Uspjeh me kao čovjeka nije promijenio, nisam sebe nikada doživljavala kao divu

 Još nas nešto više od dva tjedna dijeli od koncerta kojem već sada daju laskavi epitet – zadarski koncert ljeta. Ništa čudno, s obzirom na to da će 18. srpnja dvoranu Arsenala ispuniti glasovi triju hrvatskih glazbenih diva – Tereze Kesovije, Radojke Šverko i Gabi Novak. Okupljene na zajedničkoj koncertnoj turneji „Dive”, spomenute dame u Zadar donose evergreene širih regionalnih prostora, pjesme koje su obilježile njihove fascinantne karijere, bilo u solo izvedbama ili zajedničkim nastupima. Bit će to zasigurno večer za pamćenje, kao što su to bile i večeri za pamćenje više od 16.000 zadovoljnih poklonika njihove glazbe, koliko ih do sada broji njihova turneja. Zadarski list pred koncert donosi intervjue sa sve tri dive. U ponedjeljak smo razgovarali s Radojkom, danas s Terezom i za koji dan s Gabi. Na sceni prava diva, a u razgovoru tako jednostavna, topla, iskrena, Tere, kako je zovu, je s takvom lakoćom odgovarala na pitanja, ni u jednom se trenutku ne postavivši kao zvijezda, iako ona to je, pokazujući zapravo svakom svojim gestom i riječju što zapravo veličina jest. Prisjećajući se nekih davnih trenutaka karijere, duže od 50 godina, i osvrćući se na trenutačnu situaciju na glazbenoj sceni u zemlji i svijetu Tere je vrlo upečatljivo definirala što je to kvalitetna glazba i što čini dobru pjevačicu.
Vicevi za ekipu
Zadarska publika, kako sam ovih dana imao prilike čuti po gradu, s nestrpljenjem očekuje koncert Dive, vjerujem da vas to veseli.
– Naravno da nas veseli, i to sve tri, to je ono što se i očekuje.
Što nam donosite, siguran sam da nije bilo lako napraviti selekciju pjesama, samo je hitova toliko da bi trebalo napraviti maraton od dva-tri koncerta?
– Da, u tih nekoliko pjesama što pjevamo, sve tri zajedno ispunimo program od skoro dva sata. Mislim da je to tek mali, sićušni dio naših karijera. I s tri maratonska koncerta još ne bismo ispjevali sve svoje najpoznatije pjesme, pa samo ih ja imam više od tisuću.
Odlična je ideja povezati tri izuzetna glasa, tri dive zajedno na pozornici. Kako ste reagirali kada ste čuli za tu ideju?
– Jako pozitivno, sve tri smo bile zainteresirane kako će to sve skupa izgledati. Nismo se ničega plašile u smislu – pa to su tri različita karaktera, tri različite pjevačice. Pa normalno da jesmo, ali nijedna drugoj nije smetala tijekom karijere, svaka je imala svoj stil, a jednako tako, kada imaš svoj stil, imaš i svoj karakter, ponekad prgav, ponekad ovakav, ponekad onakav. No imale smo i imamo razumijevanje jedna za drugu, a to je važno, kao i u nekakvom braku. Dobro, ovo je sada tročlani brak, brak u kojem postoji uvijek taj netko tko smiruje tenzije, no tako nebitne, sitne tenzije. Uglavnom, nijedna naša čarkica nije zapravo vrijedna niti spomena jer smo mi, prije svega, ozbiljne osobe svjesne svog zadatka i savršeno se potpomažemo i u životu i na sceni.
Gospođa Šverko mi je rekla da se ne sjeća kada se tako dobro zabavljala kao na vašem zajedničkom povratku s koncerta u Beču.
– Da, bilo je super. Ja sam pričala viceve i nasmijavala komplentnu ekipu. Svaka od nas ima jednu divnu stranu karaktera koja je zabavna pa pokušavamo kada imamo neka dulja putovanja biti zabavne jedna drugoj, podržavati dobru atmosferu u grupi. Tu su naravno i naši muzičari i lijepo nam je zajedno. Stvarno se dobro družimo, i na sceni i iza nje.
Želja publike i davanje do kraja
Pod svjetlima reflektora ste više od 50 godina, izuzetnih, nagrađivanih, cijenjenih 50 godina. Imao sam priliku gledati vas uživo nekoliko puta i uvijek ste me dirnuli u srce. Odakle izvire ta silna energija, rekao bih energija jedne djevojčice.
