Planiranju operacije Oluja pristupilo se organizirano i strateški

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
IVAN IVKOVIĆ RATNI ZAPOVJEDNIK 112. BRIGADE U SJEĆANJIMA NA »OLUJNE DANE«
Bez motiviranih i odgovornih ljudi koji se profesionalno odnose prema zadaćama, zajedništvu, kvalitetnom vodstvu, nijedna, pa ni najbolje isplanirana operacija ne bi uspjela. A tako je ne samo u ratu, nego i u životu, s tim što su u ratu u pitanju ljudski životi, tako da je u tom smislu rizik neuspjeha neusporediv
Bojan BOGDANIĆ
Umirovljeni časnik HV-a Ivan Ivković, ratni zapovjednik 112. brigade u Oluji

General Mladen Fuzul bio je zapovjednik 112. brigade, a kako je 1995. godine bio na školovanju u Zagrebu, ja sam krajem 1994. godine imenovan zapovjednikom. On je pred samu Oluju iz Zagreba vraćen natrag i imenovan zapovjednikom operativne grupe Zadar radi koordinacije djelovanja 7. domobranske pukovnije, 134. domobranske pukovnije, 112. brigade, 84. gardijske bojne, topničkog diviziona i pristožernih postrojbina području Zadar. Dakle, krajem 1994. godine kao zapovjednik 112. brigade pripremao sam brigadu organizacijski i na svaki drugi način za ono što nam slijedi, a jako dobro smo znali što slijedi, jer 1994. godine sporazumom o razdvajanju snaga mi smo zadržali postrojbe na prvoj crti, a istovremeno su temeljem tog sporazuma pod pokroviteljstvom UN-a postrojbe bile razdvojene na način da je svo teško naoružanje bilo razmješteno na udaljenost od 20 kilometara od prve crte bojišnice, tako da su naši tenkovi bili u Šepurinama, topničke postrojbe u području Privlake, odnosno Sabunika te su samo postrojbe pješaštva s lakim naoružanjem smjele biti na prvoj crti bojišnice, kazuje nam Škabrnjanac Ivan Ivković (59), ratni zapovjednik 112. brigade u operaciji Oluja.

U cijeloj toj pozicionoj igri pratili su sva politička događanja te su znali kako ih neizbježno očekuju aktivnosti koje će biti usmjerene na oslobađanje ovog teritorija, odnosno teritorija cijele RH. General Ante Gotovina, zapovjednik zbornog područja, vrlo je organizirano sa svojim timom radio koordinaciju aktivnosti svih postrojbi na širem području Dalmacije, a operacije poput Ljeto ‘94, bili su taktički pomaci, a kasnije se pokazalo i strateški, na Dinari, nagovještavali su kojim smjerom se kreće.

Pripreme

- Sve organizacijske pripreme koje smo mi, zapovjednici brigada, podređeni generalu Gotovini, provodili bile su usmjerene upravo na aktivnosti koje će poslije dovesti do operacije Oluja, jer je bilo izrazito bitno da u trenutku kad dobijemo zapovijed, a dobili smo je 4. kolovoza, budemo apsolutno spremni. Stoga smo radili sve planske pripreme za postrojbe u smislu treniranja postrojbi, obučavanja, svih pripremnih radnji koje su vodile apsolutnoj spremnosti kada dobijemo signal za pokret. Tu smo pristupili profesionalno i organizirano na način da smo sve pješačke postrojbe koje su bile na prvoj crti u trenutcima rotacija kada nisu bili na crti obučavali u pozadini našeg prostora. Prostor koji smo mi branili u to vrijeme i gdje je bila crta bojišnice bilo je područje Pontonskog mosta Maslenica, Novigrada, Paljuva, Podgradine, Islama Latinskog, sve na tom potezu, što su kasnije bile početne linije odakle smo krenuli u operaciju Oluja, pojasnio je Ivković.

