tuna (tzv. Tunere), na kojoj su mjestimično ležale prostrane ploče breče i na njima antičke građevine. Njihova nam je namjena za sada nepoznata. Možda je u pitanju civilno naselje, a možda i gospodarski-ladanjski kompleks rimskih veleposjednika. Propadanje velikog zida uzrokovalo je ubrzanu eroziju fliša, a time i obrušavanje slojeva breče na kojima su bile temeljene antičke građevine. Takav događaj mogao je biti ubrzan nekim tektonskim poremećajem, a u mašti lokalnog stanovništva izazvati predodžbu božje kazne s katastrofalnim posljedicama. Komadi izlomljene i obrušene breče i danas se dobro vide u plitkome moru i na morskoj obali.
Tijekom posljednje dvije godine istraživalo se i kanale koji su kroz potporni zid odvodili otpadne i oborinske vode. Na jedan od njih nastavlja se prostrani podzemni tunel visine oko dva i pol a širine preko jednog metra. Zbog svoje teške pristupačnosti on do danas još nije temeljito proučen, iako se od davnina znalo za njegovo postojanje, a lokalno je stanovništvo prostor u njegovoj blizini nazvalo “Pod bužu”. Profesorica Radić Rossi pretpostavlja kako je taj impozantni tunel, pored odvodnje morao imati i neku drugu, za sada nepoznatu namjenu. Tijekom istraživanja pokazalo se da je veliki potporni zid bio mjestimično ukrašen poliranom brečom, te da je imao niše u kojima su možda stajale skulpture.
Tijekom posljednje dvije godine poseban su doprinos istraživanju dali geolozi iz hrvatskih, francuskih i grčkih institucija. Ove je godine skupina grčkih geologa sa Sveučilišta u Patrasu, koju predvode dr. sc. George Papatheodoru i dr. sc. Kalliopi Baika, boravila deset dana na terenu i uz pomoć bočno skenirajućeg sonara, geološko-strukturnog dubinomjera i ostale suvremene opreme za podvodna istraživanja prikupila veliku količinu podataka o nekadašnjem izgledu sjevernog dijela Paškoga zaljeva i dinamici promjena morske razine. Preliminarni su rezultati oduševili stručnjake, a podmorje otoka pokazalo se iznimno zanimljivim u arheološkom, biološkom i geološkom smislu. Zahvaljujući geološkim bušotinama koje su u okviru projekta realizirali stručnjaci Zavoda za mineralne sirovine Hrvatskog geološkog instituta, pod vodstvom dr. sc. Slobodana Mika, geološke će se informacije moći objediniti i iskoristiti za interpretaciju arheoloških nalaza.
Otkriven još jedan brod
– Osim opisanih priobalnih nalaza koji se većinom nalaze u zoni plime i oseke pa su stoga povremeno prekriveni morem, istraživalo se i kontekst šivanoga broda koji je očigledno bio iskorišten za učvršćenje neke priobalne pristanišne konstrukcije postavljene na drvene stupove i kolce. Veliko iznenađenje ovogodišnje kampanje bilo je otkriće ostataka još jednog broda, za koje je posebno zaslužan ronilac Neven Lete, posebno nadaren dugogodišnji suradnik na podmorskim arheološkim istraživanjima. Nekoliko rebara i dijelovi oplate uočeni su pred sam kraj istraživanja, pa su za sada samo ucrtani u generalni plan nalazišta i zaštićeni na morskome dnu. Nastavak iskopavanja s nestrpljenjem se očekuje tijekom narednih istraživačkih kampanja, otkriva nam profesorica Radić Rossi.
Istraživalo se, doznali smo, i vodovod koji je išao od Kolana do Caske. Pri tome su arheolozima od velike pomoći bili profesori Nikola Crnković, Ivo Oštarić i Bruno Puharić te kolanjski zaljubljenik u starine Ivan Balabanić. Da se u Caskoj voda distribuirala potvrđuje veliki kamen od breče s četiri otvora, koji je, po svemu sudeći, služio kao razvodnik za vodu. Već više godina istražuje se i čisti i podzemni vodovod zvan “Talijanova buža”, uklesan u živoj stijeni u dužini od tisuću i sto metara, koji je iz Novaljskog polja dovodio vodu u Novalju. Prezentacija tog osebujnog predstavnika hrvatske kulturne baštine planira se ove jeseni u okviru manifestacije “Maribor – Europska prijestolnica kulture”.
Istraživanja će se nastaviti i iduće godine koja označuje završnicu četverogodišnjeg međunarodnog projekta. No, ukoliko se novi nalazi u Caski pokažu dovoljno zanimljivima, postoji mogućnost da se međunarodna suradnja i sufinanciranje produži i na naredne četiri godine.