Smrt u službi propagande

Iznimnu važnost u životu terezinskih zatočenika odigrala je kultura. Propagandna funkcija logora u stanovitoj je mjeri omogućavala razvijanje kulturnih aktivnosti koje su u ozračju svakodnevnih smrti logorašima olakšavali trpljenje i označavali njihov duhovni protest protiv zla Najpotresniju stranicu u Terezinu ispisala su djeca od koje je većina pogubljena u plinskim komorama Auschwitza. Tako su nakon rata pronađeni brojni dječji crteži i pisani zapisi koji otkrivaju misli i osjećaje što su ih u logoru imali najmlađi zatočenici
Odlazim s transportom, budite mi svi zdravi. Pozdravljam vas i ljubim. Vaša kći, majka, sestra i teta”, posljednja je poruka Aloisije Paclove, napisana na ulošku cipele prije nego što je s tisućama čeških Židova deportirana iz logora Terezina u Auschwitz – u smrt.
Koncentracijski logor Terezin (njemački Theresienstadt) u nepreglednom nizu nacističkih logora osnovanih na prostoru Trećega Reicha imao je jedinstvenu ulogu. Osim kao sabirna i prolazna stanica za češko židovsko stanovništvo na njihovu konačnom putu u neki od logora smrti, iskorišten je i u monstruoznu, propagandnu svrhu prikrivanja prave uloge koju su nacistička geta i logori imali u istrebljenju europskih Židova.
Osnovan je po naredbi jednoga od najbližih Hitlerovih suradnika i sukreatora ideje o “konačnome rješenju” Reinharda Heydricha. S ciljem istrebljenja Židova s područja okupirane Češke zloglasni protektor Češke i Moravske odlučio je u listopadu 1941. godine da se i na češkome tlu osnuje geto-logor gdje će Židovi živjeti do deportacije na istok, u neki od logora smrti. Kao idealno mjesto za to Nijemcima je poslužio Terezin, gradić udaljen pedesetak kilometara zapadno od Praga, i osobito tamošnja tvrđava unutar čijih se zidina od 1784. godine nalazio veliki garnizon za smještaj vojske Habsburške monarhije, ali i poznata tamnica u kojoj je kaznu, među ostalima, služio i Gavrilo Princip, atentator na austrijskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda.
Logor za zaslužne i nadarene
Danas se na tome mjestu nalazi Spomen područje koje svakoga dana obilaze posjetitelji iz mnogih krajeva Europe i svijeta, i gdje se današnji naraštaji mogu upoznati s tragedijom toga mjesta na kojemu je tijekom Drugoga svjetskog rata u strašnim uvjetima umrlo 35.000 Židova, dok ih je još 83.000 otuda otpremljeno i pogubljeno u ostalim logorima za istrebljenje.
S nacističkoga stajališta to je područje bilo pogodno za logor jer su ga osiguravali visoki bedemi, dok je s druge strane jamčio dobru željezničku povezanost. Tako su od prve polovice 1942. godine u terezinski logor počeli pristizati brojni transporti sa Židovima ne samo s područja Protektorata već i iz Njemačke i Austrije, te se broj od 13.000 zatočenika iz svibnja iste godine samo do rujna popeo na 53.000. U logor su Nijemci dopremali i tzv. zaslužne njemačke, austrijske i nizozemske Židove, primjerice ljude koji su se u Prvome svjetskom ratu borili na strani Njemačke i bili nositelji vojnih odličja. U Terezin su dovođeni i Židovi koji su bili priznati znanstvenici te nadareni umjetnici, u prvome redu slikari i glazbenici.
Svi oni trebali su poslužiti kao “ogledni primjerci” koji su pred delegacijama međunarodnoga Crvenog križa trebali posvjedočiti o “normalnom i sretnom životu” što ga u svome obitavalištu provode terezinski Židovi. Propagandna funkcija logora usavršava se mjesecima pa su tako zatočenici za potrebe međunarodnih posjeta i dokumentarnih filmova obrađivali polja, uzgajali voćke, djeca su se igrala, održavale su se kazališne predstave. Stvarnost je, međutim, bila posve oprečna.
Iako je život u Terezinu, u usporedbi s većinom ostalih koncentracijskih logora, prije svega onih na području Poljske, bio podnošljiviji, i u Theresienstadtu se umiralo svakodnevno – od neishranjenosti, bolesti, zlostavljanja i pogubljenja. Zatočenici, čiji se broj neprestano povećavao, živjeli su bez osnovnih egzistencijalnih uvjeta, spavali su na goloj zemlji ili u vlažnim prostorima na slami, bez struje i vode, u katastrofalnim higijenskim uvjetima. Hrane nije bilo dovoljno za sve, a pred malobrojnim zahodima izmjenjivali su se danonoćno redovi ljudi, te je izbijala epidemija zaraznih bolesti, osobito tifusa.