Završetak naprednog časničkog tečaja pješaštva u Fort Benningu, Georgia, SAD

U periodu svih tih priprema, topničko -raketni divizion (TRD) koji se sastojao od zaista respektabilnih profesionalaca koji su topništvo imali u malom prstu, bio je zasigurno jedan od najboljih u Dalmaciji. Radili su čak i neka pokazna gađanja za cijelo zborno područje. Taj divizion bio je smješten u Sabunikama, a u sklopu svakodnevnih priprema, osim održavanja naoružanja radili su i praktične vježbe izlaska na teren, formiranja tih kolona, i slično. U periodu između Bljeska i Oluje vježbe su se provodile u tri sata u noći, oglasila bi se uzbuna i mjerilo se koliko je vremena potrebno da se od Sabunika stigne do prve crte bojišnice. U tim vježbama se početnih 30 minuta skratilo na 14 minuta spremnog diviziona za pokret što je bilo izuzetno važno.

Ivan Ivković nastavlja:

- Morate naviknuti ljude usred noći uzimati svoje naouružanje, municiju, zakačiti svoja topnička streljiva i krenuti u kolonu. Isto tako uz sve one operativne zadaće, i pješačke postrojbe s prve linije smo pripremali za ono što je poslije slijedilo, a to su opsežne pripreme na taktičkoj razini, malih skupina, vodova, satnija, pa i cijelih bojni da bi u jednom trenutku svi sve znali i onda se kreće. To je bio naš princip. Još jedan segment, osim planskih priprema, koji je bio izrazito važan za cijelu pripremu operacije Oluja jest obavještajno djelovanje. Imali smo nekoliko segmenata obavještajnog djelovanja, a to je izvidnički vod 112. brigade koji je bio ekipa elitnih pripremljenih boraca koji su u pripremi za Oluju vrlo često ulazili u pozadinu neprijatelja, snimali pozicije neprijatelja. Imali smo vrlo dobro poznate ciljeve prije same Oluje, što je jako važno u ratu, to je jedan aspekt, ljudski izvidnički, dok je drugi obavještajni aspekt bio elektronsko djelovanje. Skidali smo svu komunikaciju neprijatelja, znali smo što rade, kud se kreću, kako se osjećaju, gdje su im obitelji, što namjeravaju... Treći segment tog djelovanja su bile informacije naših pješačkih postrojbi s prve crte koje su, za razliku od nekih drugih elemenata brigade, bile stalno u obrambenim zadaćama, u stalnoj spremnosti odgovoriti na eventualni pokušaj neprijatelja da napadne našu zonu odgovornosti, pa su tako njihove informacije bile izrazito važne i ažurne. Četvrti segment obavještajnog djelovanja je bio taj što smo pred samu Oluju dobili od glavnog stožera na par dana bespilotne letjelice koje su snimile cijeli teren i verificirale sve one pozicije koje smo mi utvrdili kroz stvarno djelovanje našeg izvidničkog voda koji je označio sve te pozicije i onaj dio koji smo identificirali kroz elektronsko djelovanje, naglasio je Ivković, dodajući kako je izrazito važno shvatiti kako operacija Oluja sama po sebi nije bila samo težnja hrvatskog vojnika da oslobodi svoj teritorij, već se radilo o izrazito organiziranoj operaciji za koju sad vidimo, da je već tada imala sve elemente modernog ratovanja.

Ponos

Ivković ističe kako je kako onda, tako i danas izrazito ponosan na sve ljude koji su sudjelovali u tome, na izvidnike koji su ulazili u neprijateljski teritorij, snimali kamerama i fotoaparatima sve pozicije, na ljude koji su gotovo svaki dan motrili crtu, pješake, koji su pratili kretanje ili pozicije neprijatelja, i na sve one u pozadini koji su radili pripreme, od logistike, protuzračne obrane, topništva i svih ostalih elemenata koje kada stopite u jednu cjelinu i to napravite na organizirani način, dobijete ujedinjene vojnike, vojnu silu, odnosno snagu koja pokreće i ostvaruje zacrtane ciljeve. Naglašava da bez motiviranih i odgovornih ljudi koji se profesionalno odnose prema zadaćama, zajedništvu, kvalitetnom vodstvu, nijedna, pa ni najbolje isplanirana operacija ne bi uspjela. A tako je ne samo u ratu, nego i u životu, s tim što su u ratu u pitanju ljudski životi tako da je u tom smislu rizk neuspjeha neusporediv.

