Samoubojice ne traže pomoć zbog srama i straha od reakcije

Slika korisnika admin
robert_perincic
Devedeset posto suicida počine osobe u psihički poremećenom stanju, kaže dr. Robert Perinčić

Međunarodno udruženje za prevenciju samoubojstava u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom svake godine 10. rujna obilježava kao Svjetski dan prevencije samoubojstava, pri čemu se naročito ističe potreba zajedničke angažiranosti i suradnje odnosno da se u aktivnosti pružanja pomoći liječenja uključi društvo u cjelosti. Tim povodom razgovarali smo sa zadarskim psihijatrom dr. Robertom Perinčićem.

* Koji su najčešći uzroci odnosno znakovi upozorenja da bi netko mogao počiniti samoubojstvo?

- U pozadini tog tragičnog događaja uvijek je više čimbenika: psihički poremećaj, fizička bolest, razni psihosocijalni momenti poput gubitka podrške, nezaposlenost, značajni pad u socijalno ekonomskom statusu, poremećeni obiteljski odnosi, seksualno i psihička zlostavljanja u djetinjstvu, aktualna stresna situacija, struktura osobnosti s na primjer izraženim perfekcionizmom, sklonosti pesimističnom razmišljanju, rigidnost u mišljenju i stavovima, loši mehanizmi nošenja s problemima... Međutim, ipak bih naglasio da su 90 posto suicida počinile osobe koje su bolovale od psihičkog poremećaja, često i neprepoznatog i neliječenog. I kada govorimo o prevenciji suicida svakako je najvažniji moment ranog otkrivanja i adekvatnog liječenja psihičkih poremećaja, poput depresije, alkoholizma i drugih ovisnosti te psihoza.

Većina najavi samoubojstvo

* U stanju u kojem se nalaze ljudi se često ustručavaju zatražiti pomoć. Kome se sve mogu povjeriti?

- Najgore je sve nositi u sebi, mučiti se s crnim mislima sam. Dobro je povjeriti se najbližima, stručnim službama - liječnicima opće prakse, psihijatrima, psiholozima. Značajni su i podaci da 80 posto osoba koje su počinile suicid, su to prije i najavile i da je 50 posto njih već prije pokušalo suicid. Svakako, i tu dolazimo do važne točke u prevenciji - trebalo bi poraditi na edukaciji opće populacije te posebnih službi poput učitelja, profesora, liječnika opće prakse, socijalnih radnika, svećenika itd., o tome kako se postaviti prema potencijalno suicidalnima, na što treba obratiti pozornost, kako postupiti. Često se, naime, olako prelazi preko najava suicida ili ih se tumači krivo, na primjer "samo traži pažnju, manipulira, da on to hoće napraviti ne bi govorio o tome" i slično. Čak se i stručnjaci ponekad ustručavaju postaviti pitanja o suicidalnosti jer im je neugodno ili misle da bi time pogoršali stanje. No, istina je upravo suprotna - kada postoji sumnja na suicidalnost, treba otvoriti razgovor o tome. Naravno, na primjeren način, nakon uspostavljanja povjerljivog odnosa. Iz svog profesionalnog iskustva znam koliko puta je sam razgovor značajno olakšao stanje, omogućio da se promjeni kut gledanja, otvorio nove perspektive i mogućnosti za daljnji rad na problemima. Treba biti svjestan da nismo svemoćni, da nije moguće spriječiti sve suicide, ali uz adekvatan pristup se velikoj većini može pomoći. Prije sam rekao da 90 posto suicida počine osobe u psihički poremećenom stanju. Mnogi psihički poremećaji se mogu uspješno liječiti, mnoge traume i konflikti proraditi. Ljudi kojima su bližnji počinili suicid često se nakon svega muče s pitanjima o krivnji i o tome što su sve mogli bolje uraditi. Naravno, ista pitanja će postaviti sebi i svaki stručnjak koji to doživi u svojoj praksi, sa svojim klijentima.

