Iz Turske, a nije sapunica!

Slika korisnika admin

SVI SU SPORTAŠI JEDNAKI, SAMO ŠTO  SU NEKI JEDNAKIJI

Kao što ste vjerojatno već primjetili,  svima su puna usta skrbi za invalidne  osobe, svi govore o njihovoj integraciji

u društvo, o tome kako im trebamo  pomoći da se ne osjećaju kao građani  drugog reda, itd., itd... Ali, o tome smo  prije koju godinu imali lijep članak pa  se osvrnimo samo na ono aktualno. O  tome koliko se naša televizija trudi najbolje se možemo  uvjeriti ovih dana kada se u Londonu održavaju  Paraolimpijske igre, tj. igre osoba koje su na neki način  hendikepirane i kao takve spadaju u posebnu sportsku  kategoriju. Ali, koliko god se lijepo pričalo, u praksi je  ipak drukčije. I dok se otvaranje onih "pravih" Igara  odvijalo satima i isto toliko prenosilo, kako uživo, tako  i u reprizi, ove se Paraolimpijske nitko nije sjetio niti  prenositi, niti pustiti snimku.

A naši sportaši, ne samo da nastupaju, nego osvajaju  i medalje (Darko Kralj, Mihovil Španja, Mikela Ristoski... za sada), ali o tome se slabo govori na  sportskim stranama. Puno je važnija nogometna liga,  četvrtina finala nekog teniskog turnira i koji je nogometaš doveden u neki domaći klub da tamo nabija  loptu pred praznim tribinama, na namještenim utakmicama.

KONAČNO PRAVI FILM U PRAVOM TERMINU

Eto smo i to doživjeli. Umjesto borilačkih budaleština, krvavih kriminalističkih američkih serijala,  "reality show-ova" za one malo zvrknute i da sada ne  nabrajam dalje, na HRT-u smo ovoga vikenda u 20 sati  mogli pogledati turski (Da, turski! Nemaju oni samo  sapunice) film "Med" (2010.) redatelja Semiha Kaplanoglua s Borom Atlasom i Erdal Besikcioglu u  glavnim ulogama. Znam da vam ova imena (kao ni  meni) ništa ne govore, ali ovaj je film inače nagrađen  Zlatnim medvjedom (možda zato jer medo voli med)  na čuvenom filmskom festivalu u Berlinu i spada u  najcjenjenije europske filmove u posljednjih nekoliko  godina. Maleni dječak živi s roditeljima u malom selu  na obali Crnog mora, ide u školu, a onda mu jednog  dana nestane otac koji je pčelar i dogodi mu se da mu  pčele pobjegnu. Divan scenarij za jedan američki  akcijski blockbuster, zar ne?

Film "Med" je za današnje poremećene pojmove o  filmu vrlo spor i monoton, ali je također, na neki svoj  način, lijep i zanimljiv i dočarava nam život jednog  podneblja koje nam je u isto vrijeme blizu, ali i daleko.  Prikaz života tih ljudi, a osobito scene u školskoj  učionici, daju nam na znanje da u Turskoj ne žive samo  zabrinute ljepotice iz sapunica i Sulejman Veličanstveni sa svojim konfliktnim haremom. Red je da se  konačno počne prikazivati nešto za ljude koje zanimaju i one prave vrijednosti. Bar jednom tjedno... U  normalnom terminu poput ovog.

BISERI IZ ORMARA

Baš je zgodno ovo kada HRT nema čime popuniti  TV-program pa mora posegnuti u svoje ormare i škrinje  u kojima se često mogu naći stvari iznimne vrijednosti,  što se u prvom redu odnosi na izvrsne dokumentarce i  neke TV serije. Jedna od takvih je i Raosova "Prosjaci  i sinovi" koju je režirao Antun Vrdoljak dok se još  bavio tim stvarima i kojem je ovo bio domaći teren s  obzirom da je iz Imotske krajine. Nećemo sada o  kvaliteti ovog djela jer je ona neupitna, ali ima tu nešto  što je jako zanimljivo. Ova je serija naime godinama  bila "u bunkeru" jer se smatralo da nije podobna ili  kako se to tada već govorilo. Danas je upravo nevjerojatno da su se toliki trud i tolika uložena sredstva  nakon snimanja jednostavno bacili u ladicu, a osobito  što gledajući danas nikako ne možete shvatiti što je tu  cenzorima toliko smetalo. Don Pavle i njegove propovijedi? Matanove i Kikaševe smicalice? Meni je to  baš čudno.

REKLAME ZA DOBAR TEK

Sjednete tako za ručak, gladni i željni kućnog mira,  a netko tada upali televizor. Nema u tome ništa loše, jer  i ja volim gledati i čitati dok jedem, ali ovo je bilo  uistinu odvratno. Taman fino jedeš, a na ekranu počne  reklama za neki aparat koji svojim električnim impulsima tjera iz kuće sve uljeze, leteće, puzajuće, ali  nažalost i one s dugim repom. Da, upravo tako. Dok  govore koje sve nametnike ta sprava tjera, ove su  nepristojne budale odlučile poželjeti nam dobar tek na  taj način da nam prikažu sva ta stvorenja tako da smo,  dok smo jeli, mogli vidjeti sve ono što ne želimo vidjeti  zaključno s odvratnim gorespomenutim glodavcem  koji se šetao po sudoperu. Gdje je ta kuća u kojoj žive  sve te beštije? Ne znam zbilja tko je dozvolio ovakve  stvari, ali tko je da je - iskreno mu želim da mu se svi  ti stvorovi pojave u kuhinji dok bude ručao s obitelji.  Degutantno!

zadarskimario@gmail.com

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno