Svi me plaše, ali ja sam spreman. Nisam živio nekim ekstra luksuznim životom. Sportski život je spartanski. Ljudi možda imaju više vremena da uživaju u životu nego što sam ga ja imao – kaže Džomba
Mirza Džomba i kada ne igra podiže prašinu. Tako je bilo i nedavno kada je sportski svijet šokirao porukom o prestanku aktivne igračke karijere. Stavio je potpis pod sagu o golovima, letovima s krila, kontranapadima i jurnjavama u kontru, sada se dostojanstveno maknuo s terena. Čovjek za kojeg je legendarni Vlado Stenzel, zadivljen nakon svjetske titule u Portugalu 2003. godine, rekao: “Džomba u tri koraka prelazi pola terena”, sada je mladi igrački umirovljenik. I takav je stalna meta novinara, fotoreportera i snimatelja, popularnost je prtljaga koju za sobom vuče već godinama.
– Blizu je kraj. Eto, još ovih nekoliko dana da se smiri ova halabuka – kaže Mirza Džomba o svom životu pod stalnim svjetlima reflektora. – Shvatiš li to normalno, onda se s tim i nosiš. Rukomet koji smo prezentirali je bilo događanje na nacionalnoj osnovi. Normalno, javno mnijenje se zanimalo za to i isto tako, normalno je da si, bez obzira na to htio, ne htio, morao sudjelovati u tom javnom životu. Koliko god drugi ljudi mislili drugačije, većina sportaša želi svoj mir. Nitko ne želi da mu diraju u intimu, nitko s tim nije bio prezadovoljan. Nekoga su zahvatili više, nekoga manje, ali sve je to dio sporta.
Ljepša strana te medalje koju donosi popularnost?
– Lijepa strana je kada uđeš u dućan i kada ti jedna gospođa, već u godinama, kaže: “Evo, uz sve ove probleme koje imamo, kako ste me obradovali u protekla dva tjedna dok je bilo Svjetsko prvenstvo. Bila sam tako sretna i ushićena. Zaboravila sam na sve probleme”. To i jest bit sporta, da se ljudi s nečim poistovijete i da trenutačno zaborave na svoje teškoće. Hrvatska je uvijek imala taj posebni naboj na nacionalnoj osnovi. Značajne su nam reprezentacije u svakom sportu, a mi smo bili nešto posebno. Kada osvajaš medalje, to je nešto osobito. Mišljenja sam da smo obilježili svjetski rukomet. Od kada je rukometa, mislim da su ga hrvatski navijači malo digli na veću razinu svojim putovanjima i navijanjem.
Tisuću maraka
Jeste li i u najoptimističnijim snovima, od dječačkih dana s trenerom Venom Đonlićem, koji je uočio vaš talenat, mogli pretpostaviti da ćete stići tako visoko?
– Niti blizu. Tko bi rekao nešto takvo, lagao bi. Svi sanjaju o nekakvim novcima. Moj prvi san bio je uštedjeti tisuću maraka. To da mogu platiti dvije, tri rente da dobiješ nekakav kafić. To je bilo bez veze. Onda dođe stan pa auto i posao. Kako napreduješ, prioriteti se mijenjaju i povećavaju, normalno sve s rezultatima i primanjima. U početku je to bilo čisto sportski.
Koliko ste u nadanjima bili blizu rezultatskim ostvarenjima, svjetskom i olimpijskom zlatu, tituli klupskog prvaka Europe, golgeteru klubova i reprezentacije, epitetu najboljeg desnog krila na svijetu?
– Niti blizu. Bio bih lud nešto pretpostavljati, a sa 18 godina krećeš u nekakav svijet, u Zagreb, gdje ne znaš hoćeš li uopće zaigrati i minute u redovima prvaka. Onda doguraš do svih tih rezultata uz još tih 10-15 godina inozemne karijere. Sve u svemu, nešto nenormalno, mislim da nema niti jednog normalnog čovjeka koji bi to unaprijed mogao zamisliti.
Godinama ste činili dio svjetski uglednog tandema ljevorukih s desne strane s bekovskim zvijezdama, najprije sa Zlatkom Saračevićem, potom s Petrom Metličićem i Olafurom Stefanssonom?