* Prema Vašim saznanjima koliko ljudi zatraži pomoć radi pokušaja ili razmišljanja o počinjenju samoubojstva?

- Vrlo rijetko će netko doći zbog izoliranog simptoma - suicidalnosti. Dolaze zbog promjenjenog psihičkog stanja, a suicidalnost bude jedan od simptoma kojeg često i ne spomenu ako ih se ne pita. Ako još ne poznaju psihijatra, ako se prvi puta vide i nije uspostavljen odnos povjerenja može se dogoditi i da zataje suicidalnost. Stoga treba biti oprezan, na druge načine doći do podataka na osnovu kojih se može procijeniti stupanj ugroženosti od suicida. Ne znači da svaki depresivni ili psihotični pacijent ima suicidalnih sadržaja, a i njihov intenzitet je različit - od povremenih promišljanja o tome kako im se ne živi do smišljanja plana kako da se izvrši suicid te samog pokušaja.

Ne mogu govoriti o brojkama, ali se zna da oni koji se obraćaju za pomoć predstavljaju tek "vrh sante leda." Većina ljudi se ne usuđuje zatražiti pomoć zbog srama i straha od reakcije okoline. Dakle, ponovo se vraćamo na prevenciju i potrebu rada na destigmatizaciji psihičkih poremećaja, pacijenata i psihijatrije u cjelini. Nažalost, istina je da okolina zna primitivno i nehumano reagirati na ljude s psihičkim problemima, zbog neznanja i predrasuda. Kod ljudi koji dolaze na prvi pregled psihijatra često postoji i strah da neće biti shvaćeni ozbiljno ili da neće imati prilike otvoriti se, ili da će im se samo dati lijekovi - bez dubljeg uvida u problem. Takvi stavovi i osjećaji mnogi ne uspijevaju nadići i obratiti se za pomoć.

Razgovor, lijekovi, hospitalizacija

* Može li se izdvojiti najugroženija skupina ljudi kada je riječ o samoubojstvu?

- Kada se govori o skupinama, statistički podaci pokazuju da su ugroženiji mladi na prijelazu iz kasne adolescencije u ranu odraslu dob i stariji od 65 godina. Očigledno je riječ o posebno osjetljivim životnim fazama, krizama, te je blizina i podrška okoline u tim fazama posebno važna. No, ona nažalost često izostane pa se pojedinci često ne osjete sposobnima za nošenje s problemima i ne mogu sami pronaći načine kako riješiti probleme. Kod mladih je između ostalog izraženije i  prije spomenuto imitiranje, te impulzivnost koja ako se pomiješa s alkoholom ili nekim drugim psihoaktivnim sredstvom može biti tragična. Kod ratnih veterana stopa suicida je dvostruko veća od opće populacije.

* Kako pristupiti osobi koja razmišlja o samoubojstvu odnosno na koji način joj pomoći?

- Prije svega važno je stvoriti adekvatne okolnosti - adekvatan prostor, dovoljno vremena u kojem je moguće izgraditi povjerljiv odnos, osjećaj sigurnosti, a nakon toga treba kroz razgovor procijeniti stanje, o čemu je riječ, što sve stoji u pozadini problema, koliki je rizik od suicida i nakon toga izgraditi terapijski plan. Nekad će biti dovoljna psihoterapija koja može biti individualna, u paru s partnerom ili suprugom ili obiteljska. Nekada će biti neophodni lijekovi, na primjer antidepresivi ili antipsihotici. U određenim situacijama, kada je rizik od suicida veliki potrebna je i hospitalizacija. Važno je uspostaviti ili ojačati podršku i razumijevanje najbližih, naravno vodeći računa o potrebama i stanju pacijenta

* Postoji li kod nas centar za krizna stanja, SOS telefon?

- Ne, nema Centra za krizna stanja, ali svatko tko se nalazi u krizi, tko treba hitnu pomoć se može obratiti svom liječniku opće prakse, službi HMP gdje će se procijeniti stanje i po potrebi uputiti psihijatru, na hitni ambulantni psihijatrijski pregled ili na pregled radi eventualne hospitalizacije. Što se tiče SOS telefona, iskustva iz drugih sredina se nisu pokazala korisnim kada je riječ o prevenciji suicidalnosti.

* Na koje se sve načine radi na prevenciji samoubojstva i što je za uspješnu prevenciju najvažnije?

- Na žalost, nemamo sistematskog preventivnog rada u Zadru, ali ni u cijeloj Hrvatskoj. Imao sam prilike na međunarodnim kongesima slušati izlaganja o Nacionalnim programima prevencije suicida pojedinih zemalja, poput Francuske ili Njemačke. Iz do sada rečenog može se izdvojiti važnost rada na ranom otkrivanju i adekvatnom liječenju psihičkih poremećaja. Tu je posebno važno sistematski educirati osoblje koje radi u školstvu i zdravstvu, koji bi trebali znati procjeniti ozbiljnost stanja i po potrebi uputiti drugim stručnjacima. Drugo važno područje je sistematski rad na boljem informiranju javnosti, formiranju adekvatnijih stavova općenito prema psihičkim poremećajima i humanijih odnosa prema ljudima koji trebaju psihološku ili psihijatrijsku pomoć, pa je prilika da naglasim i važnost medija koji u tome mogu odigrati veliku pozitivnu ulogu.

Pisati, ali ne senzacionalistički

* Međutim, često se navodi i kako medijski publicitet o samoubojstvima može rezultirati štetnim posljedicama. Može li publicitet koji mediji daju samoubojstvima biti opasan?

- Da, to mogu posvedočiti i vlastitim iskustvima. Često sam imao priliku u psihijatrijskoj ambulanti slušati kako su neki pacijenti i sami potaknuti na suicidalna promišljanja nakon senzacionalističkog prikazivanja nekog suicida u novinama ili na televiziji. To je potvrđeno i u više istraživanja, govori se o tome da suicidalno ponašanje može biti naučena imitacija. Postoji i termin "Wertherov efekt", prema liku iz Goetheovog romana "Jadi mladog Werthera" koji je počinio suicid. Mnogi čitatelji tog romana su nakon objavljivanja romana počinili suicid. Slično, ali u manjim razmjerima je bilo u Rusiji nakon objavljivanja "Ane Karenjine" ili u SAD-u i Francuskoj nakon objavljivanja nekih priručnika. Sve to ne znači da o suicidima i problemu suicidalnosti ne treba govoriti, pisati u medijima. Dapače, kako sam prije rekao mediji mogu imati važnu pozitivnu ulogu u prevenciji suicidalnosti. Izvještaje o suicidima ne treba pisati na senzacionalistički način, ne davati veliki publicitet, ne treba iznositi bizarne pojedinosti, ne prikazivati ih kao normalnu reakciju na neka događanja, ne politizirati ih, ne prikazivati čovjeka koji se ubio kao žrtvu, jer sve to može potaknuti druge. I zaista, potvrđeno je da u takvim slučajevima u narednih deset dana poraste broj suicida. Nijedna smrt ne ostavlja toliko posljedica na obitelj kao smrt samoubojstvom, roditelji će se stalno pitati što su pogriješili, što su mogli bolje učiniti, djeca zaključuju da je samoubojstvo mogući način rješavanja problema i poznato je da su samoubojstva češća u obitelji gdje je već netko počinio suicid. Samoubojstvo nije način rješavanja problema, već odraz značajno poremećenog psihičkog stanja. Psihički poremećaji koji kao jedan od simptoma nose i suicidalnost su liječivi. U prevenciji suicida važno je unaprijediti rano otkrivanje poremećaja koje treba pratiti adekvatna stručna pomoć. Životni moto poznatog nobelovca,liječnika, misionara u Africi dr. Alberta Schweitzera bio je "Poštuj život!"

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno