Suba "obranio" Hrvatsku

Slika korisnika valentinam
KOMENTAR
HINA
Danijel Subašić

Lijepo li je u nedjelju navečer bilo Zadraninom biti! I Hrvatom, naravno! A, stresno tek! Neko veliko pojašnjenje za ove tri uvodne, vrlo kratke, ali rečenice s velikim značenjem nisu potrebne. Ali, kao Zadranin i dugogodišnji sportski novinar i urednik osjećam neodoljivu potrebu stalno ih ponavljati. Jer, zadarska dica nam hrvatsko ime na ponos našeg grada diljem svijeta pronose. I čine nas sretnima i ponosnima. Suba, naš Danijel Subašić, u nedjelju je navečer bio naš junak, naš heroj. Čovjek koji je s tri obranjena jedanaesterca Dance u crno zavio. A našu Hrvatsku u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Rusiji odveo. Protiv Skandinavaca je to bio on, nadajmo se da će protiv Rusije junak opet netko biti. Jer, to bi značilo da smo nakon 1998. ponovno u polufinalu SP-a. 

 
Jednostavan do boli
 
Subu poznajem od prvoga dana kada je kročio u seniorski nogomet. Od kada je stao na vrata momčadi Zadra i čudesnim obranama sve Zadrane sretnima činio. Uvijek je bio skroman, od malo "riči", ali svaka mu je bila na mjestu. Teško mi je nabrojati koliko intervjua sam s njime napravio, od Zadra, preko Hajduka pa sve do Monaca. I uvijek je nalazio vremena za nas, zadarske novinare. Nikada nije zaboravio od kuda je potekao, i, kako je sam puno puta isticao, gdje mu je srce ostalo. Posebno mi je u sjećanju ostao razgovor koji smo vodili nakon prošlog Europskog prvenstva kada smo u dramatičnoj utakmici osmine finala ispali od Portugala. Nekoliko dana po povratku u Zadar shodno našem dogovoru, ali ipak na moje veliko iznenađenje, nazvao me i rekao: "Ajde, dolaziš li na kavu kod Bebe?" (op.a. kafić čiji je vlasnik bivši hrvatski reprezentativac Marijan Buljat). Iskreno, nisam u tome trenutku razmišljao o tome hoćemo li raditi intervju za Zadarski list. Nekako mi je to bilo u drugome planu. Želio sam samo sjesti s njime i "ćakulati od nemila do nedraga". Htio sam čuti njegovu priču, poslušati ga kao prijatelj i, ako bude moguće, barem malo "amortizirati" njegovo razočaranje. Međutim, Suba je odmah nakon pozdrava i nekoliko uvodnih rečenica kazao: "Hoćemo li napraviti taj intervju za Zadarski list?" Naravno da smo ga napravili, naravno da je u svakom odgovoru bio potpuno iskren i naravno da sam u profesionalnom smislu bio itekako zadovoljan. Zašto ovaj trenutak želim posebno istaknuti. Danijel Subašić je u tome trenutku bio jedini hrvatski reprezentativac koji je nakon razočaravajućeg EP-a dao intervju jednoj dnevnoj novini u Hrvatskoj. Ili, da se ispravim, toga je dana isto učinio i s mojim kolegom iz Novoga lista Markom Cvijanovićem. Svi ostali "vatreni" šutjeli su još najmanje petnaestak dana. Ono što mi je posebno upečatljivo ostalo od toga dana je da smo nakon polusatnog intervjua ostali "ćakulati" još tri sata, a pridružili su nam se Želimir Terkeš, Tomo Gluić i Dragan Blatnjak, dobro znana zadarska nogometna imena. Čista uživancija, prštalo je od zanimljivih dogodovština. Ali, to je ipak bilo "off the record".
 
Pogled u visine
 
Ali, nije Suba preksinoć na stadionu u ruskom Nižnji Novgorodu bio sam. Mislim pritom na Zadrane u reprezentaciji. Bila su njih četvorica zadarskih mušketira, uz Subu, rame uz rame na travnjaku, Luka Modrić i Šime Vrsaljko, a s klupe Dominik Livaković. I još jedan mušketir, mušketir s nebeskih prostranstava, Hrvoje Ćustić. "Dokle god budem branio, Hrvoje će biti samnom, na majici ispod dresa. I u mom srcu zauvijek". Nerijetko mi je Suba znao to reći na moj upit o majici ispod dresa. Samo to, ni više ni manje. A opet, toliko jako i s toliko velikim značenjem i emocijom. Nekako mi se čini da je Suba i preksinoć snagu i pomoć prije izvođenja jedanaesteraca tražio u svome prijatelju Hrvoju. Ruka ispod dresa na putu prema golu daje mi pravo vjerovati u to. Kao i pogled upućen prema nebu po završetku utakmice sa sklopljenim rukama kao da zahvaljuje svome Hrvoju. Naravno, pitat ću ga kad se vrati. A do tada, vjerovat ću u to. I samo dodati, hvala ti Suba, hvala ti Hrvoje!
 
Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (1 glasova)