Žene preodjevene u staroiranske dvorjane

Povorka Ljelja obuhvaća kraljeve i kraljice s time da su i jedni i drugi žene. Kraljevi su zapravo djevojke udavače koje preuzimaju muški lik, kojeg sugeriraju odjećom i nošenjem sablje. Marijana Gušić to smatra apotropejskom transvesticijom, tj. žene se preuršavaju u muškarce da bi lakše mogle izvršiti neku zadaću, da bi mogle zaštititi kraljicu i suprotstaviti se silama koje bi im mogle nauditi

Nedavnom odlukom UNESCO-a ta je služba Ujedinjenih naroda pod zaštitu stavila čak sedam nematerijalnih dobara iz Hrvatske, a što je iznimno velik broj po kojem je Hrvatska svrstana na četvrto mjesto u svijetu. Tu su subrojani dubrovačka festa, istarska ljestvica, hrvatsko čipkarstvo, hvarska procesija, kastavski zvončari, izrada tradicijskih drvenih igračaka u Hrvatskom Zagorju i ophod kraljica, “Ljelja” iz Gorjana.
O običaju Ljelja kao historijskom spomeniku još je prije četrdesetak godina veoma iscrpno pisala prof. Marijana Gušić, pri čemu je dalekovidno istaknula da je taj njezin rad ujedno i borba za “građansko pravo etnologije kao jedne od historijskih disciplina”. Zauzela se je za stav da etnološka građa može ponuditi odgovore na pitanja tko smo, što smo i odakle smo i koji impulsi leže u našim kolektivnim manifestacijama.
Slavensko i iransko
Zanimljivo je, nadalje, da je prof. Gušić ne dovodeći u pitanje općeprihvaćenu pretpostavku o Hrvatima kao Slavenima, ostala znanstveno objektivna i prepoznala, utvrdila i objavila mnoge elemente u ovom običaju koji upućuju na njegovu povezanost sa srednjoazijskim prostorima, spojivši naizgled nespojivo – slavensku i “iransku” hipotezu o podrijetlu Hrvata. No ta nespojivost je samo naizgledna i može zbuniti samo one koji tu problematiku poznaju s njezivne dnevnopolitičke ili, bolje reći, politikantske razine. “Iranska”, to jest, srednjoazijska problematika jednako se tiče etnogeneze Slavena kao skupine, kao i Hrvata kao naroda. Točnije rečeno to je neodvojivo, a da bude stvar bolja, osim političara ili dogmatskih vukovski usmjerenih slavista, nitko tu nije ni vidio ikakvoga sukoba. I prvo znastveno djelo hrvatske iranistike, disertacija Josipa Mikoczi Blumenthala iz 1797. nosi naslov: “Hrvati rodom Slaveni potekli od Sarmata, potomaka Medijaca” u kojem su te naizgled nespojive sastavnice jasno prožete. Nažalost, zahvaljujući protivnicima takvog znanstvenog i istraživačkog gledanja na hrvatsku etnogenezu, danas smo prikraćeni za to prvo znanstveno djelo koje je nakon I svjetskog rata uklonjeno iz arhive Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti pa je ostao samo sažetak i inventarski broj pod kojim je bila zavedena.
Povorka Ljelja obuhvaća kraljeve i kraljice, s time da su i jedni i drugi žene. Kraljevi su zapravo djevojke udavače koje preuzimaju muški lik kojeg sugeriraju odjećom i nošenjem sablje. Marijana Gušić to smatra apotropejskom transvesticijom, tj žene se preuršavaju u muškarce da bi lakše mogle izvršiti neku zadaću, da bi mogle zaštititi kraljice i suportstaviti se silama koje bi im mogle nauditi. Kraljice su pak mlade djevojke koje tek trebaju steći status udavača.
Ženski demoni Azije
Kraljice na glavi nose djevojački vijenac i s ovim obredom ulaze u status udavača. “To je dakle vršenje inicijacije uvođenja juvenilnih članova u krug i u prava odraslih. Pravo, a i društvena funkcija inicijanata, ostvarit će se ovim obrednim uvođenjem u stalež udavača zrelih da stupe u brak. Ulazeći u pojedine domove kraljevi doznavaju situaciju u kući, one evidentiraju stanje mogućnosti za sklapanje novih brakova, a kako razabiremo po okrnjenim motivima u kraljičkim pjesmama kao – desni kralj, lijeva kraljica – tu se ujedno imao vršiti raspored za sklapanje brakova u selu”, navodi Marijana Gušić u radu “Obiačaj Ljelja kao historijski spomenik”, što ga je 1967. objavila u Etnološkom pregledu.
Običaj Ljelja izvodi se na blagdan Duhova, dana žrtvovanja duhovima i ktoničkih obreda. U samom imenu Duhovi, vidi se da je kod Hrvata taj vid značenja bio toliko jak da je potisnuo ime semitskog blagdana svršetka žetve, pedesetnice ili gčki pentekoste, kako je blagdan ušao u kršćanski svjetonazor i kalendar. Obrana od duhova se često sastojala upravo u prerušavanju. Također je važno istaći činjenicu da je “ele” naziv za ženskog demona poznatog posebice na prostorima središnje Azije, a sjećanje na njega sačuvano je i u rumunjskom folkloru pod nazivom “lelea”, što znači ženski demonski lik. S rječju ljelja i ljeljo povezan je i stari naziv za šišmiša, posebice kod kajkavaca, “ljelak”, te”ljilak”vrsta noćnog leptira iz familije saturnidae, a oba su bića povremeno u uporabi tijekom različitih vrsta bajanja.
– S tumačenjem riječi ljelja iz osnove ele približili smo se onom zbivanju u kojem je slavenski praetnos već morao stajati negdje u bliskim odnosima s pokretima turanskih nomada u azijskim prostorima. To se događalo u onoj kontaktnoj regiji prvotnih poljodjelskih kultura i nomada konjanika, gdje je između ove dvije kulturne facije rano došlo do polarizacije, kako nam se to mnogo kasnije u stoljećima na obratima naše ere, ukazuje u historijskom svijetlu. U posljednjih dvadesetak godina uspjelo je odista sovjetskoj arheološko-etnološkoj školi utvrditi kako je na tlu današnje Bukhare i zapadnog Turkestana, u drevnoj zemlji Horezniji, postojao visoki urbani život s poljodjelstvom kao ekonomskom osnovicom. Sovjetski etnolog Tolstov ovu zemlju, Hor-Zem, to je zemlja Sunca, prikazuje kao zavičaj drevnih poljodjelskih tradicija, zemlju koja je svojim usponom zračila, sve dok je nijesu nomadska pustošenja uporedo s klimatskim pormjenama iscrpila i isušila i konačno pretvorila u bezvodnu stepu, navodi Marijana Gušić, isitčući da je kroz tu zemlju, znanu i kao Horezma, prolazio trgovački put između Irana i Dalekog Istoka. Štovanje boga Horsa, boga sunca, mnogi istraživači drže i danas za ključni moment pri određivanju određenih činjenica hrvatske etnogeneze, a tragovi toga mogu se pratiti i tijekom hrvatskih državnih tvorbi u istočnojEuropi – Crvena i Bijela Hrvatska.
Znakoviti dijademi
Elementi u materijalnom inventaru ovoga običaja također su veoma zanimljivi i ukazuju na iznimnu arhaičnost i uščuvanost ovoga obilježja, kakv je bio, možda još u agrafičkim vremenima. Ističe se da Ljelje nose prave sablje, ali ih pritom ne hvataju za balčak golom rukom nego maramom ili su im ruke u rukavicama. Posebno su zanimljive i strepe u kojima je sačuvana simbolika dijadema i grlinček od staklenog bisera, za koje Marijana Gušić ističe da su stalan dio iranskog dvorskog pribora iz doba Sasanida kako nam prikazuju ostatci iz toga doba te dodaje:
– Sve to, taj neobičan naziv, svila i sjajni nakit, a i uloga vrpce u oglavlju mlade žene, govori da je to inventar koji je svoj procvat doživio u onoj kulturnoj ekumeni na prostoru između Crnog mora i Iranske visoravni, gdje su se na početku naše ere odvijali dinamični pokreti velike seobe naroda. Također se primjećuje da ostatke takvih ukrasa nose žene i u jamnici, Bratini i Kupinecu pokraj Zagreba.
Uporaba svile koja se nosi kao obredno ruho za ovaj običaj, a inače ne predstavlja najsvečanije žensko ruho koje se oblači za druge svečane zgode, te niz slika oblikovanih pjesmama koje se izravno podudaraju s onima iz iransko kavkaskog kruga, primjerice osetskom pjesmom o udaji alanske kneginje Nado za kneza Mstislava Rjurikoviča u kojoj se spominju i kraljice i banice, uputilo je prof. Gušić na jasan zaključak da su nositelji ovih “praslavenskih obreda za dugog toka svoje raseobe sudjelovali u sferi kavkasko-iranskoj i tu usvojili mnoge od kulturnih elemenata iz ove sredine.”
Kako i otkud?
Autorica i sama postavlja mogućnost da će joj se uputiti prigovor kako je na naš pučki inventar mogao utjecati daleki sasanidski dvor? No i odgovara da je uspon te dinastije i države trajao pet stoljeća, a odvijao se na prostoru na kojem su Hrvati ili recimo to protohrvati, nesumnjivo boravili. Mazdaistički elementi koji nisu vidljivi samo u ovom običaju nego u mnogim starohrvatskim vjerovanjima to nam jasno pokazuju.
– Uz to, u krilu slobodnih plemena na razvojnom stupnju vojne demokracije kakva su kavkasko – iranska skupina Alana, pa i onih perifernih, već u krugu slavenskoga jezika, a to su upravo Anti na donjem Dunavu – postoji opravdana težnja da se što je moguće više društveno istaknu, podignu i da naglase razvijenu svijest o vlastitom društvenom položaju slobodnoga naroda. U tom su im pomogli odrazi koji su se prenosili iz udaljenih žarišta posredovanjem čitavog niza pokrajinskih dvorova i sve nižih i udaljenijih krugova, gdje je konačno kulturni refleks ulazio u tradicionalnu formulu, kako su to, da uzmemo jednostavan primjer, motivi car, carica, carević i carevna, stalna pojava u slavonskoj pripovijesti. Uzmimo još jednom sve elemente koje smo označili kao iranske pa baš i dvorske utjecaje – dakle dijadem, vrpca, biserna ogrlica, ruža, čapljino pero, a osobito svila, – i uz te elemente stavimo motive iz kraljičkih pjesama, vidjet ćemo da i ove pjesme odrazuju taj isti svijet, bio je odgovor autorice na spomenute prigovore koje se i danas može čuti, premda je hrvatska iranistika svim napadima unatoč uspjela stići u predvorje znanosti. Zanimanje koje za ovu disciplinu pokazuju istraživači na mnogim sveučilištima širom svijeta, valjda će po oprobanom hrvatskom obrascu da je tuđe slađe, doprinijeti njenom boljem razumijevanju i kod kuće. A tome će svakako pridonijeti i bolje razumijevanje ovog običaja Ljelja, doista pravog bisera hrvatske nematerijalne baštine.