Na položaju

- Kroz 1995. godinu radili smo razne vrste priprema. Mi smo to zvali stožerni trenaž. Radilo se o vježbi zapovjedništva brigade i ključnih ljudi, zapovjednika u planskim aktivnostima za pripreme vojnih djelovanja. Radi se o planskim aktivnostima putem ratnih karata i planiranju ratnih operacija na ratnim kartama, ali se tu radilo taktično uvježbavanje zapovjedništva, izdavanje zapovjednih koordinacija kao da radite u realnom vremenu. Provodili smo stožerni trenaž koji je trajao 48 sati, bez spavanja. Radila se simulacija ratnih djelovanja i svega onoga što se u principu radi i u najboljim vojnim školama na način da se praktično i ljudstvo stavi u nekakav misaoni proces i da se praktično pripremi za stvarne situacije, a radili smo sa stvarnim scenarijem, razmatrali smo ih nekoliko. Ti scenariji se zovu ratne igre, koji opisuju moguće djelovanje neprijatelja i naših reakcija, odnosno obrnuto, našeg djelovanja i mogućeg djelovanja neprijatelja i odgovore. To je proigravanje ratnih situacija koje smo radili u pripremi za Oluju.

Planiranju operacije Oluja pristupilo se organizirano i u njoj su sudjelovali ljudi koji su znali što rade. Svi su imali svoju razinu razumijevanja i anticipacije nekih ratnih taktika, odnosno strategija, ali su svi ljudi bili privrženi da i ono što ne znaju nauče i da ono što treba napraviti to naprave besprijekorno.

A onda nekoliko dana prije Oluje...

- Onog trenutka kad dolazimo u samu pripremu, par dana prije Oluje, kad se aktiviraju određeni stupnjevi priprema za takve operacije, onda se iz blindiranih kasa vade određeni planovi, stavljaju na stol i zove najuži krug ljudi. Oko 2.100 ljudi na terenu to ne zna, no vi radite pripreme. Mi smo to napravili ovdje. Posebice je to bilo bitno iz nekoliko aspekata, prvo jer nam je naoružanje velikog kalibra bilo 20 kilometara od bojišnice, a raspoređivanje naoružanja i bilo kakvo pomicanje naoružanja bilo je zabranjeno sporazumom. Međutim, mi smo pred samu Oluju morali, praktično svo to naoružanje, u tajnosti dovući pred samu crtu bojišnice kako bismo uopće mogli izvršiti ono što smo planirali, a to se događalo u noći s 3. na 4. kolovoza 1995. godine kad smo u noćnim okolnostima, organizirano doveli sve ove tenkovske i topničke postrojbe, postrojbe protuzračne obrane na samu crtu da bismo bili spremni za djelovanje. Dolazimo do dana D, dana kad mi krećemo u Oluju, 4. kolovoza 1995. godine ujutro, prepričava Ivković.

Planiranje

Prema njegovim riječima, jako puno stvari je prethodilo Oluji, a koje su išle s razine višeg zapovjedništva. Neprijatelj se zavaravao. Vojnici s razine zbornog područja praktički su šetali po Zadru, i to vojnici raznih postrojbi kako bi se skrila stvarna namjera glavnog pravca djelovanja. Upravo je element iznenađenja jako važan u ratovanju.

- Prebacivali smo neke postrojbe na Velebit kako bismo natjerali neprijatelja da vjeruje da će nam glavni pravac djelovanja biti s te strane, a opet kažem, tu je zaista izrazito velika uloga generala Gotovine i njegovog planskog tima. Ja sam sudionik toga, znam što se događalo. Mi smo fingirajući taj nekakav pokret snaga prema neprijatelju, 4. kolovoza očekivali čak možda napad neprijatelja na našem pravcu koji je dosta ravničarski, Islam Grčki, Islam Latinski, Smilčić i cijeli taj dio. Izrazito je bilo bitno da budemo u stanju u prvim satima, ako bi oni eventualno krenuli u napad, odbiti njihov napad. Naravno, to se nije dogodilo, a nakon toga smo mi krenuli u napadna djelovanja. Imali smo tri pravca napadnih djelovanja, dva pomoćna pravca i jedan glavni. Jedan pomoćni pravac je bio na lijevom boku Novigrad, Karin Donji, presijecanje komunikacije između Obrovca i Benkovca, a glavni pravac je bio Paljuv, Debelo brdo, s kojeg su Srbi imali pogled na cijele Ravne kotare i gađali Zadar, i desni pravac je bio Islam Grčki, Islam Latinski, Smilčić i desni obod Debelog brda. To je bila prva faza, prvi zadaci koje smo imali. U toj prvoj fazi nakon određenog otpora neprijatelja, imali smo poginulog u Novigradu, desetak ranjenih i nakon prvog dana, 5. kolovoza 1995. godine tijekom dana zaposjeli smo sve te pozicije. Izbili smo na prometnicu Obrovac-Zadar, u Smilčiću i dalje, došli na vrh Debelog brda i zaposjeli komunikaciju Obrovac-Benkovac, od Karina Donjeg. Sljedećeg dana smo ušli u Kruševo, nažalost uz još jednog poginulog u području Karina donjeg i došli na područje Zelengrada, kada je u principu već Knin pao, praktično smo na toj poziciji stali jer nismo imali neprijatelja koji se u međuvremenu povukao svojim koridorima prema Grahovu gore, tako da smo zaustavili svoja borbena djelovanja na tom području, na potezu Zelengrad-Debelo brdo. Nakon jednog dana konsolidacije prebačeni smo na područje Srba gdje smo zaposjeli državnu granicu prema BiH. Jedan dio postrojbi na zadarskom području ostaje na osiguranju oslobođenih područja, dok dobar dio postrojbi odlazi u područje Srba. Moj cijeli tim i zapovjedništvo stacionirao se u Srbu, gdje smo uspostavili liniju na državnoj granici Hrvatska-Bosna, i tu odbijamo nekoliko napada neprijateljskih snaga te se pozicioniramo za daljnje aktivnosti koje su uslijedile, a radilo se o aktivnostima Sarajevskog sporazuma, o aktivnostima združenog djelovanja hrvatskih i bosanskih snaga u području BiH, naglasio je Ivković.

U UN-u kao prvi časnik za obuku Odjela za mirovne integracije

Gledajući psihološki aspekt naših vojnika, većina ljudi je bila već četiri godine ili čak više u ratnim djelovanjima. Do 1993. godine i akcije Maslenica općenito su bili u nekakvom defanzivnom položaju, 1991. godine se radilo o borbi za život ili smrt, 1992. godina je bila vrijeme konsolidacije, dok je 1993. godine bila prva značajna akcija, Maslenica. U periodu 1994. godine opet se radi o nekakvoj mirnijoj fazi pripreme te dolazi 1995. godina.

- Izraziti motivacijski faktori naših ljudi koji su bili već četiri godine u ratu su vjerojatno bili puno jači od straha, ali svatko tko kaže da ga nije strah ili je budala ili laže. Moramo biti iskreni, prolazili smo svi kroz razne izazove tijekom Domovinskog rata, a nakon tih prvih početnih uspjeha, nakon dan-dva poslije operacije Oluja, motivacija ljudi, ja bih rekao, potkrijepljena i organizacijom, bila je izrazito visoka. S tim ljudima ste u to vrijeme mogli napraviti bilo što. Strah je jedan aspekt, i on postoji, ali u onom trenutku kad vi znate da ste životno ugroženi, a istovremeno ste jako motivirani, ostavite strah sa strane, kako vam ne bi bio remetilački faktor, i idete naprijed. Luda hrabrost nije dobra, ali s druge strane ni strah ne smije biti blokator, to je balans. Kada govorimo o Oluji i tom pozitivnom elementu na ljude, motivacija je bila na 300, zaista. Nije bilo stvari koju velika većina ljudi, a pogotovo zapovjednici, koji su bili lideri i izrazito dobro osposobljeni, kad imate vođu ispred sebe kojem vjerujete onda je motivacija velika, a strah se smanjuje. Strah uvijek dolazi od nepoznatog ili neznanja, što ovdje nije bio slučaj, pojasnio je Ivković.

Povratak u normalan život

Povratkom u normalan život borbeni adrenalin polako je padao, te su na red počela dolaziti egzistencijalna pitanja. U tom periodu jedan dio ljudi je htio ostati u vojsci, dok je jedan dio ljudi išao svojim domovima, a nije želio ići.

- Jedan dio ljudi je bio u procijepu između percepcije učinjenog u proteklih pet godina i onog što im se sada može ponuditi. To je bio sociološki, kulturološki problem. Po meni čak ni država tu nije odradila najbolji posao jer se išlo linijom manjeg otpora. Radilo se o nizu mladih, sposobnih ljudi koji su u principu u jednu ruku ostali bez posla, budućnosti da ostvare nekakvu dobrobit za svoju obitelj. Zašto kažem linijom manjeg otpora? Svi oni su mogli ostvariti nekakvu mirovinu ili nekakva socijalna prava i bili su podržani od strane države, u tom trenutku je to izgledalo sasvim u redu. Država se na određeni način odužila tim ljudima zbog njihovog doprinosa u svim tim akcijama. Osobno, ni tad, a ni danas nisam bio tog stava. Mislim da se moglo puno više napraviti po pitanju integracije tih ljudi u ekonomski život, jer se radilo o iskoristivim ljudima, dio kojih je poslije na krilima nekih kvazi beneficija, minimalnih socijalnih prava, nije razvijao svoje ostale sposobnosti da se uključi u normalan život, da se zaposli negdje, pokrene nekakav biznis i onda je to praktično narušilo određenu sociološko-ekonomsku ravnotežu koja je potrebna za normalan razvoj društva te su poslije neprimjereno stigmatizirani kao ljudi koji ostvaruju određene beneficije, a to je velika druga pogreška. Onda se radilo na dezintegraciji tog braniteljskog korpusa i onda su oni u jednom trenutku ostali sami, izgubljeni, nitko se sustavno nije bavio njima. To su ljudi koji su iznijeli rat. Jedan dio ljudi koji je bio nešto snalažljiviji, oni su se uspjeli integrirati u normalne tokove društva, i sada ih vidim kao uspješne ljude, dok za jedan veći broj ljudi na žalost to ne mogu reći, što mi je izrazito žao, jer ti ljudi to nisu zaslužili, zaključio je Ivković.

Unaprijed se ispričava, kaže, ako neku od informacija gore nije ispravno ili točno prenio, nekog zaboravio istaknuti ili spomenuti, govorio je po sjećanju, u najboljoj vjeri, bez uvida u bilo kakvu dokumentaciju, a ipak su to događaji od prije 27 godina, pa je pogreška u tom smislu moguća.

Pogled prema Drvaru

Ratni put i povratak u civilni život

Vojna iskustva prije Domovinskog rata Ivanu Ivkoviću bila su na razini svakog prosječnog građanina bivše Jugoslavije, vojni rok u Kumanovu u Makedoniji. U JNA je bio u pionirskoj inžinjeriji, minerima i kao takav je bio iskoristiv ZNG-u kada se u lipnju 1991. godine dragovoljno prijavio u ZNG, dok je već u kolovozu raspoređen u pionirsko inžinjerijski vod 112. brigade kao vojnik. Prije toga je bio u dobrovoljačkim odredima u Škabrnji. U rujnu 1991. godine je u sklopu pionirsko inžinjerijskog voda 112. brigade djelovao na području prema aerobazi Zemunik, Sv. Križu, Zemuniku Donjem, Smrdelju, Zemuniku Gornjem, Škabrnji i Nadinu. Na tom području su provodili zaprječavanje, odnosno postavljanje mina kako neprijatelj ne bi mogao proći.

