Vrijeme se promijenilo, ali naši ljevičari nisu

Vrijeme promijenilo, ali se naši ljevičari promijenili nisu, bar ne svi – u njima je ostao stari komunistički mentalitet. Njima i u demokraciji i u samostalnoj hrvatskoj državi smeta onaj koji ne vodi njihovu anacionalnu i projugoslavensku politiku. Komunizam je propao, komunistički mentalitet još živi. To je sramota i bolest našeg ljevičarenja

Ivan Aralica ovih je dana  dobio dvije izuzetno značajne  nagrade. Nagradu “Vladimir  Nazor” za cjelokupno književno djelo i nagradu Matice  hrvatske “August  Šenoa”  za  roman “Život nastanjen sjenama” u izdanju Znanja, koja  se dodjeljuje za najbolje prozno djelo u minule dvije godine. Ni jedna ni druga nagrada nije prošla bez odjeka,  kao svaki put do sada kad je  nagrađivan ovaj pisac; s jedne  strane žestokih osporavanja,  a s druge isto tako žestokih i  argumentiranih odobravanja.  To je povod više za razgovor s  akademikom i plodnim pripovjedačem, kojemu, bar se  tako sa strane gledajući može  činiti, kao da osporavanja daju dodatnu snagu i inspiraciju.
Hrabrost još uvijek  prijeko potrebna
Na dodjeli nagrade Matice  hrvatske  za roman “Život  nastanjen sjenama”, za “nedvojbeno najbolji roman hrvatske književnosti u zadnjih  nekoliko godina”, kako je tom  prigodom kazao akademik  Ante Stamać, u riječi zahvale  kazali ste: “Nagrada mi je  važna iz dva razloga. Prvo,  jer su oni koji odlučuju o  nagradi prosudili da knjiga  zavrjeđuje biti nagrađena  ovako uglednom nagradom; i  drugo, što su imali hrabrosti  donijeti takvu odluku.” Pojasnite čitaocima “Zadarskog  lista” tu zahvalu na hrabrosti!
– Nakon povike koja se  podignula na žiri i članove  odbora nagrade “Vladimir  Nazor”, koji su mi dodijelili  nagradu za životno djelo desetak dana prije toga, učinilo  mi se umjesnim da zahvalim  žiriju Matičine nagrade i na  sudu i na hrabrosti. Učinivši  to, izazvao sam pljesak u  punoj dvorani prisutnih. Svi  su lako shvatili na što aludiram. Koliko god sam nagrada dobio, a dobio sam  mnoge, iza svake je slijedio  napad; ne samo na mene,  nego i na prosudbeno tijelo  koje se usudilo da dodijeli  nagradu piscu takve i takve –  uvijek kvalificirane kao nacionalističke – političke orijentacije. I kad je to tako od  početka, od komunističkih  vremena do dana u kojima  vlada demokratski pluralizam, onda sam morao zahvaliti ljudima koji su imali  hrabrosti izložiti se takvoj kritici. Nekad sa strašnim posljedicama, a danas otrcanom  i smiješnom! Zahvaliti i naglasiti da nam je hrabrost još  uvijek prijeko potrebna u otporu komunističkim  starudijama.
“Nazorova” nagrada za  životno djelo izazvala je, za tu  nagradu neuobičajeno, veliki  odjek u javnosti. Dio je ljevičara i lijevo orijentiranih  medija to proglasio skandalom, a sa strane desničara i  desno orijentiranih medija  odgovoreno im je jednakom  mjerom, da vam je tu nagradu odavna, čim ste ispunili sedamdeset godina  života, što je uvjet, trebalo  dati. Kako tumačite tu podjelu?
– Ima više načina, a najprikladniji je da se to objasni  zgodom. Upravo ovih dana,  dok traje ta ljevičarska dreka,  stiglo mi je pismo od Stanislava Marijanovića iz Osijeka u kojemu mi šalje pretisak moga, i od mene samoga, zaboravljena kratkog  romana “Oluje u tihom  ozračju”, tiskana u osječkoj   “Reviji” daleke l967. godine.  Uz otisak romana Marijanović mi je, iz šale, poslao i  otiske iz “Vjesnika” napada  na mene boračkih, “antifašističkih”, organizacija nakon  dobivanja  “Goranove nagrade” za roman “Duše robova”.  Čitam te napade nekadašnjih  boraca, a danas Mesićevih  “antifašista”, i vidim da se oni  ni po čemu ne razlikuju od  napada koji su uslijedili nakon “Nazorove nagrade”. I  borci su me napadali zbog  nacionalističke  i antijugoslavenske politike i ljevičari me  danas napadaju zbog te iste  politike koja im je srušila  komunizam i Jugoslaviju! I  sad odgovor na vaše pitanje –  kako tumačim ove friške napade! Pa, tako da se vrijeme  promijenilo, ali se naši ljevičari promijenili nisu, bar ne  svi – u njima je ostao stari  komunistički mentalitet. Njima i u demokraciji i u samostalnoj hrvatskoj državi  smeta onaj koji ne vodi njihovu anacionalnu i projugoslavensku politiku. Komunizam je propao, komunistički  mentalitet još živi. To je sramota i bolest našeg ljevičarenja. Te su bolesti i te  sramote i neki ljevičari svjesni, pa su se javili sa stavom da  sam, doduše, obzirom na  književnu vrijednost nekih  svojih djela, nagradu zaslužio,  ali, ipak, da se njih pitalo,  zbog moje političke prakse i  teorije, oni mi nagradu ne bi  dali. Koješta! Uskočiš sam  sebi u usta i preživiš u tom što  jesi, komunist!