Nacistička uprava logora na čijem je čelu stajao brutalni esesovski kapetan (satnik) Heinrich Jöckel, (nakon rata pogubljen vješanjem), pretrpanost logora rješavala je stalnim povećavanjem broja transporta koji su iz Terezina usmjeravani prema istoku, najprije u Minsk i u Treblinku, a potom u Auschwitz. Prvi transport za Auschwitz upućen je iz Terezina 26. listopada 1942., a nakon njega uslijedili su mnogi.
Sramotno izvješće humanitarca
No kako se situacija na bojištu za Nijemce razvijala nepovoljno, osobito u Staljingradu i na sjeveru Afrike, a vijesti o istrebljenju Židova počeli sve jače dopirati do Saveznika, u pokušaju da uljepša “obraz” Njemačke pred Zapadom, Himmler je početkom 1943. na neko vrijeme obustavio transporte iz Terezina.
Započeli su radovi na stvaranju lažne slike logora. Zatočenicima je naređeno da šalju pisma i razglednice rodbini i poznanicima i da ih obavijeste kako u Terezinu žive “spokojno te da im ništa ne nedostaje.” Određena je i posebna trasa kojom je logorom trebalo proći međunarodno humanitarno izaslanstvo i s koje se pogled pružao na obojane fasade i novouređena dječja igrališta, zapravo na kulisu iza koje se skrivala prava stvarnost – patnja i smrt. Posjet su, međutim, nacističke vlasti neprestano odlagale jer je logor stalno bio pretrpan te je u njemu u srpnju 1943. bilo nagurano čak 46.000 ljudi. Stoga je u rujnu iste godine iz Terezina u Auschwitz – Birkenau zajedno s obiteljima deportirano 5.000 čeških i moravskih Židova, mahom mladih ljudi, sposobnih za rad. Sljedećih 5.000 logoraša otpremljeno je na isto odredište u prosincu iste godine, te još 7.500 ljudi u svibnju sljedeće godine.
Židovi iz Terezina u Birkenauu su bili smješteni u posebnom ograđenom području, tzv. češkom obiteljskom logoru gdje su proveli pola godine u tzv. karanteni. Prva skupina likvidirana je u ožujku 1944. u plinskim komorama. Za razliku od većine ostalih zatočenika koji su u Auschwitz stizali vlakovima i koji nisu imali vremena shvatiti da ih se odvodi u plin, češki su Židovi dobro znali kamo idu. Zakopano pisano svjedočanstvo jednoga od logoraša, pronađeno nakon rata u Birkenauu, otkrilo je kako su hrabro i dostojanstveno češki Židovi otišli u smrt. Koračajući prema krematorijima i čekajući na ulazak u plinsku komoru pjevali su češku himnu “Kde domov muj”, te pjesmu cionističkoga pokreta “Hatikvu”, današnju izraelsku himnu.
Dana 23. lipnja 1944. u Terezinu je konačno došlo do posjete delegacije Međunarodnoga Crvenog križa. Izaslanik je bio Švicarac dr. Maurice Rossel, koji je stigao u pratnji dvaju danskih predstavnika. U svome sramotnom izvješću Rossel je kao svoj osobni dojam opisao sve ono što su mu esesovski “domaćini” protumačili i preveli. Tako je istaknuo da je u Terezinu “naišao na mjesto koje živi sasvim normalnim životom.” Tekst je ilustrirao vlastitim fotografijama logoraša, osobito djece koje su trebale potkrijepiti “sretan život” kojega Židovi provode u Terezinu. Nacistička propaganda likovala je, tim više što Rossel nije pokazao ni najmanju namjeru da posjeti i Birkenau. Time je sudbina preostalih čeških Židova iz toga “obiteljskog logora” bila zapečaćena i on je u srpnju 1944. u potpunosti likvidiran.
Deportacije iz Terezina nastavljene su, a par mjeseci nakon Rosselova posjeta u Birkenau su ugušena i sva djeca s njegovih fotografija. Tijekom posjeta nacisti su snimili i propagandni dokumentarni film pod nazivom “Mjesto darovano”, no on je bio toliko naivan da ga njegovi naručitelji nikada nisu javno prikazali. Danas dijelove filma mogu vidjeti posjetitelji Spomen područja.
Kulturom protiv zla
Iznimnu važnost u životu terezinskih zatočenika odigrala je kultura. Propagandna funkcija logora u stanovitoj je mjeri omogućavala razvijanje kulturnih aktivnosti koje su u ozračju svakodnevnih smrti logorašima olakšavali trpljenje i označavali njihov duhovni protest protiv zla. Kazališne predstave, mada igrane uz razbijene instrumente i bez dovoljno svjetla, u kojima su nastupali logoraši odjeveni u dronjke s našivenom Davidovom zvijezdom, poticale su u ljudima samopouzdanje, vjeru i nadu.
Predstave koje su ostale zabilježene u povijesti terezinskog logora su Smetanina “Prodana nevjesta” u izvedbi Rafaela Schachtera iz studenoga 1942. te dječja opera “Brundibar” koju je skladao logoraš Hans Krasa. Ta predstava o pobjedi dobra nad zlom prvi je put u logoru odigrana u rujnu 1943. nakon čega je ponovljena više od pedeset puta, a jedna od pjesama iz opere postala je neslužbena logoraška himna.
Iako su sami izvođači odvođeni u druge logore ili pak ubijani u samome Terezinu kultura je i dalje hranila izmučene duše i predstavljala jedinu poveznicu sa svijetom kojega su ostavili iza sebe. Tako su u logoru nastala i brojna kvalitetna umjetnička djela poput portreta logoraša, crteža iz logoraške svakodnevice ili glazbenih djela. Zatočenici su izrađivali razne predmete od pruća, rezbarili u drvu, a neki su tajno zapisivali događaje u logoru i skrivali ih kao svjedočanstvo za one koji će ih pronaći nakon rata.
Potresni crteži najmlađih
Ipak, najpotresniju stranicu u Terezinu ispisala su djeca od koje je većina pogubljena u plinskim komorama Auschwitza. Tako su nakon rata pronađeni brojni dječji crteži i pisani zapisi koji otkrivaju misli i osjećaje što su ih u logoru imali najmlađi zatočenici, njihove uspomene na dom kojega su morali napustiti, tugu za članovima obitelji od kojih su razdvojeni i nadu da će ih ponovno sresti. Među terezinskim zatočenicima bilo je više od 10.000 onih kojima u trenutku dovođenja u logor nije bilo više od 15 godina. Oko 250 djece rodilo se u logoru, od kojih je oslobođenje dočekalo njih 25. Iz Terezina je na istok deportirano 7.590 djece, a holokaust je od toga broja preživjelo 242.
Iako ih nisu mogli spasiti od deportacija odrasli logoraši trudili su se olakšati im život koliko je to bilo moguće. Strahote logora tjerale su ih na teške odluke kojima se starim zatočenicima koji više nisu mogli raditi te su ionako bili osuđeni na smrt, oduzimalo dio obroka za spas onih najmlađih. Djecu se potajno, bez udžbenika i ikakva pribora, podučavalo osnovama iz pojedinih školskih predmeta, ali i učilo o solidarnosti, poštenju i radišnosti.
Čak i pri samome kraju rata, kad je svima postalo jasno da je Njemačka pred slomom, nacisti su nastavljali koristiti Terezin kao “uzorno” mjesto za Židove. Himmler je u svome pokušaju dogovora sa Zapadom i osiguravanja bolje pozicije Njemačke dao nalog da se u veljači 1945. oko tisuću danskih Židova iz Terezina prebaci u Švicarsku, dok su u Terezin iz ostalih logora trebali biti deportirani brojni židovski zatočenici. Većina njih je pak u Terezinu, nakon mukotrpna, višednevnog puta umrla odmah po dolasku.
Kad su 5. svibnja 1945. predstavnici Crvenoga križa preuzeli nadzor nad terezinskim logorom pronašli su tek oko 5.000 živih logoraša. Tri dana poslije u logor su stupile i prve sovjetske jedinice koje su napredovale prema Pragu.
Ubrzo po okončanju rata iz masovnih su grobova ekshumirane prve žrtve i pokopane na novostvorenom Narodnom groblju, koje se postupno širilo te postalo dio cijeloga uređenog Spomen područja Terezin koje već više od šezdeset godina podsjeća na strašne posljedice antisemitizma, ali i potiranja slobode, ljudskih prava i demokracije.

 PRINCIP UMRO U TEREZINSKOM ZATVORU

U nekadašnjem austro-ugarskom zatvoru u Terezinu kaznu je služio i Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna koji je 28. lipnja 1914. u Sarajevu izvršio atentat na austrijskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pri čemu je smrtno stradala i njegova supruga Sofija. Događaj poznat kao Sarajevski atentat bio je povod izbijanju Prvoga svjetskog rata. Princip, bosanski Srbin rođen 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova, zatvorsku kaznu je služio u jednoj od ćelija terezinske tvrđave gdje je u travnju 1918., u 23. godini života umro od tuberkuloze. Tri godine poslije njegovo tijelo je preneseno u Sarajevo i pokopano u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne. Za vrijeme rojalističke Jugoslavije na mjestu atentata postavljena je spomen ploča koja je uspostavom tzv. NDH i dolaskom njemačke okupacijske sile uklonjena. Utemeljenjem socijalističke Jugoslavije ploča je vraćena i postavljene su stope na mjestu odakle je Princip pucao u prijestolonasljednika. Osnutkom samostalne Bosne i Hercegovine stope su uklonjene, a ploča je premještena niže, naglasivši tako novi stav BiH prema atentatoru.