Najstariji zadarski barkajol, barba Karlo Sindičić zauvijek napustio svoju barku

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika mkvanja
In memoriam
Zadarski list/Arhiva
Barba Karlo Sindičić u svojoj barci

Najpoznatiji i najstariji zadarski barkajol, barba Karlo Sindičić u četvrtak je zauvijek zaplovio nebeskim prostranstvima. Svoju barku, koju je u spomen na jedan davni tragični događaj obojao u narančastu boju vozio je gotovo punih 50 godina. Ni nakon umirovljenja nije imao mira i uvijek je rado priskakao u pomoć svojim kolegama da ih zamijeni na barci. U spomen na barba Karla, prenosimo članak iz kolovoza 2012. godine kada nam je na duhovit način ispričao svoju svakodnevicu.

Redakcija Zadarskog lista izražava sućut obitelji i prijateljima.

Barba Karlo počivao u miru!

Kolovoz 2012.

"Gosti iz barke izlaze i - četveronoške!

Autor: Vanja Mirčeta

ZADAR - Zadarski su barkajoli već gotovo 800 godina  zaštitni znak grada. U malim  čamcima na vesla po svim  vremenskim uvjetima prevoze putnike od Đige, lukobrana sa svjetionikom, do Poluotoka i tako već generacijama Zadrana skraćuju put  na posao ili u središte grada.  Mnogi putnici svoj cijeli radni vijek koriste usluge barkajola. Zadar od 14. stoljeća  gaji tradiciju barkajola,  građana kojima je zadarska  komuna u srednjem vijeku  davala pravo da za određenu  naknadu svojim barkama  prevoze ljude ili teret u gradskoj luci. Oni već sedam stoljeća s malim čamcima na  vesla povezuju dva kraja  gradske luke po svim vremenskim uvjetima, štedeći na taj  način vrijeme svojim vjernim  putnicima.

Špica sezone u kolovozu

Ova tradicija se već stoljećima prenosi s koljena na  koljeno u nekoliko obitelji, a  uspjela se održati unatoč svim  izazovima modernog vremena.

Barkajoli, upravo kao jedna  od najstarijih ovdašnjih tradicija, i ovu sezonu su upotpunili zadarsku turističku ponudu. Ova, za Zadrane potreba, za turiste atrakcija, svakodnevno plijeni pozornost i  nezaobilazna je stanica svih  zadarskih gostiju.

Cijena prijevoza u jednom  pravcu je pet kuna i nije se  mijenjala već par godina. Barkajoli kažu da cijenu u dogledno vrijeme ne misle povećavati i to zbog sve goreg  socijalnog statusa svojih sugrađana, a kako ističu često  znaju prevesti ljude i besplatno, ako zaista nemaju za platiti. Zima je za barkajole uvijek slabiji period, putnika je  manje, tako da preživljavaju  uglavnom od onoga što priskrbe u ljetnim mjesecima.

Karlo Sindičić, jedan od  najstarijih i najiskusnijih zadarskih barkajola, navodi da je  za njih "špica" sezone započela tek u kolovozu kada se  dogodio pravi "boom" dolazaka gostiju u usporedbi s lipnjem i srpnjem kada su svi  pokazatelji govorili o podbačaju turističke sezone na  svim poljima.

Samo još Eskima nema

- Ovih dana se promet drastično povećao. Prevozimo domaće ljude, ali i puno turista  koji su došli od svagdje. Mislim da još jedino Eskime nismo prevozili, smije se Sindičić. Nikada do ove godine  nisam vidio toliko ljudi iz raznih krajeva zemlje, raznih rasa  koji su pristigli u kolovozu u  naš grad. No to će trajati još  kratko. Naime, pred početak  školske godine, Zadar vam se  svake godine u samo dva dana  isprazni. Barkajolima vam ljeto traje točno 28 dana. Što  skupimo u to vrijeme kupimo  drva za zimu, platimo režije,  hranu, taman za osnovno  preživljavanje. Turisti jako dobro znaju za nas i zaista nam  rade dosta posla sada u ovom  mjesecu, jer simbol barkajola  nalazi se i na smeđoj  signalizaciji i u kartama grada. Zato  se oni rado i fotografiraju s  nama za uspomenu, kaže Sindičić, ističući kako sa svojim  znanjem četiri strana jezika u  40 godina karijere nikada nije  imao problema sa sporazumijevanjem sa stranim gostima,  a s obzirom na to da, kako  kaže, neslužbeno pripadaju  Gradu Zadru i TZ Grada Zadra, barkajoli imaju dužnost  objasniti i pokazati gostima  koje prevoze tražene informacije kako ovi ne bi gubili vrijeme i vrludali po gradu.

Najviše ih, kako je kazao,  zanima upravo tradicija barkajola, a koju im on, kao jedan  od najstarijih zadarskih barkajola, vrlo rado prepriča. Naime, tri barkice koje pet barkajola, izmjenjujući se svaka  četiri sata, tijekom ljeta voze  od 6 sati ujutro do ponoći, a  nekada i čak do jedan sat iza  ponoći.

Produžene smjene

- Zbog broda 'Zadar' koji  dolazi iz Ancone znamo doći i  prije šest ujutro kako bismo  prevezli njegove putnike, no  inače smjene traju od 6 do 10  sati, zatim od 10 do 14 sati,  dok na smjeni u 10 sati ostaju  obje barke još sat vremena,  zatim smjena od 14 do 18, i  kao u prvom slučaju na smjeni u 14 sati barkajol iz prethodne smjene ostaje još na  ispomoći sat vremena. Od 18  do 24 sata, odnosno do 1 sat  ujutro voze dvije barke. Ove  produžene smjene uveli smo  zbog gužvi koje se stvaraju  baš u tim satima kako ljudi ne  bi pretjerano čekali na prijevoz, kaže Sindičić.

S obzirom na to da je tijekom dana jako vruće, najviše posla imaju navečer te za  kišnih ljetnih dana, kada turisti ne mogu na plažu pa se iz  svih okolnih turističkih mjesta "sjate" u grad. Poznato je da  su zadarski barkajoli pretočeni i u suvenire, a za  očuvanje ove bogate tradicije  i dobrobit zadarskih barkajola brinu se i Grad Zadar i  Turistička zajednica Zadra,  suradnjom s kojima je Sindičić jako zadovoljan.

- U našem poslu ima poteškoća, kao i u svakom drugom poslu koji je povezan s  ljudima. Jer, s ljudima je zaista najteže raditi. Iako su naši  putnici uglavnom ugodni i  simpatični, bude i onih koji  se, primjerice, prepiru s nama  i ne žele platiti. Naravno, mi  ne želimo trčati za nekim niti  ih vući za rukave da plate, to  ide njima na dušu. Osim toga,  vrućina po kojoj radimo zna  biti neizdrživa. Često nam gosti kažu kako nam je lijepo i  uživamo, a ne vide da smo  mrtvi umorni i da smo se  'cmarili' od znoja, ističe Sindičić.

"Sjede kao mumije"

No u cijelom poslu ima i  komičnih situacija, pogotovo  s ljudima koji se prvi put susreću s morem i brodovima.

- Znate, ima svakakvih ljudi. Kada ulaze u kaić ne žele  prihvatiti ruku koju im nudite,  već od straha da ne bi pali  doslovce skaču unutra. Kad  izlaze vani iz kaića se na obalu  penju četveronoške. Osim toga imate i žena koje se toliko  prestraše da se tresu kao da su  uključene na struju, ali i  muškaraca koji se skamene od  straha kad sjednu i zariju prste  u kaić tako da im pobijele od  stiska, smije se Sindičić i kazuje kako je sve to normalno,  ali nekome tko je toliko godina  na moru zaista smiješno. Bio  je slučaj kada me jedna starija  gospođa pitala kolika je cijena  prijevoza, a čuvši da je pet  kuna, ispalila je kao iz topa:  'En ti nedlju, pa mogla bi propišat ovo!". A ja sam joj samo  kulturno rekao da neka onda  'propiša' ta 72 metra do druge  obale, smije se Sindičić.

Ističe da muškarci uglavnom ne rade probleme, oni ili  plaćaju ili se ne voze. No izdvojio je jednu kategoriju  žena barkajolima posebno  dragu.

- Ukrcamo neke žene koje  vam za vrijeme cijele vožnje u  kaiću sjede kao mumije i tek  kad dođu na drugu stranu obale, kad iziđu iz kaića, počnu  kopati po onim svojim golemim boršama kako bi jedva  uspjele naći pet kuna, jer za to  nisu imale vremena prije ukrcaja ili čak za vrijeme vožnje i  onda mi čekamo i čekamo i  čekamo, nepopravljive su,  smije se Sindičić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (3 glasova)