Kad bih izdao  Tuđmana izdao bih  sama sebe
Ne mislite li da mnogima  smeta što se, kao u slučaju  nekih drugih njegovih suradnika, niste odrekli akademika i državnika Franje  Tuđmana, njega osobno i njegove politike?
– Bit će da je to tako, bit će  da im to smeta; da sam bio s  Tuđmanom i da ga se nisam  odrekao. Jedan od tih ljevičara s neoštećenim komunističkim mentalitetom baš  ovih dana u povodu tih nagrada tvrdi da zadrto ustrajem na svojoj odanosti  Tuđmanu i nakon njegova  odlaska u vječnost. Taj čovjek,  naprasit, naporan, tup i glup,  kakvog ga je Bog dao, ne  može shvatiti da ja nikada  Tuđmana izdati ne mogu, jer  bih u tom slučaju izdao sebe  sama; da ja sebe sama nemam  potrebe izdavati kod tolikih  koji me hrabre da ustrajem; a,  bogme, nemam potrebu izdavati ni Tuđmana, komu moj  narod i danas, mrtvu, u prigodama, kad se taj narod  upita, daje devedeset postotnu podršku. Pa, nisam zadrt ja koji se ponašam poput  goleme većine običnog svijeta, zadrt je onaj koji se  zaintačio kako bi se ja, da  ostanem književnik vrijedan  pažnje i nagrada, morao  odreći sebe i Tuđmana.  Odreći se sebe i Tuđmana i  prihvatiti njegov anakroni komunistički mentalitet! Ma nemoj! Pa za kog smo se vraga  onda tolike godine tukli!Koliko su tom razdoru između  vas i lijeve fraze ispunjene  anakronim komunističkim  mentalitetom doprinijeli vaši  romani “Ambra”, “Fukara”,  “Svetinka” i “Puž”,  koje vi  nazivate žurnalističkim romanima, a uobičajilo ih se  zvati romanima s ključem?
– Pazite, nemam ja ništa  protiv toga da se to zovu  romani s ključem, jer je istina  da sam ih radio na društvenom predlošku  i na prototipovima, kad taj naziv ne bi  tendirao prema zaključku da  su to pamfleti usmjereni na  izrugivanje nekoga ili nečega.  Preferiram naziv žurnalistički  roman jer on podrazumijeva  postojanje društvenog predloška i prototipova likovima,  a vodi prema zaključku da su  to romani o duhu vremena –  duhu vremena kad je komunizam propao, a komunistički se mentalitet nastojao  i uspijevao održati u novim  oblicima. Ja sam ih u tim  romanima prokazivao i shvatljivo je što ih ti romani  toliko žuljaju. Toliko ih smetaju da ih žele  amputirati od  mojih ostalih  djela i proglasiti, i za mene i za književnost, ništavnima. Pretvaraju  ih u moj grijeh, zbog kojega ni  bih mogao dobiti nagradu za  životno djelo, koje je, tobože,  tim djelom umanjeno. Iako bi  za svoje romane s povijesnom  tematikom, da nije te “Ambre”, te “Fukare”, te “Svetinke” i tog “Puža”, tu nagradu  i mogao dobiti. Ja, pak, mislim obrnuto: ako me išta  nadživi, nadživjet će me ti  žurnalistički romani, slika i  dokument o mom vremenu.  Iz tih će se romana iščitavati  to vrijeme, ako nekomu do  tog čitanja bude stalo!
Visković – potpuno  nebitan
Pripremate li neki novi  uradak sličnog tipa?
– Ne baš isto, ali nešto  slično tomu, svakako! Stjecajem okolnosti, o kojima sada nema potrebe govoriti,  komunistički režim u Jugoslaviji, iako mu je na čelu bio  jedan od okrutnijih komunističkih vođa, pošteđen je  adekvatne slike u literaturi.  Ima toga! I ja sam na tomu  radio! Ali sve neke alegorije!  Nema jasne slike mehanizama! Zato se taj mehanizam  lako skriva u preživjelom komunističkom mentalitetu.  Napisao sam “Kepeca”. U  “Okviru za mržnju” dao sam  sliku načina kako komunizam  kroz politiku promiče osobnu  mržnju. U “Kepecu” govorim  o komunističkom smislu za  laž. Koje je, ostale iz tih  vremena, i danas mnogo posvuda oko nas!
