Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Džomba: Spreman i motiviran za normalan život

04.09.2011. 22:00
Džomba: Spreman i motiviran  za normalan život


Svi me plaše, ali ja sam spreman. Nisam živio nekim ekstra luksuznim životom. Sportski život je spartanski. Ljudi možda imaju više vremena da uživaju u životu nego što sam ga ja imao – kaže Džomba


Mirza Džomba i  kada ne igra podiže prašinu.  Tako je bilo i nedavno kada  je sportski svijet šokirao porukom o prestanku aktivne  igračke karijere. Stavio je  potpis pod sagu o golovima,  letovima s krila, kontranapadima i jurnjavama u kontru, sada se dostojanstveno  maknuo s terena. Čovjek za  kojeg je legendarni Vlado  Stenzel, zadivljen nakon  svjetske titule u Portugalu  2003. godine, rekao: “Džomba u tri koraka prelazi pola  terena”, sada je mladi igrački  umirovljenik. I takav je stalna meta novinara, fotoreportera i snimatelja, popularnost je prtljaga koju za  sobom vuče već godinama.
– Blizu je kraj. Eto, još  ovih nekoliko dana da se  smiri ova halabuka – kaže  Mirza Džomba o svom životu pod stalnim svjetlima reflektora. – Shvatiš li to normalno, onda se s tim i nosiš.  Rukomet koji smo prezentirali je bilo događanje na  nacionalnoj osnovi. Normalno, javno mnijenje se  zanimalo za to i isto tako,  normalno je da si, bez obzira  na to  htio, ne htio, morao  sudjelovati u tom javnom  životu.  Koliko god drugi ljudi mislili drugačije, većina  sportaša želi svoj mir. Nitko  ne želi da mu  diraju u intimu, nitko s tim nije bio  prezadovoljan. Nekoga su  zahvatili više, nekoga manje, ali sve je to dio sporta.
Ljepša strana te medalje  koju donosi popularnost?
– Lijepa strana je kada  uđeš u dućan i kada ti jedna  gospođa, već u godinama,  kaže: “Evo, uz sve ove probleme koje imamo, kako ste  me obradovali u protekla  dva tjedna dok je bilo Svjetsko prvenstvo. Bila sam tako sretna i ushićena. Zaboravila sam na sve probleme”. To i jest bit sporta,  da se ljudi s nečim poistovijete i da trenutačno zaborave na svoje teškoće. Hrvatska je uvijek imala taj  posebni naboj na nacionalnoj osnovi. Značajne su  nam reprezentacije u svakom sportu, a mi smo bili  nešto posebno. Kada osvajaš medalje, to je nešto osobito. Mišljenja sam da smo  obilježili svjetski rukomet.  Od kada je rukometa, mislim da su ga hrvatski navijači malo digli na veću  razinu svojim putovanjima i  navijanjem.
Tisuću maraka
Jeste li i u najoptimističnijim snovima, od  dječačkih dana s trenerom  Venom Đonlićem, koji je  uočio vaš talenat, mogli  pretpostaviti da ćete stići  tako visoko?
– Niti blizu. Tko bi rekao  nešto takvo, lagao bi. Svi  sanjaju o nekakvim novcima. Moj prvi san bio je  uštedjeti tisuću maraka. To  da mogu platiti dvije, tri  rente da dobiješ nekakav kafić. To je bilo bez veze. Onda  dođe stan pa auto i posao.  Kako napreduješ, prioriteti  se mijenjaju i povećavaju,  normalno sve s rezultatima i  primanjima. U početku je to  bilo čisto sportski.
Koliko ste u nadanjima  bili blizu rezultatskim ostvarenjima, svjetskom i  olimpijskom zlatu, tituli  klupskog prvaka Europe,  golgeteru klubova i reprezentacije, epitetu najboljeg  desnog krila na svijetu?
– Niti blizu. Bio bih lud  nešto pretpostavljati, a sa 18  godina krećeš u nekakav  svijet, u Zagreb, gdje ne  znaš hoćeš li uopće zaigrati i  minute u redovima prvaka.  Onda doguraš do svih tih  rezultata uz još tih 10-15  godina inozemne karijere.  Sve u svemu, nešto nenormalno, mislim da nema niti  jednog normalnog čovjeka  koji bi to unaprijed mogao  zamisliti.
Godinama ste činili dio  svjetski uglednog tandema  ljevorukih s desne strane s  bekovskim zvijezdama, najprije sa Zlatkom Saračevićem, potom s Petrom  Metličićem i Olafurom Stefanssonom?
– U posljednjih deset godina, od pet najboljih desnih  bekova na svijetu, ja sam  igrao s trojicom. Imao sam  sreću da sam uvijek igrao u  klubovima koji su se borili  za sve. Recimo, u Mađarskoj  smo se borili za osvajanje  Lige prvaka, za nacionalno  prvenstvo i za Kup. Tako je  bilo i u Hrvatskoj i u Španjolskoj. U Poljskoj se malo  kiksalo s prvenstvom.