– To je moja misija, to je ono što osjećam za svoju publiku koju ne želim iznevjeriti i mislim da dok budem disala da ću živjeti za te ljude. Nedavno sam imala jedan koncert u Tivtu, na otvorenoj pozornici. Bilo je više od tisuću i pol ljudi. Prostor je bio takav da sam mogla pjevati bez mikrofona, bilo je fascinantno. Ja na sceni sama, bez prekida dva i pol sata. I Radojka i Gabi su mi rekle da sam luda i vjerojatno imaju pravo. No dok sam pjevala svoje pjesme, bilo koju da sam pjevala, publika je gromoglasno pjevala sa mnom. Ta njihova silna želja da me konačno vide, a i podijele sa mnom svoje emocije, zajedničko uživanje u glazbi, dirnula me. I kako se onda ne dati, kako se onda ne dati do kraja.
Mislim da neću pogriješiti ako kažem da kada ste Vi u pitanju možemo govoriti, ne samo o glazbi, o pjesmama, nagradama, već fenomenu Tereza Kesovija. Osjećate li se kao diva, ako tako nešto uopće postoji?
– Ne, nisam sebe nikada doživljavala kao divu, a mislim da nije ni Gabi. Mislim da je i Radojka tu negdje blizu naših razmišljanja, ali recimo da je ona po svom stavu, ako hoćete i ponašanju, zapravo najveća diva među nama, ako se naravno pod diva podrazumijeva način komuniciranja, izražavanja… Sigurna sam da ne griješim. I Gabi i ja smo možda preležerno shvatile tu svoju, nazovi slavu. Što je to slava, to je reflektor koji se upali i ugasi i „adieu”, rekli bi Francuzi, ne doviđenja, nego zbogom. Ja shvaćam to kao nešto što nam je Bog podario, talent koji su ljudi prepoznali, koji ljudi vole, a to je jako važno, da se ljudi prepoznaju u našim pjesmama. Ima jedna pjesma koju Gabi pjeva, a ja se sva naježim. To kako ona pjeva Nadu, taj božanstveni Arsenov tekst, pa kako pjeva Hrabre ljude ili kako Radojka pjeva Lanternu, pa Bože što da kažem nego: daj Radojka, daj mi ju, molim te, još jednom otpjevaj.
Mnoge pjevačice imaju dobar glas, dobar nastup, imaju kvalitetu, no ne uspiju. Što je po vašem mišljenju bilo ono presudno u vašem slučaju? Koji su bili odlučujući faktori za vaš veliki uspjeh?
– Izgleda komplicirano, no zapravo je vrlo jednostavno –  kontakt s publikom, to je strašno važno. Ja to zovem ‘prijeći rampu’, slikovito rampu, onu nevidljivu crtu između publike i nas solista. Ako ste prešli tu rampu i došli ste do njih sasvim blizu, ušli među njih, onda ste i postigli svoj cilj. To je ono što se događa nama, i jednoj i drugoj i trećoj, da vas nakon dva sata koncerta ljudi i dalje žele još šlušati.
Možemo li reći, dajete nešto autentično, iskreno. Nažalost, danas sve manje i manje prisutno u novom svijetu glazbe?
– Da, nažalost. Evo gledala sam malo spektakl s Trga bana Jelačića, među ostalima i to dvoje mladih, krasnih ljudi 2Cellos. Kako obrađuju svjetske hitove: pametno, promišljeno u cilju da izazovu interes, da budu komercijalni, da prodaju. Zbog čega to govorim, zbog tih obrada pjesama koje oni tako divljački gudalom, nesmiljeno izvode po tom krasnom instrumentu da pucaju žice u sekundi. Istovremeno, njihovi izrazi lica izgledaju kao da imaju napadaje. Znajući da se iza svega toga kriju dva predivna talenta vidim da su svjesni da s tom svom muzikalnošću koju imaju, i koja je nevjerojatna, da s tim svojim predivnim sviranjem čela neće daleko. Dakle, idemo napraviti nešto intrigantno, nešto šokantno. Demonstriraju vrhunsku tehniku, da se mi razumijemo, no tehniku koju nije lijepo slušati, čujemo samo jednu galamu, škripu. Ta vas muzika ne može dirnuti. Od te vam muzike neće poteći suza, to je sigurno. Ako je cilj zaraditi velike novce, steći svjetsku slavu na taj način onda im se treba pokloniti, jer su u tome uspjeli. To je samo jedan od primjera kako danas glazba izgleda. Drugi je, te mlade pjevačice koje su dobro građene, koje dobro izgledaju, koje koriste estetsku kirurgiju, koje imaju čitav tim stilista iza sebe. No što one rade s tom ljepotom? „Daju” nam tu ljepotu, poručuju: gledajte, no ima li tu što i za čuti, to je druga priča.
Sjećam se uvoda u jedan vaš koncert u Lisinskom kada ste pjevali pjesmu Anne Oxe „E’ tutto un attimo” u svojoj interpretaciji „Za jedan tren”. To je bilo fenomenalno, ušli ste s leđa publici i pjevajući se popeli na pozornicu. Bilo je dakako i mnogih drugih pjesama vaših kolega koje ste obradili. Ima li još koji glazbenik, koja pjesma koju biste htjeli obraditi, ili jednostavno neka osoba koju posebno cijenite na glazbenoj sceni?
– Puno je dragih kolega, vrijednih kolega, talentiranih kolega koji stvarno plijene pažnju na svaki način, najviše muzicirajući, ali i na onaj drugi i fizički pristup publici. Ja volim citirati te Francuze koji krasno kažu “c’est tout” – to je jedan sve, i taj korak nije bez veze, i taj silazak niz stepenice nije slučajan. Zašto svi ti veliki spektakli imaju te stepenice po kojima se silazi što spektakularnije, jer i to ima jedan savršen efekt na publiku. A onda kada se već tu, na početku, na tim stepenicama dogodi spektakl, pa onda još i zapjevate i svojom pjesmom sve pokorite, to je onda nešto vrhunsko. Danas ima puno i silazaka i stepenica i spektakla, no sve manje one prave podloge: glazbe, pjesme, uživo izvedene. Što reći kada danas taj full playback dominira na svim stranama, kada stvarno muziciranje, stvarno pjevanje nažalost sve više uzmiče. Ja to vidim, taj full playback kao običnu prijevaru. Ja radije nastupam s jednim muzičarem, ako nema mogućnosti da se angažira više njih, ali zato isključivo uživo. Ne možete vi publiku dirnuti s nekim snimljenim materijalom. To može biti savršenstvo tehnike, no bez istinskog osjećaja, istinske glazbene poruke. Ja uvijek govorim da moje snimke nikada nisu na nivou mojih živih nastupa, koliko god netko radio na njima, nisu jednostavno zato jer ja moram osjetiti svoju publiku.
“Još se srce umorilo nije”
Što je bila vaša vodilja pri odabiru pjesama, promišljeno i studiozno planiranje ili osjećaj, instinkt?
– Kad imate nekog pametnog menadžera dobro je poslušati, dobro je općenito konzultirati se s ljudima oko sebe jer svatko ima svoje mišljenje i iz tih komentara zapravo izdvojite ono što bi moglo biti bitno. Kod mene je misao vodilja uvijek bila ona – ispričati priču, priču koja govori o meni, a govoreći o meni, govori i mojoj publici i potrebno je da se svi nađemo u toj priči, toj pjesmi. Važan mi je tekst, strašno mi je važan, jer ako se ja ulovim za tekst, onda znam što mi je činiti. Jedan od silnih grijeha ove mlade generacije su banalne riječi, mizerni tekstovi. Čemu se mladi, ako slušaju taj tekst, mogu naučiti: vulgarnosti, jednom sasvim besmislenom promišljanju o životu? A život je nešto previše vrijedno, dragocjeno da bi ga čovjek olako shvaćao. Ako ćemo baš ući u srž tog problema onda počnimo s plesom, kakav je nekada ples bio, zašto ljudi vole gledati taj bečki bal, taj ples u kojem su plesači u fizičkom kontaktu, kada se osjeća nešto. Što danas imate kod modernih plesova po diskotekama, lamataju rukama, nogama kao da su na nekakvom sportskom natjecanju, tko će više skakati. Gdje je tu ljudski kontakt. Svatko ide na svoju stranu, žive sami za sebe, ne žive život čovjeka pored sebe.
Citirali ste mi u nekoliko navrata neke francuske izraze, živjeli ste u Francuskoj, puno toga tamo napravili, nismo se dotaknuli tog vremena. Nedostaje li vam Francuska?
– Ne, ne nedostaje zbog toga što ja uvijek tamo mogu otići, ali pitanje je koliko se ja više želim hvatati u koštac s nečim, nekim… Ako čovjek želi nešto napraviti na najbolji način onda mora biti spreman na neka odricanja, a ja za to više nisam spremna. Bilo je previše odricanja u mom životu, ali uz sva ta odricanja, što je meni najdragocjenije, ja sam sačuvala svog sina. Mogla sam dobiti nebrojeno komplimenata sa svih strana svijeta, ali izgubila bih njegovu ljubav, a je li to vrijedno? Naravno da nije, meni nije.
Nadam se da ćemo još godinama uživati u vašem glasu, s vama, u svim onim pjesmama koje su, kako vaš, obilježile i naše živote. Je li istinita ona „Još se srce umorilo nije”?
– Ne znam koliko (smijeh), no još neko vrijeme da. I da, još se srce umorilo nije. Ja sam beskrajno zahvalna svojim genima, Bogu dragom da imam vokal koji je jednako svjež kao i nekada, ako nije još snažniji. Osjećam se savršeno, upravo sada mi je najljepše i znam da bih mogla i dva, i tri koncerta zaredom otpjevati.