Za razliku od vas, koji  svojim žurnalističkim romanima dajete prednost nad  onima s povijesnom građom,  Visković misli, i to kaže u  najnovijem članku o vama – u  kojemu, iako ljevičar, izjavljuje da ste “Nazora” zaslužili – da su vaši povijesni  romani pisani kompleksnijim  literarnim sredstvima, a da  su vam žurnalistički romani  književno plošni, literarno  reduktivniji. Vaš komentar?
– Budući da se u tom članku  Visković tuži kako sam do  sada na tri njegove rečenice  odgovarao s tri stranice teksta, a na deset stranica njegova teksta raspalio bih sa  svojih stotinu, ovoga ću puta  biti kratak. I na samom početku, kad je o mojim povijesnim  parabolama pisao hvale, zbog  manjka literarne darovitosti,  te političkih i ideoloških ograničenja, Visković je dosezao  samo formalnu stranu tih djela – bio je fasciniran mojim  umijećem pripovijedanja – a  ono što se u tom pripovijedanju nalazilo nije mogao  ni naslućivati. Danas, kad mu  se samo po sebi otkrilo o  čemu ja to umješno pripovijedam, i umijećem novih  oblika pripovijedanja i  složenim sadržajima moja su  ga nova djela, ova što ih  ispisujem u zadnjih petnaestak godina, toliko nadrasla da  ih  ni u čemu, ni u formi ni u  sadržaju, ne može dosegnuti. Kad čitam Viskovića, zaprepašćuje me manjak literarne darovitosti kod ovog  leksikografa literature. U redu, leksikograf i bez toga dara  može funkcionirati, ali  književni kritičar, što on želi  biti, ne može. I bilo bi dobro  da me se nastoji okaniti, kao  što ću se ja ovim zaključkom  nastojati okaniti njega. Postao mi je, kako kažu sudionici u igri Velikog Brata,  potpuno nebitan!
Kad je vaš “Konjanik”, sniman dobrim  dijelom i u Zadru, pretočen u filmski medij,  bili ste Ivandinom režijom i  glumom Zrinke Cvitušić izuzetno zadovoljni. Što mislite,  da li ekranizacija književnog  djela pomaže njegovoj afirmaciji kod čitalačke publike i  književne kritike?
– Na pitanje u međuzavisnosti  književnog djela i filma ne može se dati jednoznačan odgovor; mora ga  se davati od slučaja do  slučaja, i što se tiče ekranizacije mojih tekstova – a  bilo ih je pet – i što se tiče  ekranizacije književnog teksta općenito. Što se “Konjanika” tiče – ne toliko njegova autora, to autoru u tom  trenutku nije bilo potrebno –  njega je Ivanda ekranizacijom  od mog početničkog teksta,  zagubljena u vremenu, krah  hrvatskog proljeća,  kad je  nastao i prostoru, Zadru, gdje  je nastao, pretvorio u jedno  od mojih najčitanijih djela, a  u očima kritike, kako kažu, u  književni biser, koji se otada  uvrštava i u književne leksikone. Da nije bilo Ivandine  ekranizacije, bojim se da bi to  i kod publike i kod kritike  ostalo moje početničko djelo.
Planirate li neku novu suradnju s Ivandom ili kojim  drugim redateljem?
– Ivanda, nakon filma što ga  trenutno dovršava, ima namjeru pristupiti ekranizaciji  moga romana “Sunce”. Radovat će me dođe li do toga.  Na dodjeli “Nazora” susreo  sam Zrinku Cvitušić i rekao  joj kako bih želio da ona  odigra glavnu ulogu, sestru  Dominu. Neki žele snimati  “Put bez sna”, neki “Graditelja svratišta”! Ne znam što  će od toga biti ostvareno.  Meni se čini da će prije od  svega toga u film biti pretočeno ono što sam sada  napisao, “Kepec”! To je izuzetno dobar, nekostimirani  filmski materijal, sličan onomu u “Okviru za mržnju”, po   kojemu je Papić snimio “Život  sa stricem”, i bila bi šteta da  ga se neki redatelj ne dohvati.
Vi ste književnik s dvije  adrese, zadarskom i zagrebačkom. Što za vas znače ta  dva grada i koliko oni  određuju vas, a koliko vi  njih?
– Ispravit ću vas, ja imam  još jednu adresu, primoštensku. Istine radi, jer se na kraju  mojih romana, nastalih u posljednjih desetak i više godina, može vidjeti dopis da su  pisani u Zadru, Zagrebu i  Primoštenu. Otprilike, mjesec dana živim u Primoštenu,  tri do četiri u Zadru, a ostali  dio godine, po zimi, u Zagrebu. U Primoštenu mi je  suprugina rodna kuća, u Zagrebu stan koji smo kupili  prije Domovinskog rata, a u  Zadru kuća koju smo sami  sagradili. Sve smo to stekli  naslijeđem, plaćama i  književnim honorarima.

U Primoštenu domazet

– O Primoštenu neću reći ništa nego da sam tamo domazet i da se  kao domazet tamo i osjećam. Ali, ako netko u mojim djelima potraži  Primošten, bome će ga naći na sve strane, u najboljim stranicama koje  sam, po sudu kritike, napisao. Primjerice, u “Školjci” i “Pužu”.

Zadar je moja kuća

A Zadar je moja kuća. Tu sam, slijedeći svoju suprugu, došao, tu sam  završio studij književnosti, tu sam pisao prve literarne radove, tu sam bio  nastavnik i direktor škole, tu sam gradio kuću, tu su se rodila moja djeca, tu  sam doživio teške dane hrvatskog proljeća, tu sam, objavljujući knjige u  Zagrebu, postao književnik i akademik. Nikamo iz njega nikada nisam otišao,  iako se nekima moglo činiti da jesam, jer sam ja dobro znao zakon  pokrajine: kad jednom odeš u centar, makar to bilo i prividno, ponašaj se  tako kao da si čitav i bespovratno otišao – ne miješaj se u domaće polove.  Ali i kad sam prividno otišao, tamo gdje sam otišao i došao, svoju kuću, i  Zadar s njom, nisam zaboravio. U teškim danima, tamo gdje sam bio – a  tamo sam se nalazio dobrim dijelom i radi svoje kuć
e u Zadru – vodio sam  brigu da Zadar ne utone u mrak, da ga ne umore žeđu, da ga ne pregaze  tenkovima, da mu ne presijeku pristupne putove i mnogo toga još što je bilo  u mojoj moći. Nikad nisam  prestao biti građanin Zadra i Zadru plaćati porez  gdje god se nalazio. Lani, na jednoj benzinskoj postaji dvojica su me  prepoznala, i jedan se pred drugim glasno čudi, da ja čujem: “Vidi, on ima  zadarske registracije, a stanuje u Zagrebu!” Tako mi je bilo drago to čuti! Kad  supruga meni ili ja njoj imamo reći da je došlo vrijeme preseljenja u Zadar,  nikad ne kažemo da je došlo vrijeme odlaska u Zadar. Kažemo: “Došlo je  vrijeme da idemo svojoj kući!” Jer Zadar je naša kuća! A kuća je naša u  Zadru!

Zagreb je moj kraj puta

A  Zagreb? Ah, složeno je to pitanje. Bez njega me, ovo što me je kao  književnika, ne bi ni bilo. Zato ću odgovor skratiti. Tamo će biti moj grob. Nije  u arkadama, ali nije ni daleko od njih, tek koji metar u stranu. I to sam morao  kupiti! Na njemu je zasada, dok je prazan, mali kip Dive Grabovčeve, koji je  izradio i poklonio mi ga moj prijatelj, veliki hrvatski kipar, Kuzma Kovačić. A  kad mene u taj grob polože, na njega  će biti postavljen veliki odljevak  Kuzmine  Dive . I to vam je to: Zadar je moja kuća, Zagreb je moj kraj puta  i počinak u sjeni Divina kipa. I nije se to dogodilo ni slučajno ni po mojoj volji.  Oboje moje djece su suci. Sudačko mjesto u Zadru nekada, za  komunističkih zemana, nisu mogla dobiti djeca hrvatskog nacionaliste,  idejnog vođe masovnog pokreta na zadarskom području, kako su me  službeno titulirali, pa su moja djeca radna mjesta potražila i obitelj zasnovala  na sjeveru zemlje. Da njih dvoje i njihova djeca na Dan mrtvih ne bi morali  prevaljivati dalek put, ja sam im za života pošao ususret. I, umoran od teška  puta,  sklonio se u sjenu Dive Grabovčeve! Žene, koja me je, budimo iskreni  i nepatetični, osvjetljavajući mi put i idući preda mnom, tamo i dovela.