– U posljednjih deset godina, od pet najboljih desnih bekova na svijetu, ja sam igrao s trojicom. Imao sam sreću da sam uvijek igrao u klubovima koji su se borili za sve. Recimo, u Mađarskoj smo se borili za osvajanje Lige prvaka, za nacionalno prvenstvo i za Kup. Tako je bilo i u Hrvatskoj i u Španjolskoj. U Poljskoj se malo kiksalo s prvenstvom.
Spadaju li vam u psihološke “ožiljke” neuspjesi s reprezentacijom i velike kritike, sve do čarobne 2003. u Portugalu i titule prvaka svijeta?
– Mlad sam ušao u reprezentaciju. Bio sam iz one moje generacije prvi koji je igrao u reprezentaciji. U to doba je “Pipe” Smajlagić bio otišao pa se vratio. “Odgulio” sam dobar dio vremena kada je poslije Olimpijskih igara u Atlanti ona starija generacija bila u silaznoj putanji. Tada se sve bilo skoro raspalo. U tih šest godina je bilo i sramote i svađa preko novina, frustracija dok nije došla naša generacija i sve se otvorilo 2003. godine. To hvala Bogu traje još do sada. U reprezentaciji sam prošao i najbolje i najgore. Posebno naglašavam šok iz 2000. kad se nismo kvalificirali na Olimpijske igre. Izgubili smo u Zagrebu sa Slovenijom. Nakon toga se nisam mogao oporaviti jedno tri, četiri mjeseca. To me toliko pogodilo. To su mi možda bili najteži trenuci u karijeri.
Spartanski život
Prvi dani u igračkoj mirovini?
– Još nisam svjestan situacije normalnog života, odluka je donesena prije desetak dana u dogovoru s čelnicima mog posljednjega kluba Kielcea. Još uvijek dajem intervjue. Jako sam motiviran za normalan život. Svi mi vele da ću tek sada vidjeti kako žive normalni ljudi. Svi me plaše, ali ja sam spreman na to. Mislim da nisam živio nekim ekstra luksuznim životom, kod mene je 90 posto toga bilo rad, red i znojenje i nešto sreće poslije utakmice. Sportski život je spartanski. Ljudi možda imaju više vremena da si daju oduška i uživaju u životu nego što sam ga ja imao. Sigurno je da se u sportu zarađuje više, ali s druge strane ta karijera traje desetak godina. Nisi li tada smislio što ćeš raditi, poslije se izgubiš. Svi znamo koliko je bivših sportaša koji pričaju za šankom.
Sada će biti vremena za novi hobi, odlazak s barkom na ribe?
– Nadam se definitivno okrenuti barci, moru. Prije nekoliko dana sam bio iza Mošćeničke Drage s kumom Robertom Savkovićem i dva, tri prijatelja, dva dana i jednu noć. Opremili smo se za uhvatiti tunu od 300 kilograma, međutim, uhvatili smo dvije, tri ušate. Gospodin Boris iz Ronilačkog kluba Neptun na Krku obećao mi je da će me voditi na lignje. Jedva čekam od njega naučiti sve tajne ribolova.
Otišli ste kao dječak iz kluba 1995. sa 18 godine, nikad se niste vratili u zametski dres iako je naš list u danima Europskog prvenstva 1998. godine javio “Džomba glavna zvijezda prijelaznog roka”, očekujući vaš povratak u Rijeku?
– Bilo me je tada malo i strah. Riječka ponuda je bila vrhunska. Bio sam na razgovoru s Petrom Čarićem, sve je bilo divno i krasno. Presudio je sportski motiv, u Zagrebu sam igrao Ligu prvaka. Da sam gledao financijski aspekt, sto posto bih se vratio, ali sada iz ove perspektive vidim da sam onda ostankom napravio vrhunski posao. Zamet ne bi dobio puno, a ja bih igrački izgubio puno.
Vi i Zamet iz današnje perspektive?
– Bio sam na razgovoru s direktorom kluba Aleksandrom Čupićem. Sve opcije su otvorene. Jedno je sigurno, ne želim ulaziti negdje “na glavu, na brzaka”. Imam svoju viziju, svoje razmišljanje. Toga ću se držati. Jedino što mi je ostalo sada jest moj obraz i moje ime. To jedino neću izgubiti i na to ću paziti bez obzira na bilo što, na bilo kakve novce, uspjehe, reklame, poslove. Toga ću se držati. Nađe li se Zamet u nekakvim planovima, a ja se nadam da hoće, to bolje. Razgovarali smo puno, otvoreno i kvalitetno, vidjet ćemo što će biti. Ja ću Zametu pomoći na bilo koji način. Ušao ja u klub ili ne, osjećam se dužnikom. Žao mi je što tu posljednju sezonu nisam mogao odigrati tu, što nisam održao svoju riječ. Financijski je to bilo nemoguće. Ja bih izgubio puno, a Zametu to nije bilo moguće isplatiti.
Sreća prati luđake
U poplavi epizoda iz Lige prvaka ostaje upamćena “gambetta” u Barceloni koncem devedesetih, kada ste glavom udarili u stativu?
– Bilo je to finale Lige prvaka s Barcelonom. Golman Barrufet mi je postavio nogu. Da sam ušao pod malo drugačijim kutom u tu stativu, vjerojatno bih bi bio mrtav. Sreća prati luđake.
To vam je najcrniji trenutak blistave karijere?
– Na kraju psihološke ozljede ostave uvijek više traga nego fizičke. Od onoga je pak ostao nekakav ožiljak. Danas se tome više smijem nego što na to gledam s nekakvim strahom.
Osobna iskaznica
Mirza Džomba rođen je 28. veljače 1977. godine u Rijeci. Za hrvatsku reprezentaciju igrao je 189 utakmica, više nastupa ima samo sadašnji izbornik Slavko Goluža. Džomba je i prvi strijelac reprezentacije sa 719 golova. Igrao je za Zamet, Zagreb, Veszprem, Ciudad Real s kojim je bio prvak Europe te osvajač Interkontinentalnog kupa. Šest puta je bio u finalu Lige prvaka, sa Zagrebom (3), Ciudad Realom (2) i Veszpremom. Ima 29 nacionalnih titula, sa Zagrebom 13, Ciudad Realom 9, Veszpremom 6 i Kielceom 1. Bio je najbolji strijelac EP-a u Sloveniji 2004. s 46 i Igara u Ateni 2004. godine s 53 gola.
Mirza Džomba je prvak svijeta s reprezentacijom Hrvatske iz Portugala 2003. godine, kada je u prvoj sedmorki prvenstva, olimpijski pobjednik 2004. također s mjestom u najboljoj postavi turnira. Uzeo je i srebrnu medalju na SP-u u Tunisu 2005. godine.
Džomba u brojkama
189 – utakmica za reprezentaciju Hrvatske
719 – pogodaka za reprezentaciju
1 – olimpijsko zlato
1 – svjetsko zlato
1 – svjetsko srebro
najnovije
najčitanije
Košarka
Košarka
VIDEO Beogradska arena pljeskom dočekala Tonija Kukoča. Na utakmici bio i Dino Rađa
Novosti
U rimskom zatvoru
Papa oprao noge zatvorenicama
Zadar & Županija
ugovori za 16 projekata
Bolnici za ortopeiju Biograd sredstva za poboljšanje usluga
Sport
Golden fight
Zadarski borci Reljić i Ražov nastupaju u Zagrebu
Plodovi zemlje i mora
VINSKE KRONIKE
Zadarska Svrdlovina poput talijanskog Nebbiola!
Scena
DAO PODRŠKU BABY LASAGNI
URNEBESNI VIDEO ZADARSKE LEGENDE Pogledajte kako Grdović pleše na Rim Tim Tagi Dim!
Plodovi zemlje i mora
NAJULOV 2024.
IMPRESIVAN ULOV DOMAGOJA BAŠIĆA: ‘Samo što san spustija skosavicu u more, bum…’
Zadar
ĐIR PO KVARTU
ĐIR PO KVARTU (6) Kanalizacija na Ploči trebala bi biti prioritet: ‘To je sramota. Nervira me kad…’
Crna Kronika
KRAĐE
U Ričinima lopov iz kuće ukrao novac i ručni sat, krađa zabilježena i u Arbanasima…
Zadar
predizborni program