Spadaju li vam u psihološke “ožiljke” neuspjesi s  reprezentacijom i velike kritike, sve do čarobne 2003. u  Portugalu i titule prvaka  svijeta?
– Mlad sam ušao u reprezentaciju. Bio sam iz one  moje generacije prvi koji je  igrao u reprezentaciji. U to  doba je “Pipe” Smajlagić bio  otišao pa se vratio. “Odgulio” sam dobar dio vremena kada je poslije Olimpijskih igara u Atlanti ona  starija generacija bila u silaznoj putanji. Tada se sve  bilo skoro raspalo. U tih šest  godina je bilo i sramote i  svađa preko novina, frustracija dok nije došla naša  generacija i sve se otvorilo  2003. godine. To hvala Bogu  traje još do sada. U reprezentaciji sam prošao i  najbolje i najgore. Posebno  naglašavam šok iz 2000. kad  se nismo kvalificirali na  Olimpijske igre. Izgubili  smo u Zagrebu sa Slovenijom. Nakon toga se nisam  mogao oporaviti jedno tri,  četiri mjeseca. To me toliko  pogodilo. To su mi možda  bili najteži trenuci u karijeri.
Spartanski život
Prvi dani u igračkoj mirovini?
– Još nisam svjestan situacije normalnog života,  odluka je donesena prije desetak dana u dogovoru s  čelnicima mog posljednjega  kluba Kielcea. Još uvijek  dajem intervjue. Jako sam  motiviran za normalan  život. Svi mi vele da ću tek  sada vidjeti kako žive normalni ljudi. Svi me plaše, ali  ja sam spreman na to. Mislim da nisam živio nekim  ekstra luksuznim životom,  kod mene je 90 posto toga  bilo rad, red i znojenje i  nešto sreće poslije utakmice. Sportski život je spartanski. Ljudi možda imaju  više vremena da si daju  oduška i uživaju u životu  nego što sam ga ja imao.  Sigurno je da se u sportu  zarađuje više, ali s druge  strane ta karijera traje desetak godina. Nisi li tada  smislio što ćeš raditi, poslije  se izgubiš. Svi znamo koliko  je bivših sportaša koji  pričaju za šankom.
Sada će biti vremena za  novi hobi, odlazak s barkom  na ribe?
– Nadam se definitivno  okrenuti barci, moru. Prije  nekoliko dana sam bio iza  Mošćeničke Drage s kumom  Robertom Savkovićem i dva,  tri prijatelja, dva dana i  jednu noć. Opremili smo se  za uhvatiti tunu od 300  kilograma, međutim, uhvatili smo dvije, tri ušate. Gospodin Boris iz Ronilačkog  kluba Neptun na Krku  obećao mi je da će me voditi  na lignje. Jedva čekam od  njega naučiti sve tajne ribolova.
Otišli ste kao dječak iz  kluba 1995. sa 18 godine,  nikad se niste vratili u zametski dres iako je naš list u  danima Europskog prvenstva 1998. godine javio  “Džomba glavna zvijezda  prijelaznog roka”, očekujući  vaš povratak u Rijeku?
– Bilo me je tada malo i  strah. Riječka ponuda je bila  vrhunska. Bio sam na razgovoru s Petrom Čarićem,  sve je bilo divno i krasno.  Presudio je sportski motiv, u  Zagrebu sam igrao Ligu prvaka. Da sam gledao financijski aspekt, sto posto  bih se vratio, ali sada iz ove  perspektive vidim da sam  onda ostankom napravio vrhunski posao. Zamet ne bi  dobio puno, a ja bih igrački  izgubio puno.
Vi i Zamet iz današnje  perspektive?
– Bio sam na razgovoru s  direktorom kluba Aleksandrom Čupićem.  Sve opcije  su otvorene. Jedno je sigurno, ne želim ulaziti negdje “na glavu, na brzaka”.  Imam svoju viziju, svoje  razmišljanje. Toga ću se  držati. Jedino što mi je ostalo sada jest moj obraz i  moje ime. To jedino neću  izgubiti i na to ću paziti bez  obzira na bilo što, na bilo  kakve novce, uspjehe, reklame, poslove. Toga ću se  držati. Nađe li se Zamet u  nekakvim planovima, a ja se  nadam da hoće, to bolje.  Razgovarali smo puno, otvoreno i kvalitetno, vidjet  ćemo što će biti. Ja ću Zametu pomoći na bilo koji  način. Ušao ja u klub ili ne,  osjećam se dužnikom. Žao  mi je što tu posljednju sezonu nisam mogao odigrati  tu, što nisam održao svoju  riječ. Financijski je to bilo  nemoguće. Ja bih izgubio  puno, a Zametu to nije bilo  moguće isplatiti.


Sreća prati luđake




U poplavi epizoda iz Lige prvaka ostaje upamćena  “gambetta” u Barceloni koncem devedesetih, kada  ste glavom udarili u stativu?
– Bilo je to finale Lige prvaka s Barcelonom. Golman  Barrufet mi je postavio nogu. Da sam ušao pod malo  drugačijim kutom u tu stativu, vjerojatno bih bi bio  mrtav. Sreća prati luđake.
To vam je najcrniji trenutak blistave karijere?
– Na kraju psihološke ozljede ostave uvijek više  traga nego fizičke. Od onoga je pak ostao nekakav  ožiljak. Danas se tome više smijem nego što na to  gledam s nekakvim strahom.


Osobna iskaznica


Mirza Džomba rođen je 28. veljače 1977. godine u  Rijeci. Za hrvatsku reprezentaciju igrao je 189 utakmica, više nastupa ima samo sadašnji izbornik Slavko Goluža. Džomba je i prvi strijelac reprezentacije  sa 719 golova. Igrao je za Zamet, Zagreb, Veszprem,  Ciudad Real s kojim je bio prvak Europe te osvajač  Interkontinentalnog kupa. Šest puta je bio u finalu  Lige prvaka, sa Zagrebom (3), Ciudad Realom (2) i  Veszpremom. Ima 29 nacionalnih titula, sa Zagrebom 13, Ciudad Realom 9, Veszpremom 6 i Kielceom 1. Bio je najbolji strijelac EP-a u Sloveniji 2004.  s 46 i Igara  u Ateni 2004. godine s 53 gola.
Mirza Džomba je prvak svijeta s reprezentacijom  Hrvatske iz Portugala 2003. godine, kada je u prvoj  sedmorki prvenstva, olimpijski pobjednik 2004. također s mjestom u najboljoj postavi turnira. Uzeo je i  srebrnu medalju na SP-u u Tunisu 2005. godine.


Džomba u brojkama


189 – utakmica za  reprezentaciju Hrvatske
719 – pogodaka za  reprezentaciju
1 – olimpijsko zlato
1 – svjetsko zlato
1 – svjetsko srebro