- Sudjelovali smo u jednoj akciji direktnog pokušaja prodora neprijatelja prema Sukošanu i Debeljaku, minirali smo most i zaustavili neprijatelja. To je bio pokušaj presijecanja Jadranske magistrale, a Maslenički most je neposredno prije toga bio srušen te bi tim činom neprijatelj izolirao kompletnu zadarsku ploču. U najtežim borbama za grad Zadar sudjelovali smo i na Ploči i na samim prilazima gradu Zadru iznad Bilog Briga gdje je neprijatelj bio na kilometar od grada, a mi smo dovedeni kao interventna ekipa koja je zaprječavala sve te prilaze gradu, kako oklopna vozila ne bi mogla ući na Bili Brig, odnosno u grad, a bila su jako blizu. Poslije smo djelovali na cijeloj bojišnici od Biograda pa sve do Novigrada, prema aerobazi Zemunik. Tada sam bio običan vojnik, a krajem 1991. godine su me unaprijedili prvo u zapovjednika desetine, a početkom 1992. godine u zapovjednika voda. Nakon prvog sporazuma u ljeto 1992. godine radili smo na razminiranju određenih područja jer je to bilo propisano tim sporazumom, što naših što neprijateljskih mina, a nakon toga smo radili pripreme za Maslenicu, kada smo kao taktička grupa 112. sudjelovali direktno u operaciji Maslenica na velebitskoj strani, ističe Ivković.

Postaje zapovjednik inžinjerijske satnije unutar 112. brigade 1993. godine. U ljeto 1993. godine postaje načelnik operative brigade, koordinira sve operativne aktivnosti na terenu, kada su izmješteni s Velebita i premješteni na stankovačko područje gdje mijenjaju 7. gardijsku brigadu. U proljeće ponovno mijenjaju 7. gardijsku brigadu na području Novigrad, Posedarje, Islam Grčki, Paljuv, Podgradina gdje ostaju do same operacije Oluja. U tom periodu krajem 1994. godine biva imenovan ratnim zapovjednikom brigade u Oluji. Poslije rata biva u Kninu, u stožeru generala Gotovine gdje radi na preustroju ratnih postrojbi u mirnodopske. Poslije toga, u periodu od 1997. do 1998. godine završava vojnu školu u SAD-u, časničku školu u američkoj vojsci u Fort Benningu, državi Georgia, napredni časnički tečaj pješaštva. Poslije radi u kabinetu načelnika glavnog stožera, nakon čega je radio kao zamjenik načelnika uprave za obuku i školstvo, vodio je hrvatski tim (MPRI), u suradnji s američkim časnicima na preustroju hrvatske voske po NATO principima. Potom završava postdiplomski studij Globalna sigurnost u Engleskoj. U određenom dijelu svoje karijere, kao prvi hrvatski časnik, Ivković je radio četiri godine, od 2002. do 2006. godine, u New Yorku, SAD za Ujedinjene narode u Odjelu za mirovne integracije. Bio je časnik za obuku, a poslije i čelnik tima za obuku koji su radili programe za krizna područja. Nakon toga se vraća u Hrvatsku i smatra da je njegov vojnički put završio. Danas radi u jednoj privatnoj IT tvrtki u Zagrebu, s mladim ljudima što mu čini veliko zadovoljstvo.

Kraj vojničkog puta

Važno je istaknuti kako je 112. brigada sa svojim postrojbama odigrala još jednu važnu ulogu jer su u nekoliko napadnih djelovanja praktično došli pred sam Drvar, a u daljnjim napadnim borbenim djelovanjima su praktično prošli kroz sam grad i došli do ključne točke koja im je bila zadana, prijevoj Oštrelj, koji se nalazi između Drvara i Bosanskog Petrovca. Tu su zaposjeli liniju prema Bosanskom Petrovcu, odnosno Banjoj Luci.

- Kada bismo gledali vojnički, tu naš ratni put brigade u smislu ratnih djelovanja završava. Tamo smo slijedom zapovijedi utvrdili liniju, a bila su određena još određena borbena djelovanja na tom teritoriju, ali u osnovi tu sama borbena djelovanja brigade završavaju. Tamo ostajemo do studenog ili prosinca 1995. godine kada se cijela prostojba vraća u grad Zadar gdje dolazimo u ono mirnodopsko razdoblje kada nastupa demobilizacija brigade i sve one stvari koje su uslijedile poslije rata. Jedan dio ljudi prelazi u profesionalne postrojbe, dok se jedan dio demobilizira i vraća se u civilni život, zaključio je Ivković te dodao kako su neposredno nakon Oluje svi bili preplavljeni izrazitim osjećajem ponosa.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno